StoryEditor
HrvatskaVELIKA ANALIZA

Zdravkova hobotnica: dva desetljeća navijačke borbe protiv Mamića. Imao je u džepu i političare i suce, ali na kraj mu je stalo 30.000 ljudi na splitskoj Rivi

20. ožujka 2021. - 20:01
Duje Klarić/Cropix

U povijesti neovisne Hrvatske nijedna presuda nekog domaćeg suda nije izazvala toliko radosti širom zemlje kao ona od 15. ožujka, kad je Vrhovni sud potvrdio presudu Županijskog suda u Osijeku iz 2018., kojom se Zdravko Mamić zbog kriminala u nogometu osuđuje na 6,5 godina zatvora.

Posebno su burno slavili Bad Blue Boysi, iako su u eri vladavine osuđenika osvojili najviše titula u povijesti. Mamićeva osuda bila im je najljepši poklon za 35. rođendan skupine.

I to sve govori: ako se pravomoćnoj osudi čovjeka koji je u klub donio toliko titula najviše raduju najžešći navijači tog kluba, ako su čak i zagriženi fanatici uočili moralnu cijenu tih titula, onda je jasno da se u ponedjeljak na Vrhovnom sudu zbilo nešto što se u Hrvatskoj rijetko događa – poklopili su se pravo i pravda.

image
Josko Ponoš/Cropix

Dvadeset godina trajao je Mamićev pir nad hrvatskim nogometom. Najveći dio tog vremena bio je izvršni dopredsjednik Dinama i dopredsjednik HNS-a, ali iza tih sekundarnih funkcija krio se stvarni, neprikosnoveni vladar i zagrebačkog kluba, i Nogometnog saveza – uključujući sudačku organizaciju – i reprezentacije, čije je izbornike postavljao i smjenjivao prema svojim interesima.

I Dinamo i reprezentaciju Mamić je ustrojio po mjeri svog privatnog biznisa, kao obiteljski obrt za transfere igrače: brat mu je šetao između funkcija Dinamova trenera i sportskog direktora (nekad i oboje istovremeno), a sin imao menadžersku agenciju preko koje su se ti transferi odvijali, dok im je reprezentacija služila kao prodajni izlog.

Rana priznanja

Mnogi drže da je Mamićeva krimi-priča počela tek kada je 2003. postao izvršni dopredsjednik Dinama. No, jedan intervju iz 2000. godine – kad je još bio čelnik Croatije iz Sesveta – odaje da je ono čime se kasnije „proslavio” prakticirao već i devedesetih:

„Svojedobno sam i ja davao sucima i delegatima novce. Stidim se nekih svojih poteza u nogometu. Zbog toga se kajem i to nikada više ne bih učinio. Danas sam deset godina stariji, iskusniji, neka su druga vremena, situiran sam. Ušao sam u projekt Croatia Sesvete zajedno s bratom Zoranom u visini 3 milijuna DEM i neću dopustiti da se kriminalci igraju sa sudbinom naše djece. U ime (...) te djece koja mukotrpno treniraju, ja sam odlučio da nikada više ne zamolim niti jednog suca da pomogne. A mogao bih to sigurno puno bolje nego svi drugi. Jer imam iskustva, a bogme i znanja i moći!” - tako je 2000. govorio Mamić.

image
Duje Klarić/Cropix

Danas znamo da je u tom intervjuu lagao kao pas. Štoviše, upravo ovog tjedna ispostavit će se – ako je bar dio njegovih tvrdnji s konferencije za medije u Mostaru točan - da je i nakon 2000. podmićivao ne samo nogometne suce, nego i one koji pravdu dijele na županijskim sudovima, pa i na Vrhovnom sudu RH.

U koruptivnu strukturu HNS-a i njegove sudačke organizacije – kojima je Mamić dirigirao puna dva desetljeća – javnost se mogla uvjeriti 2011. godine kroz aferu „Širić - Djedović”, kad je tadašnji predsjednik Hajduka Hrvoje Maleš kao USKOK-ov pouzdanik uspio dokazati korupciju u vrhu sudačke organizacije HNS-a.

Podsjetimo, tadašnji dopredsjednik HNS-a i šef Sudačke komisije Željko Širić – inače Mamićev intimni pajdaš s tamburaških sijela – od Maleša je tražio 100.000 eura kako bi Hajduk imao „pošteno suđenje”. U dogovoru s USKOK-om, Maleš je u prosincu 2011. u zagrebački hotel "Antunović" odnio Širiću 30.000 označenih eura, a na sastanku se pojavio i član Sudačke komisije Stjepan Djedović, pa su obojica uhićena čim su s tim novcima napustili hotel.

Skup na Rivi

I idućih godina bilo je pokušaja da se građanskim gestama ukaže na kriminalnu močvaru u koju je Mamić doveo hrvatski nogomet, a ti su pokušaji i nadalje pretežno stizali iz redova splitskog kluba. Poznat je slučaj neodigrane utakmice između Dinama i Hajduka 22. studenoga 2014. u Zagrebu, kad je uprava Hajduka uoči utakmice, na poziv Torcide, odlučila bojkotirati derbi nakon što zbog Mamićevih „crnih listi” mnogi Hajdukovi navijači nisu pušteni na Maksimir.

image
Bruno Marić, aktualni šef sudaca HNS-a, ostat će dobro zapamćen na Poljudu
Jakov Prkić/Cropix

„To je bio najdrskiji čin u povijesti hrvatskog nogometa”, komentirao je tu Torcidinu i Hajdukovu odluku Mamić.

Iz te se reakcije vidjela njegova uljuljkanost u paralelnu stvarnost koju je sâm stvorio. Dakle, „najdrskiji čin” nisu njegove „crne liste” – kojima je s Maksimira tjerao kritičare, novinare, navijače – već se „najdrskiji čin” odnosi na građansku reakciju na tu Mamićevu samovolju. Već i amaterski psihoanalitičar iz toga je mogao vidjeti dubinu Mamićeve deluzije, u kojoj je sebe stavljao iznad društva. Ali ta deluzija je prolazila. I trajala dvadeset godina, što mnogo govori o hrvatskom društvu.

Sedam dana nakon tog neodigranog derbija dogodio se onaj poznati protestni skup na splitskoj Rivi, kad je 30.000 građana Splita i Dalmacije prosvjedovalo protiv „mamićevštine”, odnosno protiv kriminala i korupcije u HNS-u i generalno u društvu, čime je priča izašla iz okvira nogometa i postala ilustracija narodnoga gnjeva protiv svih anomalija i prijevara u državi Hrvatskoj.

„Ovo je pokret protiv nogometnog establishmenta koji u svom okviru ima elemente kriminala i mafije”, sažeo je tada razloge protestnog skupa glavni govornik, sociolog dr. Benjamin Perasović, današnji predsjednik Nadzornog odbora Hajduka.

Prekidi utakmica reprezentacije

Točno godinu kasnije istovjetan skup – samo u manjim gabaritima – održan je i u Zagrebu, u režiji BBB-a, koji su se okupili ispred zgrade Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, šaljući gotovo iste poruke koje su se godinu ranije čule sa splitske Rive:

image
Jedan od udaraca Zdravku Mamiću zadala je Hajdukova legenda Ivo Bego
Ante Cizmic/Cropix

„S obzirom na to da se protiv čelnika Dinama vodi više istraga za najveću pljačku u povijesti hrvatskog sporta, za svaki idući dan koji oni provedu na svojim funkcijama u Dinamu smatramo odgovornim trenutnu vlast (a i svaku buduću) i nadležno ministarstvo čija je sportska inspekcija imala i još uvijek ima zakonske ovlasti odstraniti taj karcinom iz našeg kluba”, objavili su tada BBB, poručivši da se njihov prosvjed protiv institucija koje podržavaju Mamića tiče ne samo navijača Dinama, nego svih građana Zagreba:

„Institucije se spremaju na posao vratiti čovjeka koji je optužen za krađu stotina milijuna kuna, na posao na kojem ima pristup novcima poreznih obveznika. Vašim novcima!” - ustvrdili su BBB.

Navijači Dinama, Hajduka i drugih hrvatskih klubova znali su se zajedno naći na liniji borbe protiv Mamića i kad je u pitanju bio državni tim, pri čemu se mora notirati da je svojom privatizacijom „vatrenih” Mamić uspio nešto skoro nemoguće – da Dalmacija zamrzi reprezentaciju (ne što je hrvatska, već zato što je Mamićeva).

U tom smislu hrvatski su navijači osobito aktivni bili sredinom prošle dekade, kad su – u cilju da kod UEFA-e diskreditiraju HNS i

Mamića, odnosno da internacionaliziraju svoju borbu protiv kriminala u domaćem nogometu - izvodili spektakularne međunarodne incidente koji su dobivali veliki (i za HNS vrlo neugodan) javni odjek: od 15-minutnog prekida kvalifikacijske utakmice ze Europsko prvenstvo s Italijom u Milanu u studenome 2014., preko iscrtane nacističke svastike uoči revanša s Italijom u Splitu u lipnju 2015., do petominutnog prekida utakmice s Češkom na stadionu u Saint Etienneu, na samom Euru u lipnju 2016. godine.

Svastika na Poljudu

Naročito je, doslovno širom svijeta, odjeknuo „slučaj svastika”. Iako su mnogi tu poljudsku akciju protumačili kao još jedan dokaz radikalno desne orijentacije dijela pripadnika Torcide, istina je mnogo prozaičnija: nepoznati diverzanti time su htjeli - i uspjeli - osramotiti HNS u svjetskoj javnosti (što ne znači da se taj čin može opravdati: žrtve holokausta nisu zaslužile da ih se koristi na taj način, čak ni kad je s druge strane notorni Mamić).

image
Bruno Marić, aktualni šef sudaca HNS-a, ostat će dobro zapamćen na Poljudu
Jakov Prkić/Cropix

U tom cilju su i uspjeli: HNS je zbog svastike na Poljudu dobio od UEFA-e najtežu kaznu u svojoj povijesti: 100.000 eura, oduzet bod u kvalifikacijama i dvije utakmice bez publike. Mamić je tada ponudio nagradu od pola milijuna kuna za informaciju o počinitelju, a koliko ga je ta akcija zaboljela vidi se i po tome što ju je naglasio i u svojoj ovotjednoj homiliji iz Mostara.

Borba protiv Mamića vodila se ne samo za pošteniji i pravedniji nogomet, nego i za pošteniju i pravedniju Hrvatsku. Jer ne bi Mamić mogao dvadeset godina prodavati svoju deluziju da nije imao političku podršku: s Karamarkom se pojavljivao u izbornim noćima, a Kolindi je organizirao rođendane.

Njegova hobotnica prodrla je u sve segmente društva: nije kupovao samo suce i političare, već i novinare, navijače, čak i nevladine udruge, poput nekad renomiranog Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava (HHO), čiji je direktor Ivan Zvonimir Čičak godinama za Mamićev džeparac obilazio stadione po Hrvatskoj i bilježio navijačke povike protiv Mamića, stvarajući svojim izvještajima još jednu deluziju, u kojoj su „glavni zlikovci” hrvatskog nogometa bili navijači, a glavna žrtva – Zdravko Mamić.

Stoga je ova presuda Vrhovnog suda istodobno i moralna osuda svih koji su ovih dvadeset godina podržavali Mamića i njegov kriminal. A također i moralno priznanje svima koji su se protiv toga borili, želeći da Hrvatska bude dostojanstvena i pravna država, u kojoj „mamićevština” neće biti sinonim za uspješan biznis, već za raskrinkani kriminal.

Prije svih, to priznanje ide – nogometnim navijačima. Oni su bili godinama brži od Vrhovnog suda.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
08. svibanj 2021 06:25