Čitam ovih dana da ljudi psihički sve teže podnose posljedice pandemije, da su klinike i odjeli za psihijatrijsku pomoć pretrpani. Nije lako. Ljudi postaju nervozni, „pucaju“.
Možda je i Zoranu Milanoviću teško, iako mu je na Pantovčaku prostrano, paunovi mu šetaju po terasi, slobodno se kreće, jednostavno čuva razmak, nitko mu baš ne broji kontakte. Iako, sada je nešto teže neprimjetno skoknuti na ribu koja se nekako dobacila s mora. Da se ne baci, kad se već dobacila tako daleko.
Ali tome nije kriva pandemija. Drugi su razlozi prouzročili to ograničenje. Ukratko, Zoran je privilegiran u odnosu na većinu nas pučana. I s razlogom, jer Zoran je trenutačno institucija, ma što vi mislili i o njemu i o instituciji. Zoran je predsjednik Republike Hrvatske.