EUROPA JE U RATU, A HRVATSKA POLICIJA ZA RAZLIKU OD POLJSKE, U OBRANI GRANICE IMA SAMO PENDREKE.

Dramatične slike koje dolaze s poljske granice na kojima se vidi vojska migranata koja nasilno i protuzakonito želi ući u EU, poglavito Njemačku, otkrivaju neke zanimljive paradokse i (opet) nesnalaženje Europe.

Paradoks prvi.

Njemački ministar vanjskih poslova Seehofer za Bild je izjavio kako se s ovom navalom migranata "Poljska ili Njemačka ne mogu nositi same", te pozvao Europsku komisiju da snažnije djeluje. Njemu se pridružio u vapaju glasnogovornik Angele Merkel, Steffen Seibert i cijelu krizu na poljskoj granici nazvao do sada nezamislivim izrazom, rekavši da Europa mora "udružiti snage protiv ovog kontinuiranog hibridnog rata". Gdje je nestala "kultura dobrodošlice" Merkeličine politike koja je još do jučer u svom dvorištu napadala AfD, a u Europi Orbana, Salvinija i druge koji su o masovnim migracijama govorili kao invaziji na EU te zagovarali podizanje zidova i žica, vojsku na granicama?

Paradoks do paradoksa

No tu paradoksu nije kraj. Dok službeni Berlin potiče Poljake da pendrekom i žilet-žicom zaustave upad migranata na teritorij EU-a, pa onda i Njemačke, u Italiji se događa zanimljiva priča. Iako se Berlin bavi beskompromisnom obranom poljskih granica od ilegalnih migranata koji putuju u Njemačku, istovremeno ne mrda prstom da zaustavi brodove njemačkih (!) nevladinih organizacija ("Sea-Eye 4"), koje financiraju zaklade njemačkih političkih stranaka, a koje na dnevnoj razini na talijansko tlo iskrcavaju stotine ilegalnih migranata. Od ukupno 57 tisuća ilegalnih migranata koliko su brodovi nevladinih udruga dovezli u Italiju s Mediterana, dvije trećine dovezle su njemačke nevladine udruge financirane njemačkim novcem. E pa, ako ovo na poljskoj granici gdje ilegalni migranti dobivaju batine i žilet-žicu službeni Berlin pozdravlja i naziva "hibridnim ratom" protiv EU-a, tko onda masovnim dovozom ilegalnih migranata u Italiji vodi "hibridni rat" protiv EU-a? (Bjelo)rusi ili Nijemci?

Pogotovo što je dokazano, a bivši francuski predsjednik Hollande to javno priznao, da je značajan dio terorista koji su doslovno klali ljude po ulicama i crkvama, u Francusku došao preko Italije, te da su francuske obavještajne službe znale za hrpu terorista među migrantima.

Paradoks drugi.

Lukašenko, kojeg je EU udario sankcijama, uistinu koristi migrante kao oružje u "hibridnom ratu" kojim, kako s pravom tvrde čelni njemački političari, želi destabilizirati EU. Ali što već skoro godinama radi Erdogan? Isto što i Lukašenko, svako malo preko balkanske rute, kada mu ćefne, pusti na desetine tisuća ili milijun migranata, no zauzvrat ne dobije sankcije, već iz džepova svih građana EU-a šest milijardi eura kako bi se umilostivio. Jer Erdogan je, zahvaljujući i Njemačkoj prepunoj Turaka, saveznik EU-a, a Lukašenko neprijatelj. Iako obojice rade isto, žele destabilizirati Europu i uz pomoć masovnih ilegalnih migracija također vodi hibridni rat protiv EU-a. Zašto par milijardi eura EU ne tutne Putinu i Lukašenku koji upravo organizirano prevoze Sirijce iz Sirije na granicu s Poljskom? Možda i njih umilostive. Dakle, priča s pritiskom na europske sjeverne granice nije gotova, a Lukašenko samo plagira Erdogana.

Korištenje ljudi, masovnih migracija kao oružja kroz povijest, izvrsno je analizirala američka politologinja Kelly Greenhill u knjizi "Oružje masovnih migracija".

Dvostruka mjerila

Gledajući fenomen masovnih ilegalnih migracija (i) prema Europi, autorica zorno dokazuje da su one uvijek u povijesti bile oružje država koje drugim sredstvima ne mogu postići svoje ciljeve destabilizacije, promjene demografske slike zemalja u koje dolaze, te stvaranjem podjela i kaosa u političkom životu i u kvartovima. Njima se koriste slabije zemlje protiv moćnijih, to su Latinoamerikanci, Haićani i Kubanci radili i rade SAD-u, to je i Milošević htio s kosovskim Albancima, pokoriti ih, očistiti i onda Europi zaprijetiti masovnim migrantskim valom, to su Europi radili mnogi afrički diktatori, to joj danas rade i Lukašenko, uz blagoslov Putina, i Erdogan, uz snažnu potporu bogatih arapskih zemalja.

Migracija je oduvijek bilo i bit će ih. Uzmeš valjane isprave, dođeš na granični prijelaz i, ako ispunjavaš zakonske uvjete, dobro si došao, bez obzira na vjeru, rasu ili naciju.

No ovo što se događa je rat, Europa je pod opsadom, od juga (Mediterana) do sjevera (Poljska). Čini se da europski čelnici otvaraju oči, prije svega Njemačka, no onda treba stati i s dvostrukim mjerilima prema Lukašenku i Erdoganu, prema Italiji i Poljskoj, i stvari početi nazivati pravim imenom – rat, opsada, kojoj se ne vidi kraja.

U protivnom tko od tih silnih NGO-ova i zapadnih političara ima pravo, kao i Poljacima koji su na granicu izveli 12 tisuća vojnika, zgražati se nad hrvatskom policijom koja u ovome ratu (!) nema čak ni žilet-žicu ili zid. Samo – pendreke. I mizerne plaće, noseći svakodnevno glavu u torbi čučeći po cijele noći po vrletima na studeni štiteći vladavinu prava i sigurnost kontinenta. Kao toliko puta u povijesti, zajedno s Poljacima, braneći ono što je nekoć simbolizirao Beč ili danas Bruxelles, svejedno.

Budući da se povijest opet ponavlja, ono što je već sada izvjesno jest da će rubne zemlje EU-a, poput Poljske ili Hrvatske, postati neka vrsta vojne krajine EU-a za 21. stoljeće. Ako je tome tako, onda takvu uslugu treba primjereno i vrednovati...