StoryEditor
Politikaintervju

Anđelko Milardović: Hrvatska demokracija ide u rikverc, tj. u kakistokraciju. Nakon izbora, birači više nisu subjekt, nego objekt vladavine

Piše Hrvoje Prnjak
1. veljače 2021. - 16:43

Dr. sc. Anđelko Milardović s Instituta za europske i globalizacijske studije nedavno je objavio knjigu "Znanje o politici i hrvatska politologija u europskom kontekstu". Kaže kako ovih dana nosi masku ili, kako kaže, mužarijolu s grbom RH, koju je dobio u prigodnom novogodišnjem paketu-čestitki Vlade RH, ali se nada da to nije značilo i poruku da ne kritizira i analizira poteze vladajućih... A upravo smo na tom tragu i započeli razgovor.

Aktualna kriza izazvana pandemijom u prvi plan gura pitanje kompetencija političkih elita – jesu li u stanju upravljati situacijom, suočiti se sa svim izazovima? Isto vrijedi i za funkcioniranje stožera civilne zaštite, o čijim odlukama dugoročno ovisi funkcioniranje čitavog društva?
- U usporedbi s ekonomskom krizom 2007. godine, ovo je tip krize čiji je uzrok izvan ekonomije, u području biologije i medicine. U tom su području tzv. političke elite nekompetentne i nemaju pojma kako izaći iz ove situacije bez asistencije biomedicinskih i epidemiologijskih znanstvenika. 

Po prvi puta političke elite posežu za spasonosnim znanjima, kako bi pokušale upravljati krizom izazvanom pandemijom Covid-19. Koriste njihova znanja, uključujući znanja Stožera, kako bi upravljali krizom ili bolest, čak, koristili kao medij vlastite vladavine. Jadno i bolesno! Naravna stvar, na ideji straha. Jer u strahu i pred strahom ljudi su voljni odreći se slobode, radi "sigurne sigurnosti", i pristati na model totalne društvene kontrole. Kako tko?! Ja, ne!

U globalnom društvu rizika, dio kojega je pandemija Covid-19, "političke" elite posegnule su za različitim modelima upravljanja društvom rizika. Od čisto autoritarnih do neoliberalnih. S naglaskom na totalnu medikalizaciju društva, život u sterilnim uvjetima, prisilne migracije u tehno-kulturnu sferu ili cyber prostor, poništenje društvenosti kakvu smo poznavali, s tendencijom vladavine straha i u demokracijama. Jer strah s naslova egzistencijalne ontologije nije samo obilježje tiranija i modernih diktatura 20. stoljeća, već je moguć i prakticira se čak i u demokratskim poretcima, koji u situaciji straha olako kliznu prema modelu cezarističke/kancelarske demokracije s kojom se u RH susrećemo svakodnevno.

Zar to nije samo privremeno stanje, dok traju izvanredne okolnosti pandemije?
- Tko jamči da će se nakon ove pandemije politički sustav vratiti u demokratske okvire, kad je njegova trenutna bit u cezarističkoj ideji totalne kontrole društvenog ponašanja?

Svoju najnoviju knjigu otvarate pitanjem je li moguće znanje o politici. Što, dakle, kad vladaju oni koji - ne znaju?
- Znanje o politici je moguće. Ova teza ima svoje utemeljenje u povijesti filozofije politike. Od antike do post modernoga doba. Onda imamo vladavinu najgorih ili kakistokraciju (grč. kakos - loš, kakistos - najgori, krateo - vladam). Oni koji vladaju, a pojma nemaju ili imaju malo pojma, proizvode lošu vladavinu... Za vladavinu najgorih nisu krivi samo najgori koji vladaju, već u 21.stoljeću i oni koji biraju najgore. Za kakistokraciju je potrebna obostrana ljubav. Bili bi sretni da danas imamo model i praksu elitističko-kompetitivnog modela demokracije, čije je uporište u Weberovoj i Schumpeterovoj političkoj sociologiji.

image
Željko Puhovski/Cropix



A što, po vašem mišljenju, danas imamo?
- Umjesto toga, susrećemo se sa nekompetentnim akterima kojima mediji u Hrvatskoj pripisuje status elite, što je daleko od realnog svijeta elite koja svoju ulogu temelji na različitim tipovima znanja, vještina i mogućnosti. Politika koja se odnosi na svijet života u zajednici (polis), trebala bi se koristiti različitim znanjima u funkciji općeg dobra. Čak kad se i koristi znanjima u okviru dobrih i loših vladavina, ta uporaba znanja nije u funkciji cjeline/općeg dobra, već grupe na vlasti radi učvršćivanja tehnike vladanja...

Opet, neupitno je da vladajući, i kad nemaju znanje, imaju legitimitet u volji većine na izborima? Kako pomiriti imperativ znanja i kompetencije, koji nisu često na istoj razini?
- S naslova ideje korisnosti, što znači ta volja većine? Ona privremeno daje moć grupi u politici, dok grupa u politici ne mora nagraditi biračke trupe koje daju privremenu legitimaciju dok imaju povjerenje u grupu koju su izabrali na izborima. Iza svega stoji ideja moći u kojoj birači i birani nisu u istoj poziciji. U simuliranoj demokraciji mijenja se definicija demokracije u odnosu na ideju moći. Prema tomu, demokracija je vladavina većine u kojoj većina bira manjinu da bi manjina vladala većinom. U trenutku izbora, većina kao subjekt, nakon izbora postaje objekt vladavine. Ta većina vladarima je teret i čista gnjavaža jer moraju nešto učiniti za te koji su ih izabrali. Da bi opravdali podršku ili političku legitimaciju.

Glede ideje pomirenja imperativa znanja i kompetencije, stojimo na sklizavom terenu. Pitanje je tko bi to mogao pomiriti. Birači?! Čisto sumnjam! Zašto? Zbog podkapacitiranosti u sferi političke kulture te zarobljenosti medijskim tehnikama, spinovima, senzacijama, pseudo događajima, nedostatkom znanja, što sve blokira pomirenje znanja i kompeticije.To pomirenje ne možemo očekivati ni od onih koji su birani, također zbog potkapacitiranosti u odnosu na izabrane uloge. Zato sam skeptičan spram ideje pomirenje imperativa znanja i kompeticije. Ne bih bio kad bi obrazovna struktura društva, politička kultura i politička etika bili na razini razvijenih društava zapadne civilizacije. Onih koji ulažu u znanost, obrazovanje i kulturu, gdje se kompeticije izvode iz znanja. Kod nas je znanje na zadnjem mjestu, a pripadnost Partiji na prvom. Ova relacija u 21. stoljeću jamči sigurno putovanje u Bezdan... Tko će to zaustaviti? "Rvacki“ Cezar iz Bruxellesa? Makar što?! Čista politička ambivalencija!

Bavili ste se i pitanjem izravne ili direktne demokracije, posebno popularne među populističko-aktivističkim opcijama. Njezin najuočljiviji deficit odnosi se na to da ne jamči zaštitu svih vrsta manjina?
- S naslova semiotike demokracije, u moderno i post moderno doba prednost je ipak u predstavničkoj. Jerbo, svi o svemu ne mogu odlučivati. Kad predstavnička zastrani, eto nam zahtjeva za direktnom. Drug J.J. Rousseau bi rekao identitetskom demokracijom. Ona može biti korektiv predstavničkoj u slučaju zastrana.

Direktna demokracija može generirati "tiraniju većine" koja se obrušava na različite manjine u društvu, kao što u demokraciji može postojati tiranija manjine nad većinom u poslije izbornom razdoblju. Budući da sam protiv svake tiranije, ludih/narcis cezara, ali sam za slobodu, ne sviđa mi se da bilo tko koga tiranizira, većina manjinu ili manjina većinu. To su bolesne situacije. Zagovornike takvih situacija smatram bolesnicima čiji je medicinski okvir politička psihijatrija. Pustite ljude da žive!

image
Božo Radić/Cropix

Gledano iz diskursa nekog povijesnog pregleda, kako biste ocijenili hrvatski politički sustav nakon demokratske tranzicije? U kojoj smo danas "fazi"?
- Vrlo jednostavno! U tri koraka. Hrvatski politički sustav je po ustavnoj formuli demokracija. Na iskustvenoj razini simulirana demokracija, jer se demokracija simulira odnosno stavlja na tvrde daske hrvatskog političkog kazališta. Simulira se ono – čega nema! Na drugoj, iskustvenoj razini, Hrvatska danas ima meki autoritarni sustav s cezarističkim modelom demokracije. U odnosu na vrijeme otvaranja tranzicije, živimo u vremenu reverzije ili rikverca. Ovu trijadu pokazao sam u dokumentarističkoj enciklopedijskoj knjizi "Dokumenti o državnosti i političkom sustavu Republike Hrvatske 1990.-2020.", koju će uskoro objelodaniti naklada AGM iz Zagreba. 

Svaka tranzicija ne mora nužno završiti u demokraciji. Nekada ona svršava i u reverziji. Nema liberalne demokracije bez slobode medija. Hrvatska je danas negdje na 67. mjestu po slobodi medija u svijetu. Ispred nje su neke afričke države. Ona je članica EU-a, ja nisam kulturni rasist. Pametnome dosta.

Spominjete i sintagmu "simulirane demokracije". Je li ona po vama rezultat ili uzrok krize predstavničke demokracije, zbog čega i imamo fenomen rastućih prosvjednih i populističkih pokreta?
- Simulirana demokracija rezultat je njezine simulacije. "Simulacija demokracije" naslov je nove knjige koju ću 2021. objaviti u nakladi zagrebačkog AGM-a. Rezultat je sedmogodišnje istraživanja različitih modela demokracije pod utjecajem sociologije znanja Bergera i Luckmana te francuskog postmodernog teoretičara kulture gospodina Jeana Baudrillarda.
Predstavnička demokracija je simulirana i rezultat simulacije. Političke elite imaju potrebu legitimacije preko izbora. Izbori su predstava za javnost u kojoj publika glasuje za ove ili one i u kojem procesu postoji najžešći erotski naboj političke publike (birači) i političkih stranka. Do razine političkog koitusa na putu obostranog kratkotrajnog sladostrašća.

Nakon održanih izbora, stranke više ne slijede svoje birače. Okreću im leđa. Na scenu stupa politička oligarhija otuđena od društva. Dio političkog otuđenja je i u vidu postparlamentarizma, u kojem parlamenti više ne predstavljaju interese građana, već korporacija, medijske, financijske i globalne oligarhije....

Rezultat simulacije je simulacrum koji je ponekad bolji od originala. Reakcija na ovaj model simulirane demokracije je iskakanje u vidu "populističkih dobrih namjera“... Sve rodijak do rodijaka!

image
Jure Mišković/Cropix



Jesu li primjeri raspuštanja stranačkih podružnica, što ovih dana vidimo u SDP-u, dokaz simulacije demokracije i unutar samih stranaka?​
- To je logično, ali i suvišno pitanje, jer ako se demokracija simulira na razini čitavog društva, zar je za očekivati da iste te simulacije nema u političkim strankama? Ako u samim političkim strankama nema demokracije, postavlja se pitanje je li moguće izvesti demokraciju i na razini društva, ako su upravo stranke akteri ili agensi demokracije.

Ovih se dana aktualiziralo i pitanje HOS-ovih simbola s pozdravom korištenim za NDH. Ispada da, ne znajući što bismo s dualitetima vlastite povijesti, previše toga guramo pod tepih, u što spada i odnos prema nasljeđu totalitarnih režima, u ovom slučaju – ustaškog? Je li i to stvar (ne)zrelosti demokracije?
- Ovdje je riječ o suočavanju s prošlošću. U odnosu na bipolarnu političku povijest, Hrvatska je i dalje zarobljena ili se nalazi u raljama toga političkoga bipolarizma. Historiografija i politika ne mogu se iskobeljati iz tih ralja...
Politici je u zadnjih trideset godina ova konfliktna linija (ustaše-partizani; Joskan i Antiša) bila dobro sredstvo vladanja po modelu "podijeli pa vladaj", dok historiografija i politika mogu samo sanjati objektiviranje znanja iz novije hrvatske povijesti. Pa da se sve istjera na čistac, kako bi ovaj politički korpus mogao bez tih utega i zarobljenosti u povijest broditi u 21. stoljeće.

Digitalno doba, ustaše i partizani? Joskan i Antiša? Kako je to spojivo?! Sve dok je ovakvo stanje, nema ništa od racionalnog i objektivnog suočavanja s prošlošću. Problem je ovoga društva što naprosto glavinja u sadašnjosti, boji se budućnosti, pa mu voženja u rikverc izgleda kao najsigurnija vožnja. Tu mu ni Bruxelles ne može pomoći. Može samo tako da mu šalje naputke odozgo/direktive, kao što je i primjereno beskoncepcijskom i dezorijentiranom društvu. Tako je nekada Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske slao direktive. Ili Kominterna. Ovo je novo doba. Tu je ulogu danas preuzeo Bruxelles, dobro došao za sva beskoncepcijska društva u EU.

Protivim se monopolu u znanosti


U novoj knjizi protivite se i reduciranju povijesti politologije na povijest Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Monopol i znanost ne bi trebali biti u istoj rečenici, ako sam dobro shvatio što želite poručiti?
- Da, protivim se! Povijest hrvatske politologije ne počinje 1962., kad je drug Vlado Bakarić odlučio poduprijeti osnivanje Fakulteta političkih nauka. Prije toga fakulteta u Varaždinu je u 18. stoljeću utemeljen Političko-kameralni studij. On je u povijesti hrvatske politologije prva visokoškolska institucija. Orkestar iz Lepušićeve 6 nasilno mijenja crtu vremena. Sve što je bilo prije njihova osnutka na razini epistemologije i institucionalne povijesti nije vrijedno pažnje. Ma nemoj?! To nije ništa drugo do li nasilje nad činjenicama ili jedan tip talibanskog ponašanja u odnosu na deklariranu progresivnost FPZ-a, što ovu instituciju nužno baca u polje paradoksa. Ne možeš istovremeno biti nasilnik nad poviješću i progresivist te pluralist s monopolističkim statusom. To je bipolarni poremećaj te institucije...
Režimski fakultet jučer, režimski danas. Režimi se mijenjaju, samo bit institucije ostaje ista. Njezin duh se reproducira iz generacije u generaciju. Važno je puhati u rog političke moći i biti siguran u vlastitu nedodirljivost. Igra razmjene. Mi malo pušemo u rog vlastima, vlast nam omogućuje učvršćivanje monopola.

 

image
Tomislav Krišto/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. lipanj 2022 08:34