Hrvatska je za Srbiju - Zapad. Ostavimo se oronulog Vučića, neka pati. Svi ga napuštaju, osim protuha koje su kao i on

Zašto hrvatski mediji besplatno vode predizbornu kampanju Aleksandra Vučića?

Uistinu je nevjerojatan publicitet koji predsjednik Srbije dobije svaki put kad “zazvecka oružjem” i palucne zmijskim jezikom prema Hrvatskoj, a ovdašnji se medijski djelatnici, kao po “komandi”, stušte prema predsjedniku i premijeru, šefu Sabora, pa čak i glavnom državnom odvjetniku Turudiću i jednom od vodećih opozicionara Grmoji – “kako komentirate, što kažete, jeste li čuli” – i onda mi svi, cijela Hrvatska, umjesto da slavi “Oluju”, a uz nas još i BiH, Crna Gora i Srbija, raspravlja o “nikome i ničemu”, dok Aca stvara dojam kako je, eto, ponovno glavni u regionu.

I kako ga se čak i “ustaše plaše”! Stalno o njemu pričaju, pojačavaju jeku Kurir i Informer. “Hrvati u strahu od srpske vojne moći. Džaba im je, bato, i celi NATO!”

A stvar je, rekli bi Srbi, “prosta ko pasulj”. Vrhovni ćAca, koji već više od desetljeća vlada Srbijom – na ovoj ili onoj funkciji – nikad nije stajao lošije; studentski nemiri koji traju od kraja 2024. prerasli su u permanentne ulične referendume koji traže njegov odlazak, pa on – po tko zna koji put – ponovno, kao džoker “zovi” u “Milijunašu”, besramno koristi “Oluju”, “najveću srpsku tragediju”, kako bi ostao na vlasti.

MRKONJIĆ GRAD

– Oluje i pogroma protiv srpskog naroda više nikada neće biti ma tko bio na drugoj strani – poručio je tako iz Mrkonjić Grada (BiH), uz poruku kako će svi Srbi biti jedinstveni i neće dopustiti da ih se dijeli državnim granicama, a da Republiku Srpsku nikada neće ostaviti na cjedilu.

Otvoreno prijeteći “drugim poluvremenom”, koji ne ostavlja mjesta sumnji što je pjesnik htio reći – “Oluja je bila samo prvo!”. Time Vučić, zapravo, ponovno i opetovano, predstavljajući se kao jedini zaštitnik ugroženog srpstva, samo ponavlja onu staru Miloševićevu mantru s Kosova – “Nitko ne smije da nas bije” – koja je bila uvod u krvavi raspad Jugoslavije.

A i ovo “drugo poluvrijeme” zapravo je prijevod od istog autora s Gazimestana: “Pred nama su još mnoge bitke, pri čemu ni one oružane nisu isključene!”

Najbolju ocjenu Vučićevih riječi s “Dana sjećanja na ubijene i prognane Srbe” dao je srpski povjesničar Milan St. Protić, koji je čitav taj skup nazvao “lažnom patetikom vlasti i krokodilskim suzama” što ih lije nad narodom koji je sama unesrećila i upropastila.

– Briga njih za ljude koji su postradali! Da ih je bilo briga, drukčiju bi politiku još onda vodili ili bi joj se suprotstavili. Ali, budući da je današnja vlast izravni nasljednik ondašnje vlasti, i opravdava i podupire sve što je Miloševićeva vlast radila, jasno vam je o čemu se radi. I oni su svi bili na vlasti kad su te nesretne kolone prognanih Srba dolazile ovamo – komentirao je Protić Vučića, podsjećajući kako rat nije počeo 1995. godine.

– Netko je te ljude, prije nego što ih je “pustio niz vodu”, prethodno pobunio, naoružao, huškao, hrabrio – kazao je Protić, koji je istaknuo da, s druge strane, Hrvatska ima što i slaviti.

– Hrvati su iz svega toga izašli s rezultatom koji su htjeli i koji im, povijesno gledano, i pripada. Prljave stvari su se događale s obje strane, to vam je rat. Nema čistih ratova, nema ratova iz partizanskih filmova.

Ratovi su antičovječna stvar. Nitko iz toga ne može izaći čistih ruku i mirne savjesti – rekao je u studiju N1 televizije, suočavajući Srbe i s vlastitom odgovornošću za rat(ove). Ali i s time da su rat protiv Hrvatske izgubili, i da ne mogu sad, za izgubljeni rat, očekivati pobjedu za zelenim stolom, odnosno “pravni epilog na sudu”.

– Uvijek je pobjednik nametao svoje pravno rješenje. Rat se ne rješava pred sudom, rat se rješava na bojnom polju. Tu ste izgubili, u međuvremenu ste se još i ogriješili. To što su se ogriješili i drugi – to je njima na dušu. Ne može zlo drugoga biti opravdanje za zlo učinjeno s naše strane – kazao je Protić.

UBILI SU ĐINĐIĆA

Čije su riječi, riječi državnika, ali Srbija je, nažalost, umjesto njega, poznatog srpskog opozicionara nakon skidanja Miloševića s vlasti, i ubojstva Đinđića, izabrala ponovno isto, u liku i djelu Aleksandra Vučića.

– Mi na devedesete – na odgovornost, na politiku, na posljedice – nikad nismo imali hrabrosti, pameti ili volje da pogledamo realno i trezveno. I da priznamo sebi koliko je ta politika bila pogubna.

Njezine posljedice trpimo i danas – kazao je Protić. Čije riječi smo trebali komentirati. I prenositi umjesto da budemo Vučićevi besplatni megafoni.

Jer Hrvatska je danas, unatoč svim svojim manama i problemima, za Srbiju – Zapad. To je uvijek i bila, ali danas više nego ikada. Srbi u nju dolaze kao nekad cijela bivša Jugoslavija u Austriju i Njemačku što je išla, raditi i zaraditi.

Pola Trebinja, ako ne i cijelo, dolazi u Dubrovnik konobariti. Isto ono Trebinje iz kojeg je vojvoda Vučurević 1991. godine tukao po Stradunu i kojeg je htio srušiti pa ga nanovo izgraditi “da bude još ljepši i stariji nego je bio”. Takva je uostalom i cijela Europska unija, u koju smo 2013. ušli – granica između Nijemaca i Francuza danas ne postoji, a posijana je milijunima grobova u dva velika rata i sijaset manjih, s jedne i druge strane.

Hrvatska se odmaknula od rata, točno po onoj slavnoj rečenici Ante Gotovine, nakon oslobađajuće presude Haaškog suda iz 2012. godine – “Rat pripada povijesti, okrenimo se svi budućnosti” – no Srbija je tih godina izabrala suprotno. Umjesto Zapadu, okrenula se Istoku, i politici “srpskog sveta”, što je bila mala balkanska kopija velikog “ruskog sveta”, s kojim je Vladimir Putin 2014. godine krenuo na Krim.

PIJETAO NA VJETRU

Otad Aleksandar Vučić lavira, okrećući se kao pijetao na vjetru, koketirajući s jednima, drugima i trećima, malo glumatajući Tita i politiku “nesvrstavanja”, kupujući vrijeme i opstanak na vlasti, sanjajući kako će ga jednog dana “baćuškini” tenkovi – sreća pa su zaribali u Donbasu – pogurati do “glanice Vilovitica – Kavlovac – Kavlobag” njegova mentora Voje Šešelja.

To je to “drugo poluvreme” koje Vučić zaziva, podgrijavajući “mokre snove” onih Srba koji ga održavaju, a koji su izgubljeni u prostoru i vremenu, po istom onom obrascu po kojem su Veljko Kadijević i Bora Jović u ožujku 1991. išli u Moskvu tražiti podršku maršala Jazova, ministra obrane SSSR-a, za “vojni puč” u Jugoslaviji.

Na sreću, čini se da ta promašena politika nema potporu ni među Srbima u Hrvatskoj, odnosno njihovim političkim predstavnicima, što je bilo najvidljivije početkom 2025. godine, kada je srpska veleposlanica protestno napustila prijem Srpskog nacionalnog vijeća u Zagrebu, tobože zato što nisu reagirali na podršku studentskim prosvjedima u Srbiji, čime ih se htjelo diskreditirati kao “loše” ili “Tuđmanove”, odnosno “Plenkovićeve Srbe”.

Možda zato što baš hrvatski Srbi, odnosno oni koji su u Hrvatskoj ostali, najbolje znaju tko plaća račune promašenih politika i tobožnjih zaštita koje im se iz matica nude. Osjetili su to na svojoj koži, baš kao što su i Srbi s Kosova osjetili efekte Miloševićeve zaštite – od one glasovite “Niko ne sme da vas bije” na Kosovu polju 1987. godine nije prošlo niti desetak godina do toga da ih je “bio” vasceli svet – svih 19 članica NATO-a, s više od tisuću zrakoplova – zasipao bombama s neba, danima i mjesecima, dok god Kosovo nije postalo nezavisno, a broj Srba na njemu se mjerio u – promilima.

Bila je to politika koja je spašavala jedino Miloševića, baš kao i danas Vučića, koji su branili svoju vlast sve do zadnjeg Srbina. Za sve drugo, tu je Protić u pravu, baš ih briga!•