O Vukovaru iz 1991. godine ispisane su tisuće stranica, ali najdublji trag uvijek ostavljaju osobne, ljudske priče, one koje govore o strahu, razdvojenosti, molitvi i nadi da će se obitelj ponovno okupiti.
Upravo takvo svjedočanstvo podijelila je sugovornica portala Jabuka.tv, žena koja je u Vukovaru provela svoje djetinjstvo i izbliza vidjela kako su strahote rata zamijenile dotad mirnu svakodnevicu.
Uoči samih ratnih zbivanja, u proljeće 1991. godine, nije boravila u Vukovaru. Kući je došla krajem travnja, kada je trebala položiti vozački ispit. O stvarnim razmjerima onoga što se sprema nije znala gotovo ništa. Iako su se već održavale straže, njezini su je najbliži željeli poštedjeti brige i straha.
No stvarnost ju je brzo sustigla. Prizori i buka tenkova koji su prolazili ulicom izazvali su u njoj snažan šok i nemoć pred onim što dolazi. Vidjevši koliko ju je to slomilo, otac ju je, kako bi je sklonio na sigurno, odvezao do Vinkovaca, odakle je otišla dalje, dok se otac vratio u grad.
Nije bilo puno vremena za opraštanje i pakiranje. Iako je dotad, kamo god bi putovala, uvijek sa sobom nosila svoje fotografije, taj put nije uspjela ponijeti nijednu, sve je ostalo u kući. Iz grada je ponijela tek nešto malo osobnih stvari u starom, kožnatom kovčegu koji danas ima više od šezdeset godina.
S tim su istim kovčegom njezini roditelji nekoć davno krenuli u inozemstvo, s njim su se vratili i u Vukovaru sagradili dom, a s njim je i ona tada napustila svoj grad te ga danas čuva u svojem domu u Hercegovini.
Najtužniji rođendan u životu
Odlazak iz vlastitog doma, iz grada u kojem su ostale sve uspomene, ljudi i djetinjstvo, nosio je veliku težinu, a sam trenutak napuštanja grada opisuje kao iznimno težak.
"Pa meni je to bilo stravično. Znači, išao si, ulicama nigdje nikoga, tata me dovezo samo do Vinkovaca i on se vratio, a ja sam otišla", prisjeća se sugovornica koja je željela ostati anonimna za portal Jabuka.tv.
Početkom rujna 1991. godine telefonske veze s Vukovarom potpuno su prekinute, a s njima je nestao i svaki glas od kuće. Ostala je daleko od obitelji, bez ikakvih vijesti o roditeljima i dvojici braće.
"To mi je najtužniji rođendan. Nitko da ti čestita, niti ti znaš za njih, jesu li živi. Tako da je to baš bilo nekako teško", ističe.
Neizvjesnost oko sudbine onih koji su ostali u Vukovaru trajala je još pola godine, a oca su prvi put ugledali tek nakon devet mjeseci na televizijskim snimkama.
Gotovo je svaka kuća tada imala podrum koji je postao sklonište. Bez televizije i radija, jedini oslonac ljudima bila je zajednička molitva. Kako sama kaže, krunica je tada ljudima bila sve, a za hranu su se snalazili svakako.
Na dan pada grada temperatura se spustila na minus 18 stupnjeva, a u toj ledenoj zimi ljude su u koloni vodili oskudno odjevene, bose i u kratkim rukavima.
Prošle su pune dvije godine prije nego što se šestero članova obitelji uspjelo ponovno naći za istim stolom. Mlađi brat, koji je u rat ušao kao maloljetnik sa 17 godina, završio je u logoru u Srbiji, odakle je oslobođen preko Crvenog križa. Stariji brat morao je proći proboj preko Kukuruznog puta, dok je otac proveo mjesece u zatočeništvu, iz kojeg je pušten krajem ožujka sljedeće godine.
Kad napuštaš dom, imanje je najmanje bitno
Djetinjstvo u Vukovaru pamti po igri na ulici do ponoći i bezbrižnosti, ali mladost je donijela posve drugačije lice.
"Imali smo najljepše djetinjstvo, stvarno smo imali djetinjstvo gdje se moglo na ulici igrat, bit do ponoći vani, žmirke, i staro i mlado… Baš fino djetinjstvo. Ali najgora mladost, ono kad ti je trebalo bit najljepše u životu…", svjedoči.
Prvi povratak u grad dogodio se u veljači 1998. godine. Sve je bilo srušeno, a njihova je kuća bila jedna od rijetkih koja je zadržala zidove i krov. No, umjesto povratka u vlastiti dom, dočekala ih je neugodna realnost – u njihovoj su kući živjeli drugi ljudi koji im uopće nisu dopustili ući.
"Staneš ispred svoje kuće i ne daju ti ući. Neki ti ljudi ne daju uć. To je baš teško. Baš, baš teško. Tu si živio, dođeš na kapiju i ne daju ti ući", opisuje taj bolni susret.
Tek nakon 2000. godine obitelj je uspjela dokazati vlasništvo pomoću papira i fotografija koje je otac zakopao. U kući nije bilo ničega, a tek su kasnije pronašli stare školske knjige i leksikone, koji su im u tim trenucima puno značili.
Ljudi su bili svjesni da moraju napustiti svoja ognjišta i sve ono što su godinama stvarali, no u tom trenutku materijalno je potpuno izgubilo smisao.
Jer, kako i sama ističe: "Kad napuštaš dom, imanje je najmanje bitno, nije bitno nikako. Da si imao ti tamo ne znam ni ja što", zaključuje.
Iako su prošla desetljeća, ovi dani svake su godine teški. Protok vremena ne može ublažiti sjećanja na proživljeno, a mnogima od njih važno je da baš na taj dan budu upravo u Vukovaru.
"Pa teško je. Svake godine je to teško. Ja gledam svake godine da sam ja tamo. Svake godine ja sretnem nekoga koga nisam srela godinama", dodala je Vukovarka za portal Jabuka.tv.
Priča ove obitelji tek je jedna od tisuća onih koje je ispisao Vukovar. Dok su se neki nakon dugih mjeseci i godina uspjeli ponovno pronaći i zagrliti, brojne obitelji nikada više nisu dočekale takav trenutak. Njihove su priče ostale nedovršene, a za mnogima se i danas traga.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....