StoryEditor
Hrvatska‘tiha epidemija‘

‘Zabrinjava porast suicida kod mlađih od 25 godina‘: uoči Svjetskog dana prevencije samoubojsatva razgovarali smo s ravnateljicom bolnice Vrapče

10. rujna 2020. - 21:48

O važnosti suicida govori podatak da spada među deset najčešćih uzroka smrti u većini zemalja, a u velikom broju europskih zemalja broj suicida već nadmašuje smrtnost koja je posljedica prometnih nesreća i ubojstava. Dodatni problem u pokušaju nadvladavanja ovog fenomena predstavlja nedovoljna osjetljivost društva pa kada se govori o karakteristikama suicida možemo ga nazvati "tihom epidemijom".

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) smatra da je "globalni imperativ" smanjiti broj smrti koje su posljedica suicida, pa s tim ciljem podržava obilježavanje Svjetskog dana prevencije samoubojstava/suicida (WSPD) – (10. rujna), što je iniciralo 2003. godine Međunarodno udruženje za suzbijanje samoubojstava (IASP).

– Osobe koje pokušaju ili počine suicid, kao i njihove obitelji, stoljećima su stigmatizirane. Broj suicida u općoj populaciji mijenja se na godišnjoj razini, no obično se kreće u rasponu od 500 do 700 godišnje, odnosno prosječno se dnevno ubiju dvije osobe.

Osobito zabrinjava podatak o porastu suicida kod mlađih od 25 godina. Poznat je fenomen smanjivanja broja suicida u kriznim situacijama. Točnije rečeno, taj se broj smanjuje tijekom akutne faze neke krize, no izlaskom iz akutnog razdoblja, broj ponovo počinje rasti. Tako je i sada, tijekom pandemije bolesti COVID-19, zabilježen trend pada broja suicida tijekom ožujka i travnja, da bi se zadnjih mjeseci ponovno vratio na prijašnji broj – otkrila nam je doc. dr. sc. Petrana Brečić, psihijatrica i ravnateljica Psihijatrijske bolnice Vrapče.

Stoga, upravo zbog ovog fenomena završetkom akutne faze, neko vrijeme možemo očekivati porast broja. Naime, objašnjava naša sugovornica, dio suicidalnih osoba, koji je inače okupiran autodestruktivnim promišljanjima ili planovima o tome kako bi sebi oduzeli život, svoj fokus pomiču na vanjsku situaciju i opću ugrozu. Postaju manje okupirani vlastitom patnjom i svojim unutarnjim proživljavanjima te se usmjeravaju na pitanja koja zaokupljaju i muče većinu svijeta.

Osobni problemi padaju u drugi plan. Međutim, nakon akutne faze, nastupom dubljih ekonomskih problema, dugotrajnijom socijalnom izoliranošću, porastom broja zdravstvenih komplikacija i bolesti, teže dostupnosti zdravstvene skrbi i slični problemi koji indirektno proizlaze iz krizne situacije, imaju ulogu čimbenika koji povećavaju rizik, ali i porast broja suicida.

O duljini trajanja ove pandemije ovisi li i broj suicida?
– Pandemija predstavlja izniman, globalan i sada već dugotrajan stresor, koja je početno nametnula potrebu za akutnom prilagodbom. Njezino višemjesečno trajanje, a pretpostavljamo da će trajati još mjesecima u opsežnijem, vjerojatno i puno dulje u nekom manje zahtjevnom obliku, predstavlja opsežan, iscrpljujući proces koji već znatno prazni naše kapacitete za prilagodbu. Prilagođavati se moramo, a što je zadatak zahtjevniji i kriza veća, više se psihološki trošimo. Smatramo kako smo akutnu fazu generalno relativno dobro prošli te kako će se predmnijevani porast psihičkih oboljenja do 30 posto, prema projekciji Svjetske zdravstvene organizacije, događati u idućim mjesecima i godinama – kaže dr. Brečić.

– To se prije svega odnosi na povećanu pojavnost anksioznih poremećaja, depresivnih poremećaja, PTSP-a, poremećaja spavanja i ovisničke problematike. U tom smislu možemo očekivati i porast broja suicida ili općenito suicidalnosti u okvirima navedenih poremećaja. Naime, suicidalnost predstavlja rezultat složene međuigre faktora osjetljivosti svake osobe i faktora stresa-ugroze – dodaje doc. dr. sc. Tihana Jendričko, specijalistica za anksiozne poremećaje u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, te pojašnjava da faktor osjetljivosti prema suicidu ima svaka osoba, kao što ima osjetljivost prema bilo kojoj drugoj bolesti ili bilo kojem drugom svojstvu.

On se odnosi na karakteristike ličnosti i načine reagiranja na stres kao i na biološke, poglavito nasljedne karakteristike. Faktori stresa-ugroze sami su po sebi razumljivi, i čine dio našeg svakodnevnog života.

O čemu ovisi hoće li netko među nama razviti suicidalnost?
– To ovisi o složenom međuodnosu navedenih faktora. Taj odnos nije statičan, on je promjenljiv i jako ovisi u socijalnom kontekstu u kojem se događa. Kada gledamo situaciju stresa i ugroze uslijed pandemije koronavirusa percipiramo je kao globalni stresor, generalizirane naravi u smislu da smo svi jednako izloženi. To je jedan od razloga zašto takav stres u akutnoj fazi može biti podnošljiviji. Svima nam je isto i svi se isto brinemo.

Jenjavanjem akutne faze, a posebice nakon što epidemija prođe, generalni rizik počet će se svoditi na onaj individualni i time će biti teže podnošljiv. To znači da ćemo se na individualnoj razini sudarati s posljedicama epidemije – financijske, ekonomske i druge naravi. Na praktičnoj razini ljudi će se morati prilagođavati promjeni životnih ciljeva, gubitku posla, financijskim poteškoćama i slično. Iz te malo udaljenije perspektive možemo anticipirati upravo spomenuto povećanje incidencije psihičkih oboljenja, a u okviru toga i suicidalnosti.

U novonastaloj situaciji koje su skupine najugroženije?
– Posebno će biti ugroženo nekoliko kategorija ljudi koji će u ovoj situaciji razviti prominentnije psihičke poremećaje: oboljeli od COVID-19 koji mogu imati i psihičke smetnje, kao i njihove obitelji. Tu mislimo prije svega na osobe koje su imale teže kliničke slike infekcije, a posebice oni koji su bili na respiratoru. Nadalje, zdravstveni radnici i ostali djelatnici koji su nastavili na svojim poslovima raditi i svakodnevno se izlagati, osobe koje već imaju psihički poremećaj i naposljetku – osobe koje nisu do sada imale psihički poremećaj već su pritisnute stresnom situacijom razvile neki od psihičkih simptoma ili poremećaja.

Kako niti jedan stres ne možemo doživljavati izolirano od aktualnog socijalnog konteksta, tako smatramo da će posebice biti teško onim ljudima koji su bremeniti težim tjelesnim bolestima i lošijim socijalnim pozicijama.

Osobno smatram kako s brojkama treba biti pažljiv, odnosno da ih treba odgovorno interpretirati. Mi za sada predmnijevamo da će doći do porasta psihičkih poremećaja u idućih godinu dana. Ipak, važno je napomenuti da svaka ugroza donese i nešto dobro – pruža nam mogućnost da suočavajući se sa stresom, mijenjanjem ustaljenih životnih i osobnih navika, usvajamo zrelije obrasce adaptacije.

Prošireni suicid

Proteklog tjedna Njemica Christiane K. (27) iz Solingena ubila je petero svoje djece prije nego što se bacila pod tračnice gradske željeznice. Preživjela je, kao i njezin 11-godišnji sin Marcel koji je zbrinut na sigurnom mjestu. Vlasti se trude rasvijetliti ovu tragediju, a stručnjaci pokušavaju odgonetnuti što se dogodilo ovoj mladoj ženi koja je počinila težak zločin koji se smatra proširenim samoubojstvom.

– Prošireni suicid je stanje u kojem osoba, kako i sam naziv kaže, proširi svoj doživljaj sebe na druge bliske osobe, najčešće djecu ili bračnog druga. Drugim riječima, osoba zaključi da treba počiniti suicide, ali da će u tom suicidu ubiti ne samo sebe, već i sebi bliske osobe, jer ni za njih nema spasa, kao što ga nema ni za tu osobu – kaže doc. dr. sc. Goran Arbanas, specijalist forenzičke psihijatrije. Na primjer, kaže on, netko može zaključiti da je sve propalo, da se ništa više ne može napraviti, da je najbolje da se ubije, ali i da je najbolje za njegovu djecu da ih nema, da i njih spasi od nadolazećih nedaća ili propasti. U neku ruku osoba proširi sve doživljaje i zaključke sa sebe i na one koje doživljava kao sebi bliskima.

Najčešće se radi o djeci, a može se raditi i o mužu ili ženi ili pak roditelju.
U praksi je prošireni suicid rijetko stanje, napominje dr. Arbanas, najčešće se javlja kod depresivnih poremećaja i kod psihotične depresije, a rjeđe kod shizofrenije ili nekih drugih psihijatrijskih stanja. U kliničkoj i forenzičkoj praksi imali smo slučajeve proširenog suicida i proširenog pokušaja suicida.

Npr. jedna je pacijentica zaključila da je za nju i njezinu kćer najbolje da ih nema, da život više nema smisla jer ju je ostavio suprug, pa one više ne mogu živjeti bez njega, te je donijela odluku da ubije sebe i svoju kćer. Na sreću, i ona i kći su ostale žive. No i u tom slučaju možemo govoriti o proširenom suicidu, dinamika je posve ista samo što suicid nije uspio.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

12. rujan 2020 22:01