StoryEditor
HrvatskaNOSTALGIJA

Znate li da novine više ne smiju objaviti rođenje djeteta? Maloljetnicima trebamo ‘mrčit‘ oči, tako da je ova fotografija koju gledate prošlo savršeno vrijeme

Piše Ivica IVANIŠEVIĆ
21. ožujka 2021. - 13:24

Svojedobno su sve dnevne novine koje drže do sebe svojim čitateljima nudile cjeloviti, zaokruženi program usluga. Uz njih su bile doslovce od rođenja pa sve do smrti. Naravno, i "Slobodna Dalmacija". Nijedno rođenje nije prošlo ispod našeg radara, nijednu smrt nismo zatajili. Dolaske beba smo, kako je i red, obilježavali o našemu trošku: mlade roditelje častili smo besplatnom objavom o rođenju njihova potomka/potomčice u rubrici koja se, ako me pamćenje ne vara, jedno vrijeme zvala "Rodina pošta". Nešto manje benevolencije pokazivali smo prema pokojnicima. Obavijesti o smrti i izraze sućuti oduvijek smo naplaćivali kao, uostalom, i sve druge novine.

Naša politika prema tužnim odlascima do danas je ostala ista, promijenila se samo praksa obilježavanja sretnih dolazaka. Promijenila se, naime, utoliko što je više nema. Nestala je ne našom voljom, nego slovom zakona, ne pitajte me kojega.

Izrezak iz novina

U više sam navrata pokušao udovoljiti znatiželji, pa precizno ustanoviti koje nam to odredbe i zbog čega zabranjuju objaviti da su se nekome, recimo, Filipu i Sanji rodili sin ili kći, ali bih uvijek odustao, jer mi se nije dalo mačetom probijati kroz gustu, birokratsku šikaru zakonskih članaka i stavaka. Shvatio sam tek da je dotičnim hrvatskim zabraniteljima strašno stalo do toga da se zaštiti privatnost najranjivijih, dakle, djece. Super, skidam šešir, samo mi ne ide u glavu kako ih to novine mogu ugroziti notiranjem elementarne činjenice da su se rodili, ne otkrivajući im čak ni ime (koje, uostalom, još nisu ni dobili). Prije će biti da ih je zakonodavac vrlo učinkovito zaštitio od druge materijalne uspomene u životu (prva je ona malešna narukvica koju svaka beba dobije u rodilištu).

Požutjeli izrezak iz novina u kojemu stoji da sam se rodio i dandanas čuvam. Razlog? Od te vijesti niti je bilo niti će biti važnije u mom životu (ne želim, naravno, podcijeniti značaj čitulje koja će objaviti moju smrt, ali za nju mi se friga; ona će izaći kad mene više ne bude, i prema njoj ću biti savršeno ravnodušan, štoviše, mrtav-hladan). Taj požutjeli izrezak ni na koji način i nikada nije ugrozio moju privatnost. To je bilo nemoguće onda, a još je "nemogućije" danas, kad je u digitalnoj formi privatnost svih mališana javno izložena očima milijuna znatiželjnika. U vremenu metastaze društvenih mreža govoriti da ikoga može ugroziti nekoliko milimetara novinskoga sloga, naprosto je smiješno.

Od zatajivanja novorođenih još me i više deprimira pikseliziranje očiju djece. Već desetljećima svakoga rujna, na početku nove školske godine, novinski se urednici muče s pronalaženjem fotografije koja će ilustrirati tu radosnu prigodu, a biti različita od one objavljene prošloga kasnog ljeta. Zadnjih godina njihov je posao dodatno otežan činjenicom što mališani obuhvaćeni objektivom fotoaparata više ne smiju biti prepoznatljivi. Ili ih se mora snimati s leđa ili im oči valja zamutiti da bi se, pogađate, zaštitila njihova privatnost.

Eksplozija radosti

Još je bizarnije kad neki naš glossy magazin poželi napraviti veliku foto-priču iz života bogatih i slavnih, pa onda posjeti dom, recimo, sportaša koji je zadnjih tjedana u središtu pozornosti najšire javnosti. Razdragana obitelj smiješi nam se u blještavom koloru, ali klincima, umjesto slatkih, bucmastih obraza, vidimo samo mutne kvadratiće.

Naravno da će svatko pametan – ma čak i svatko glup! – razumjeti potrebu da se identitet djece strogo zaštiti u slučajevima obiteljskog ili kojeg drugog nasilja, odnosno da ih se izuzme od izlaganja javnosti u bilo kojoj graničnoj situaciji. Ne razumijem, međutim, zašto zabrana vrijedi bezuvjetno i trajno, čak i kad ide kontra želje roditelja koji bi htjeli sačuvati fotografsku uspomenu s mališanima, a ne s nasumičnom sumom piksela u rinfuzi.

image
Hajduk - Zvijezda: publika slavi gol Ankovica 1958.
Andro Damjanić

Ako mene pitate, u povijesti hrvatske novinske fotografije nema bolje od one koju je prije pedesetak godina na Starome placu snimio veliki Andro Damjanić. Hajduk je dao gol, i to, čini se, ne bilo kakav, nego ili strašno važan ili nesvakidašnje lijep. Cijeli stadion eksplodirao je od veselja, a radost dječaka iz prvoga plana te čudesne kompozicije mora vas ganuti čak i ako ste najgori mrgud. Takvu sliku danas je nemoguće snimiti.

Ne samo zato što u našemu vremenu ne postoji fotograf Damjanićeva talenta, nego i zato što bi meštar Andro – da je kojom srećom živ i da je kojom nesrećom fotku snimio ovih dana – zbog nje završio na sudu. Čekao bi izricanje kazne kao da je zlostavljač i manijak. A za što točno, molit ću lijepo? Zato što je veselje raspamećenih klinaca sačuvao za vječnost i darovao nam sliku kojoj bi se svaki potišteni čovjek uvijek iznova trebao vraćati da ga podsjeti kako život može biti lijep.

Kao i svako čeljade kojemu je pisanje zanat, ne vjerujem onoj olinjaloj frazi koja veli kako slika govori tisuću riječi. Govori malo morgen! Ali ako postoji jedna jedina fotografija koja potvrđuje taj gnjavatorski poučak, onda je to ovo Damjanićevo remek-djelo. Koje bi u ovome našemu vremenu bilo kvalificirano – možda ne kao zločin, ali barem – kao ozbiljan prekršaj.

Premreženi zabranama

Vjerojatno ste primijetili, nikada veći broj ljudi nije bio izložen različitim oblicima ugrožavanja privatnosti ili, još gore, divljačkom nasilju. Dok moja nostalgična malenkost mrči ove retke, na tisuće govnara slobodno surfaju oceanom interneta i društvenih mreža da bi vrijeđali, ponižavali, sramotili i mučili ljude koji ničim nisu zaslužili biti izloženi bilo kakvoj sili.

Ponavljam, žrtava zlostavljanja nikad nije bilo više, a društvo nam nikad nije bilo ovako premreženo zabranama. Koje temeljito promašuju svoj smisao, kriminaliziraju nježnost i pamćenje, a ni na koji način ne ugrožavaju one čije bi gadosti trebalo izbrisati ili ih barem pikselizacijom dovesti do neprepoznatljivosti.

Da je oživiti one koji su preminuli prije desetak, dvadeset godina ili još ranije, oni bi, siroti, pomislili kako je danas većina zlikovaca u nježnoj dobi. Drukčije, naime, ne bi znali protumačiti zamućene oči nego kao znak institucionalnog fair-playa kojim pravni poredak štiti identitet osumnjičenih za teška kaznena djela sve dok im se krivnja ne dokaže.

I kako, poslije svega, neću ponavljati da nam je prošlost bila savršena u usporedbi s ovom maglovitom, da ne kažem pikseliziranom sadašnjošću?

item - id = 1085575
related id = 0 -> 1128261
related id = 1 -> 1126262
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. rujan 2021 14:06