StoryEditor
HrvatskaMENTALNO ZDRAVLJE NACIJE

Zašto Hrvati (ne) izlaze na ulice? Ugledna psihologinja: Pasivni smo, utučeni i apatični, zapušteni u obrazovnom i društvenom smislu...

21. kolovoza 2018. - 23:56

Čudesna je ta zemlja Hrvatska: u zori sloma mirovinskog sustava, dok Vlada najavljuje likvidaciju drugog mirovinskog stupa, gnjevni građani stoje na protestnim štandovima i bune se protiv - Istanbulske konvencije. Dokument koji štiti žene od nasilja Hrvatima je balvan u oku, dok ih vizija vlastite penzionerske bijede ostavlja ravnodušnima. Raj za istraživače mentalnog zdravlja nacije.

Proteklih tjedana širom zemlje, u mnogim gradovima - osim onih par s nešto razumnijim gradonačelnicima - mogli smo vidjeti vrijedne aktiviste raznih hodačkih i životnovolećih udruga kako prikupljaju potpise građana u ljutom boju s tom pravnom depešom iz Carigrada, koja mrko gleda na muškarce koji tuku žene. Promatrajući lica tih aktivista, mogli ste imati dojam kako ti ljudi ozbiljno vjeruju da se bore za Hrvatsku.

Da ste ih u tim samoprijegornim trenucima, dok su iza štanda izgarali za jedinu i voljenu domovinu, upitali zbog čega se ne bune, recimo, protiv odlaska mladih iz zemlje i posljedičnog sloma mirovinskog i socijalnog sustava, odnosno protiv politike koja je do takvog stanja dovela - kao što se ovaj potpisnik drznuo na jednom štandu - dobili biste začuđen pogled mladog aktivista s druge strane štanda i šapat njegovog starijeg savjetnika, upućen u aktivistovo uho: „Rekli smo da nećemo odgovarat na provokacije.“

Jer, shvatili ste: propitivanje kardinalnog društvenog neuspjeha hrvatske vlasti je „provokacija“, a agitacija protiv dokumenta koji brani žene od nasilja je „borba za Hrvatsku“. Da parafraziramo Džonija Štulića: „I da živiš hiljadu godina, nećeš razumjeti.“

HDZ u uhu, kritika u grlu

U eventualnom pokušaju razumijevanja ovog fenomena, ne može se zaobići jedan društveni refleks koji je HDZ dobrom dijelu naroda uvjetovao još ratnih devedesetih, naime, da je kritika HDZ-a istodobno i kritika postojanja hrvatske države, odnosno da kritičar državne politike može biti samo onaj tko ne voli tu državu i tko je protiv nje. To je ljudima ušlo u uho i ostalo u tom uhu do danas.

Time je HDZ efikasno spriječio ozbiljnije analize svog trajnog neuspjeha da stvori normalno društvo, te je veliki broj ljudi onemogućio da dođu do prirodne spoznaje o presudnoj razlici između „domovine“ (kao emocionalnog supstrata odnosa prema Hrvatskoj) i „države“ (kao servisa građana koji postoji samo zbog usluga što ih je dužan isporučivati tim građanima). Zato i danas dio ljudi misli da se za Hrvatsku bori poništavanjem Istanbulske konvencije, a ne buntom protiv aktualne mirovinske katastrofe.

Zato, uostalom, ta mirovinska katastrofa i prolazi bez odjeka. Političke stranke se ne oglašavaju, čak ni umirovljeničke, od tisuća udruga glasa čuti nije, sindikati šute, a inteligencija je zauzeta pisanjem aplikacija za projekte. U općem ravnodušnom tupilu začuje se tek poneki nejaki opozicijski glasić - poput čelnice stranke Pametno Marijane Puljak, koja je ukazala da se radi o Vladinoj „ucjeni i pljački svojih vlastitih građana“, odnosno „nacionalizaciji osobne mirovinske štednje“ - da bi opet sve utonulo u društvenu bonacu, na kojoj se talasaju tek protestni štandovi boraca protiv Istanbulske konvencije.

Kako je, zaboga, to moguće? Kakvi smo to postali?

Ne vide, ne čuju, ne govore

- Mislim da društvo kao naše, koje je ovako slojevito, razmrvljeno i nekompaktno, ne može dobiti jednu jedinstvenu dijagnozu. Mi danas nismo društvo koje se može definirati. Čitavi društveni slojevi različito gledaju i na prošlost, i na sadašnjost i na budućnost - smatra naša ugledna umirovljena psihologinja dr. Mirjana Krizmanić, te objašnjava:

- Imam dojam da smo nekad bili društvo s većom kohezijom i da je bilo puno više identifikacije sa zajednicom. Danas se veći dio mladih uopće ne identificira s ovim društvom i samo gledaju kako će otići, i to baš oni najpametniji i najprodorniji, s najboljim crtama ličnosti. Oni nemaju kritičko mišljenje o ovom društvu, jer ih se to društvo ne tiče.

Naša sugovornica dodaje kako u društvu postoji i veliki broj potpuno pasiviziranih građana („oni ne vide, ne čuju i ne govore“), što apriori onemogućava bilo kakvu zajedničku akciju, a to opet znači, po njezinim riječima, „da ostajemo živjeti u kaljuži i da ne može biti bolje“.

- Čitam što naše vlasti namjeravaju učiniti s mirovinama i zgražam se nad tim. Mislim da će ti ljudi biti prevareni za svoje novce - kaže dr. Krizmanić.

- A zašto se nitko ne buni? - pitamo našu sugovornicu.

- Ljudi se kod nas uopće neće buniti ni protiv čega - odgovara ona.

- Ja sa štapom plazim na sve moguće demonstracije i onda me susjedi pitaju: „A što tebi to treba?“ Pa ne idem zbog sebe, meni ne treba, ali treba našim potomcima.

Nedjeljne poruke pastvi

Što se tiče masovne mobilizacije protiv Istanbulske konvencije, dr. Krizmanić drži da se, među ostalim, radi o posljedicama neodgovornosti medija i obrazovne zapuštenosti hrvatskog naroda:

- Na našoj Televiziji se izgovara da će Istanbulska konvencija uništiti hrvatski identitet. Možete li to vjerovati? Obrazovani ljudi znaju da je to glupost, ali dobar dio ljudi doista vjeruje da bi borba protiv nasilja nad ženama i za rodna prava mogla ugroziti hrvatski identitet. Pa kojem bi se drugom narodu to moglo prodati?

Naša sugovornica također upozorava da u hrvatskom društvu ne postoji snaga koja bi motivirala ljude za bunt, osim Crkve, „koja svake nedjelje ima svoju pastvu kojoj šalje poruke“.

- Druge snage nema. A narod je neobrazovan, pola njih niti ne zna što je Istanbulska konvencija. Nitko se ne bavi tim ljudima osim Crkve. Oni samo čuju: Crkva je protiv Istanbulske konvencije, vrag pakleni je iza toga, i mi to vjerujemo. Isto je i oko mirovina: pola ljudi neće razumjeti što se događa, je li im bolje da povuku novac iz drugog stupa ili ne.

Dr. Krizmanić zaključno dodaje da u društvu nema pravih lidera koji bi motivirali građane, „koji bi išli okolo i kričali po trgovima“.

- Prema tome, opća dijagnoza društva, po mom sudu, glasi ovako: pasivni, utučeni i apatični, zapušteni u obrazovnom i društvenom smislu - rezimira naša ugledna psihologinja.

Ljudi ne izlaze na ulice, nego iz zemlje
Više je razloga za takav nesklad između društvenih problema i javne reakcije na te probleme, a dobar dio objašnjenja leži u tome što je protest protiv Istanbulske konvencije ipak organiziran. To nije spontano, iza tih protesta stoje Crkva i moćne i dobro financirane udruge. Ta inicijativa ima preciznu i dobro izrađenu strukturu - kaže sociolog sa Zadarskog Sveučilišta dr. Sven Marcelić, te nastavlja:

- S druge strane, nepostojanje protesta zbog mirovinskog kolapsa može se povezati s činjenicom da živimo u zemlji u kojoj je povjerenje građana u institucije mizerno, i ljudi ne vjeruju da mogu utjecati na društvena zbivanja - ocjenjuje naš sugovornik, koji smatra da u hrvatskom društvu svjetonazorske i druge političke teme puno probojnije i efikasnije nameće desnica, nego ljevica.

- Desnica očito ima puno bolje organiziranu platformu za plasiranje svojih ideja, to se vidi iz aviona. Kad se sjetimo onog referenduma o braku, pa ovih dvaju aktualnih referenduma o političkom sustavu i pravima manjina, vidimo da je to odlično organizirano. A kad ste imali pokret za kurikularnu reformu, dogodilo se jedno ili dva masovna okupljanja i na tome je završilo. Nema strukture koja bi gurala tu liberalno-modernizacijsku platformu - drži dr. Marcelić, te zaključuje:

- Ljudi se bune i protiv mirovinske politike, ali ne tako što izlaze na ulice, nego tako što odlaze iz zemlje.

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. svibanj 2022 21:48