Zadrtim nacionalistima, sljedbenicima filozofije ‘krvi i tla‘ bit će to nespojivo, ali je istina - otac mu je bio Slovenac, a drugi mu je baka, po majci Idi, bila Poljakinja. Praktički, samo mu je djed bio pravi, čistokrvni Hrvat, no to nije smetalo ni njemu ni Hrvatima da im bude pravi, neosporni vođa. Iza kojeg je stajala velika većina hrvatskog naroda. Danas, kad velike hrvatske stranke, poput HDZ-a i SDP-a vladaju zemljom i kad osvoje manje od 30 posto glasova, gotovo plebiscitarno zvuči podatak da je Mačekova lista na posljednjim višestranačkim izborima prije Drugog svjetskog rata osvojila tek koji promil manje od 45 posto glasova – ili njih gotovo 1,4 milijuna. Taj golemi i neupitni demokratski legitimitet stečen na izborima bila točka pucanja koja je nakon punih dvadeset godina postojanja prve Jugoslavije prisilila beogradski dvor na priznavanja političke realnosti i početak pregovora, koji su u kolovozu 1939. godine doveli do Sporazuma Cvetković – Maček i osnivanja Banovine Hrvatske.
Pokušali su sve – silom, vojskom i policijom, ubojstvima prvaka HSS-a u beogradskoj skupštini, uvođenjem Šestojanuarske diktature i samovlašća kralja Aleksandra, zatvaranjem Mačeka i robijom, ali ‘hrvatski Gandhi‘ nikad na nasilje nije odgovorio nasiljem. Za razliku od ustaša, koji su na teror i ubojstvo Stjepana Radića, koji je, prije Mačeka, bio prvi i pravi neosporni vođa i HSS-a i hrvatskog naroda, odgovorili ljutom travom na ljutu ranu, pa su, zajedno s makedonskim VMRO-om, ubili i oni ‘njihovog kralja‘ Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu. Umjesto u snagu oružja, Maček se uzdao u snagu demokracije, i umjesto neprijateljstva, ponudio ruku suradnje hrvatskim Srbima, Prečanima. Na drugoj strani je imao Svetozara Pribićevića – kakvog je Tuđman godinama tražio početkom 90-ih od Jovana Raškovića, Sime Rajića, Milana Đukića – čiji su nasljednici snažno podržali osnivanje Banovine, i ušli u strukture nove vlasti, i u Zagrebu, i kao njeni poslanici u Beogradu. Time je mudri i strpljivi Maček ostvario ako već ne ‘de jure‘ a ono barem ‘de facto‘ hrvatsku državu unutar Kraljevine Jugoslavije, koja je 22. listopada – dakle baš ovih dana – dobila i svoj glavni suverenistički oblik, pravo na vlastitu oružanu silu. Listopad je izgleda povijesni hrvatski mjesec – 8. listopada 1991. godine hrvatski je Sabor donio odluku o raskidu svih državno – pravnih veza s (bivšom) SFRJ.
ZBOGOM BEOGRADSKIM VLASTIMA
Istog tog mjeseca, ali 1939. godine u Zagrebu je osnovana Žandarmerijska brigada Banovine Hrvatske – što je bila Mačekova inačica znamenite Đodanove ‘hrvatske puške na hrvatskom ramenu‘ samo 50 godina prije. Ta je policijsko/vojna postrojba – baš kao i ZNG 50 godina kasnije Vrhovniku dr. Franji Tuđmanu – bila izravno podređena i odgovorna hrvatskom banu Ivanu Šubašiću, a ne više vlastima u Beogradu. Na svojim kapama nosili su, isto kao i ‘zenge‘ 1991. godine povijesni hrvatski grb, šahovnicu. I s istim prvim poljem – crvenim! Novi ban ustoličen u rujnu u Zagrebu, i banska vlast nisu preuzeli samo unutarnje poslove, nego i druge važne resore, poput prosvjete, pravosuđa, industrije i trgovine, poljoprivrede, šumarstva i rudarstva...
I dok se mlada hrvatska vlast, počela učvršćivati i pretvarati dotadašnju unitarnu i centraliziranu državu u ako ne već konfederaciju – kakvu je 1990. sjetit ćete se, zagovarao i Tuđman – a ono barem labavu federaciju, brojni su drugi politički akteri užežin Drugog svjetskog rata reagirali navlas i potpuno jednako ili isto kao 1991. godine! Sličnosti su frapantne. Dio Srba, okupljenih oko četničkih udruženja, pravoslavne crkve i drugih državnih institucija, nesklonih banovini i dogovoru s Hrvatima na ‘pribićevićevce‘ je gledao kao na izdajnike srpstva, i počeo tražiti izdvajanje kotareva sa srpskom većinom iz Banovine, što je zapravo potpuno ista situacija koja je buknula 1990. godine nakon prvih slobodnih i demokratskih višestranačkih izbora s barikadama na cestama i uspostavama Srpskih autonomnih oblasti koje će se poslije ujediniti u SAO Krajinu. Banovinu i sporazum žestoko su napale i ustaše jer su – isto kao i četnici – smatrali kako je u pitanju izdaja hrvatskih nacionalnih interesa, te da ništa osim pune nezavisnosti Hrvatske ne dolazi u obzir. Što su iste riječi kojima su iz HSP-a optuživali Tuđmana 1990. godine kad se zalagao za konfederaciju, optužujući ga da je dogovorima s Miloševićem izdao Hrvatsku, osnivajući svoje vlastite oružane odrede, poput HOS-a, jer će, tvrdili su, HDZ svojom izdajničkom i pomirljivom politikom stalnog pregovaranja i izbjegavanja otvorenog sukoba, kakvu je Tuđman vodio sve do jeseni 1991. godine ponovno odvući Hrvate pod beogradski jaram i u ralje JNA.
Detaljnu kartu Banovine Hrvatske pogledajte OVDJE.
A ljevica, komunistička partija Hrvatske i Jugoslavije? Je li ona pozdravila rješavanja ‘hrvatskog pitanja‘? Ma kakvi, pa nisu blesavi, jer bi i oni, kao i ustaše, ispali iz igre, nego su napali sporazum Cvetković – Maček kao buržoaski dogovor, na štetu radničke klase, koja će Hrvate – radnike i seljake – eksploatirati još jače nego dosad. A nije im odgovaralo ni stabiliziranje monarhije i glavnog nacionalnog pitanja unutar nje – hrvatsko – srpskih odnosa - što je bila i Tuđmanova fiks ideja 90-ih – jer su komunisti htjeli doći na vlast revolucijom, pa im je odgovarala slaba, a ne jaka država. No, kako su i jedni i drugi i treći bili preslabi, nije im preostalo ništa do čekanja na priliku koja im se ukazala nakon puča generala Simovića, čuvenog 27. ‘marta‘ u Beogradu, koji je spriječio pakt sa silama osovine – Njemačkom i Italijom. Na njega je Hitler, koji se taman spremao napasti SSSR reagirao bijesno i već za 10 dana, zajedno s Musolinijem naprosto raskomadao bivšu Jugoslaviju, koja se raspala kao kula od karata, bez ikakve ozbiljnije obrane.
NUDILI MU SVE, ODBIO IH JE
Nekoliko dana prije tog čuvenog 6. aprila – a sedam dana prije mitskog 10. travnja – posebni njemački izaslanik Walter Malletke zamjenik njemačkog ministra vanjskih poslova stajao je u Zagrebu pred Mačekom u stavu mirno, nudeći mu da, pod njemačkim pokroviteljstvom, proglasi punu nezavisnost, hrvatsku državu, što ovaj odbija, proročanskim riječima, koji se mogu sažeti u jednostavnu rečenicu – ‘Vi ćete izgubiti rat, a ja neću da Hrvatsku odvedem na stranu poraženih‘. Bilo je to povijesno Mačekovo NE Hitleru, na ponudu koju je objeručke prihvatio Ante Pavelić na čelu nekoliko stotina ekstremista, koji su kao zapeta puška čekali u logorima u Italiji i Mađarskoj, odvevši zajedno sa svojim poraženim pokroviteljima, Hrvatsku jednim dijelom zaista tamo gdje je Maček nikad nije želio vidjeti – na stranu gubitnika. I opteretivši je hipotekom užasnih zločina, počinjenih u njeno – ili naše - hrvatsko ime, i koji nam kao Damoklov mač nad glavom visi još i danas. Bez obzira na to što hrvatski narod ustaše nikad nisu ni birali ni izabrali, nego su im ih nametnuli okupatori. Isto kao što nikad na slobodnim i demokratskim izborima nisu izabrali ni komuniste – koji su prije rata također bili u Hrvatskoj malobrojni kao i ustaše, pa se njihov broj procjenjuje na najviše četiri tisuće. A što je to prema milijunu onih koje je iza sebe imao Maček?! Hrvati, dakle, nisu nikad glasovali za ekstremiste – ni 1939. ni 1989./1990 kada je u tadašnjoj federativnoj jedinici socijalističke Jugoslavije osnovan HSLS kao prva politička stranka nakon napuštanja ‘jednopartijskog sistema‘. Ni crvene ni crne! I onda i danas, oni ustrajno iz izbora u izbore dobivaju ustrajno tek nekoliko postotaka glasova, u najboljem slučaju jedva da prelaze izborni prag, dok Hrvati redovito glasuju za – domobrane. One koji su se oslanjali na demokraciju u Londonu i Parizu, a ne na diktature u Berlinu i Moskvi.
Koliko su oni ne samo slični, nego isti, najbolje se vidi u odnosu prema Mačeku, koji je za njih – kao nositelj demokratskog legitimiteta i stvarne volje hrvatskog naroda koju su i jedni i drugi falsificirali i uzurpirali – trajan izvor opasnosti. Mačeka je najprije zatvorio Pavelić, i to u listopadu 1941. godine u Jasenovac, gdje su ga držali do ožujka 1942. druge, a poslije su ga vratili u kućni pritvor, na njegovo imanje u Kupinec. Bili bi ga i likvidirali, da ih nije bilo strah reakcije hrvatskih seljačkih masa – a koliki su strah ustaše imale od Mačeka, govori već i sama činjenica što su ga čuvali u stanu glavnog ustaškog zapovjednika, zloglasnog šefa svih ‘mesara‘, Vjekoslava Maksa Luburića. A Zagreb je napustio 6. svibnja 1945. godine, znajući dobro da komunistički pobjednici prema njemu neće imati milosti i da će ga osuditi na montiranom procesu i likvidirati kao političkog suparnika za kojeg nema mjesta u jednopartijskom monopolu. Isto kao što je znao da će njegov antiratni i pacifistički stav - ‘ Dok se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom‘ – iskoristiti da ga optuže za izdaju naroda i revolucije i kolaboraciju s nacistima i njihovim slugama. Ili što je rekao Miroslav Krleža kad su ga pitali zašto nije, kao Vladimir Nazor i(li) Ivan Goran Kovačić otišao u partizane – ‘Ubio me Dido u Zagrebu (Kvaternik) ili Đido (Đilas) u šumi ista mi je stvar!‘
POLITIČKA SMRT
Maček je tako, samoosudivši se na izbjeglištvo, izbjegao fizičku ali dočekao i svoju političku smrt, jer je ovaj sigurno najveći hrvatski demokratski političar 20. stoljeća i do danas ostao zaboravljen i prešućen. Demokratski zapad, kojem je cijeli svoj život bio vjeran, izdao ga je jer je pragmatično – umjesto njega - prihvatio komunističkog pobjednika Tita, pa se pravio da ne čuje njegova stalna upozoravanja na totalitarnu prirodu Titova režima. Znali su oni to dobro, ali im je, u jeku Hladnog rata s SSSR-om, bio potreban, isto kao što im je i danas potreban Aleksandar Vučić, pa se Zapad, zbog straha od Rusije i Putina, pravi da ne vidi njegove demokratske deficite. Vučić je najbolji Titov učenik na prostorima bivše Jugoslavije. Mačeka su, pak, zaboravili i Hrvati, bez obzira što je njegovo tijelo, nakon što je umro u Washingtonu 1964. vraćeno u domovinu 1996. godine, i pokopano po drugi put na mirogojskim arkadama, u Aleji velikana. Zajedno s njim, tek koju godinu poslije pokopan je i njegov HSS koji je tek na prvim izborima 1990., u vrijeme Ivana Zvonimira Čička i onim prvim post tuđmanovskim 2000. godine, u vrijeme Zlatka Tomčića, igrao neku značajniju ulogu. Trideset godina poslije Mačekova fizičkog povratka među Hrvate spao je na samo jednog zastupnika u Hrvatskom saboru, Darka Vuletića, koji je u saborske klupe ušao kao zamjena za bivšeg stranačkog šefa Krešu Beljaka. Od šta na šta, reka bi naš stari, seljački svit!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....