StoryEditor
HrvatskaVELIKA ANALIZA

Vukovar je u SFRJ bio najbogatiji hrvatski grad. Imao je 28.000 zaposlenih, više nego danas stanovnika. U posljednjih 20 godina smanjio se za trećinu! Čime se to nesretni Grad heroj zamjerio hrvatskim vlastima?

Piše Damir Pilić
15. studenog 2021. - 19:34

Odavno neka novinska kolumna nije privukla toliko pažnje kao ona koju je, pod naslovom „Jebo vas Vukovar”, novinar i književnik Boris Dežulović nedavno objavio na portalu N1 televizije. Također, odavno neki novinski tekst nije tako brutalno razotkrio binarnu podjelu među Hrvatima – na one koji tekstove čitaju od početka do kraja i one koji ne stignu dalje od naslova.

Stoga su i reakcije na tekst bile tako dijametralno suprotne: ovi prvi su mahom razumjeli gorku istinu koju je Dežulović iznio, dok su ovi drugi pokrenuli hajku na autora zbog navodnog vrijeđanja Vukovara, ne uočivši da je tekst – a osobito naslov – baš i uperen protiv onih koji već 30 godina vrijeđaju Vukovar pretvarajući ga „u beatificiranu mumiju za strahopoštovanje”, odnosno u spomenik mrtvima iz kojeg živi bježe.

Povod za Dežulovićevu kolumnu bila je službena procjena Državnog zavoda za statistiku da u Vukovaru danas živi čak pet i pol tisuća ljudi manje nego po zadnjem popisu stanovništva iz 2011. godine. Tada su u gradu živjela 27.683 Vukovarca, što znači da ih danas ima tek 22 tisuće, odnosno da je u posljednjih deset godina Grad heroj napustila čak petina populacije.

Gledano u postocima, to je neslavni hrvatski rekord, što ističe i Dežulović: „U cijeloj Hrvatskoj niti iz jednog grada nije otišlo više ljudi: čak ni iz poslovično zapuštene, umiruće, odustale i potresom sjebane Petrinje nije otišlo više ljudi nego iz Vukovara.”

S druge strane, autor nije propustio uočiti da ni u jedan hrvatski grad nije uloženo toliko novca koliko u Vukovar, odnosno da se aktualna HDZ-ova vlada, na čelu s premijerom Plenkovićem, u javnosti diči da je u razvoj Vukovara uložila milijarde kuna.

„Rezultat? Iz Grada Heroja glavom je bez obzira pobjeglo pet i pol hiljada ljudi. Petina stanovništva. Petina”, ponavlja Dežulović, podcrtavajući optužbu da je vladajuća kasta pretvorila Vukovar u spomen-kosturnicu i grad za mrtve, ne hajući pritom od čega će i kako živjeti oni Vukovarci koji, eto, nisu mrtvi.

image
Robert Fajt/Cropix

Spomenici dolaze, ljudi odlaze

Poznavatelji Dežulovićeva opusa znaju da u toj kolumni nije rekao ništa novo. Štoviše, za sličan tekst o Vukovaru – objavljen 2013. u Globusu pod naslovom „Vukovar: spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini” – autor je 2014. dobio nagradu European Press Prize za najbolju europsku kolumnu. A sada je za istovjetan tekst – tek stilski nešto žešći, baš koliko je i autorova rezignacija nad stagnacijom Vukovara danas dugotrajnija i veća – dobio prijetnje smrću.

Između 400 nominiranih novinara iz čitave Europe, Dežulovića je te 2014. izabrao međunarodni žiri urednika iz Reutersa, francuskog Le Mondea, španjolskog El Paisa, danskog Jyllands-Postena i ruskog The New Timesa. Svi ti inozemni urednici su 2014. shvatili ono što hrvatska desnica ne može shvatiti ni danas – da Dežulovićevo pero ukazuje na opasnost zamrzavanja Vukovara u prostoru i vremenu kao spomen-područja. Da novinar psovkom iz naslova ukazuje na opasnost muzealiziranja živoga grada.

Jednu od potvrda da je Dežulović bio u pravu ovih smo dana vidjeli čak i na stranicama sportske štampe. Naime, uoči zadnjeg kola sezone 2015./16. Nogometni klub Rijeka objavio je da će prihod od ulaznica s utakmice protiv Istre donirati za obnovu vukovarskog Vodotornja. Početni udarac na utakmici izveo je pripadnik Armade i branitelj Vukovara Emil Pernar, koji je nedavno otkrio prijevaru: obilazeći obnovljeni Vodotoranj, na popisu donatora nije našao ime svog kluba.

Tako se doznalo da prihod od 2610 prodanih ulaznica s utakmice Rijeka -Istra nikad nije uplaćen za obnovu Vodotornja. Nakon tog otkrića, sadašnja uprava riječkog kluba ovog je tjedna objavila da će novac predviđen za Vodotoranj – koji je u međuvremenu obnovljen – donirati za neku drugu svrhu u Vukovaru. Koju svrhu, pitate?

„HNK Rijeka ističe kako će zaboravljena donacija za Vodotoranj biti iskorištena za izgradnju spomenika u Vukovaru. Participirat ćemo u izgradnji spomena na 34 ubijena vukovarska djeteta”, poručili su s Rujevice, potvrdivši da je Dežulović svojim tekstom pogodio „u sridu”: glavna hrvatska ideja za pomoć razvoju Vukovara je gradnja spomenika i pretvaranje grada u ratni muzej.

I tako imamo današnju vukovarsku situaciju: dok u gradu niču novi spomenici, živi ljudi iz toga grada masovno odlaze.

Prepolovljeni BDP

Rat u Hrvatskoj definitivno je okončan mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, što se formalno dogodilo 15. siječnja 1998. godine. Dakle, već skoro 24 godine u Vukovaru stoluje hrvatska vlast. Četvrt stoljeća. I što je napravljeno u tom razdoblju?

Radi lakše orijentacije, počnimo od toga što je s Vukovarom napravljeno u prethodnom sistemu.

Danas zvuči neobično da je za vrijeme socijalističke Jugoslavije Vukovar postao najbogatiji grad u Hrvatskoj. Stariji Vukovarci često navode da je njihov grad, gledajući BDP po glavi stanovnika, bio drugi u SFRJ, iza Maribora. Prema podacima iz 1991., vukovarski BDP (9300 USD) bio je znatno iznad hrvatskog prosjeka (8155 USD), za razliku od stanja iz 2015. godine, prema kojem je vukovarski BDP (4488 USD) dva i pol puta manji od hrvatskog (11.044 USD).

Još 1990. Vukovar je imao 29.000 zaposlenih, više nego što danas ima stanovnika. Samo je tvornica obuće "Borovo" - s više od 600 dućana širom države - zapošljavala danas nestvarnih 22.000 ljudi, proizvodeći 23 milijuna pari obuće godišnje. Sada su te brojke radikalno manje: tvornica danas zapošljava samo 600 radnika (vidimo da je tvrtka uoči rata imala više dućana nego danas radnika), a godišnja proizvodnja pala je na 400.000 pari obuće - šezdeset puta manje nego prije rata.

image
Vlado Kos/Cropix

Čak i na hrvatskoj Wikipediji - koju godinama prate primjedbe o nacionalističkoj pristranosti njezinih urednika - priznaje se da iza 1945. „u vukovarskom kraju dolazi do brze industrijalizacije, iznad prosjeka u odnosu na ostale dijelove Hrvatske”. To je povod za patriotsko pitanje: kako je moguće da je „nenarodna vlast” razvijala Vukovar „iznad prosjeka u odnosu na ostale dijelove Hrvatske”, a današnja narodna vlast – koja uvelike i postoji baš zahvaljujući vukovarskim žrtvama iz 1991. godine – Vukovar razvija takvim tempom i načinom da ljudi iz njega masovno bježe? O tome grmi i statistika: dok je od 1948. do 1991. Vukovar neprestano brojčano rastao, te je u tom razdoblju skočio sa 17 na 45 tisuća stanovnika, od 2001. grad se brojčano kontinuirano osipa, pa je s tadašnjih 32 tisuće žitelja pao 2011. godine na 28 tisuća, da bi danas - po službenoj procjeni Zavoda za statistiku - imao samo 22 tisuće ljudi. Toliko je kombinat "Borovo" nekad imao zaposlenih.

U 40 godina „nenarodnog režima” grad je gotovo trostruko narastao, dok se u zadnjih 20 godina samostalne Hrvatske smanjio za trećinu. I ne samo što u ovom mileniju – nakon rata i mirne reintegracije - broj Vukovaraca opada, nego je taj pad sve brži. To je efektivni, statistički mjerljiv učinak četvrtstoljetne hrvatske vlasti u Vukovaru. Dođe čovjeku da se zapita: čime se to nesretni Grad heroj zamjerio hrvatskim vlastima? I zar nije konačno vrijeme da se zaustave godine propadanja?

Današnja slika Vukovara duboko je tužna i uznemirujuća. Jednom godišnje kompletna se hrvatska politička elita sjati u grad, u kojem svaki idući put zateknu sve manje građana: u zadnjih deset godina oni se sjatili deset puta, a iz grada otišlo pet i pol tisuća ljudi (u zadnjih dvadeset godina i svih deset tisuća). U međuvremenu, za grad se jedino čuje po povremenim međuetničkim incidentima, kao u vrijeme rušenja i razbijanja ćiriličnih ploča, što je odjeknulo i u međunarodnoj javnosti.

Podsjetimo, nakon što su 2. rujna 2013. na više službenih institucija u gradu postavljene dvojezične (dvopismovne) ploče - shodno Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina i popisu stanovništva iz 2011. godine - dio branitelja i građana istog ih je dana krenuo uništavati. Idućih tjedana odvijao se mučni igrokaz: država bi danju postavljala ploče, a poznati i nepoznati počinitelji noću bi ih skidali. Po lanjskim izvještajima, jedina preostala ploča s ćirilicom ostala je ona u vukovarskoj luci.

Slučaj Renate Schellenberg

Rekli smo da je razbijanje ćiriličnih ploča u Vukovaru odjeknulo i u inozemstvu. Među ostalim, dr. Renata Schellenberg, povjesničarka književnosti sa Sveučilišta Mount Allison u Kanadi, o tome je 2015. u britanskom znanstvenom časopisu „Journal of Balkan and Near Eastern Studies” objavila članak pod naslovom „Politika i sjećanje u poslijeratnom Vukovaru”, u kojem, kako ističe u uvodu, istražuje „kulturu komemorativnog obilježavanja koja je definirala Vukovar od hrvatske neovisnosti 1995. i koja je do danas ostala snažno uvjerljiva”.

image
Vlado Kos/Cropix

„Riječ je o nedavnom oživljavanju hrvatskog nacionalizma, koji se očituje kroz implementaciju i naknadni vandalizam građanskih dvojezičnih (latinica/ćirilica) ploča”, piše dr. Schellenberg - koja je 2016. objavila i knjigu „Komemoriranje sukoba: modeli sjećanja u poratnoj Hrvatskoj” - te zaključuje: „Smatran nacionalnim simbolom i amblemom žrtve, grad Vukovar je postao kodiran retorikom svoje ratne prošlosti, ne ostavljajući puno mogućnosti za budući razvoj i rast.”

Spomenuta je autorica ovo napisala šest godina prije Dežulovićeve „JVV” kolumne (doduše akademskim stilom, dok je novinar rabio pitoreskniji i životniji ton). No, nije se čulo da Ministarstvo hrvatskih branitelja „najoštrije osuđuje sramotnu objavu Renate Schellenberg”, niti da se „zgražava nad lakoćom kojom Schellenberg obezvrjeđuje žrtvu Vukovara”, niti da je poručilo da „cijeli ovaj znanstveni članak grubo krši Deklaraciju o Domovinskom ratu” i da predstavlja „izravan nasrtaj na temeljne vrijednosti na kojima je iznikla suverena Republika Hrvatska”, kao što je dotično ministarstvo sve to učinilo u slučaju Borisa Dežulovića. Nekadašnji Vukovar nije bio samo bogat, nego i izrazito multietnički grad. Osim Hrvata (47%), Srba (32%) i Jugoslavena (10%), tu je živjelo i dvadesetak nacionalnih manjina koje su od grada činile balkanski i srednjoeuropski „melting pot”, a Vukovar je i u federalnim okvirima bio pri vrhu po broju miješanih brakova. Danas su ti međuetnički odnosi - barem između Hrvata i Srba - temeljito uništeni.

„Hrvatsko-srpski odnosi u županiji dovedeni su neposredno prije rata na najnižu razinu nakon Drugog svjetskog rata, a tijekom ratnih razaranja uglavnom su i prekinuti. Prijeratni prijatelji, susjedi i kumovi, čak supružnici druge nacionalnosti, postali su u ratu neprijatelji”, ističe dr. Dragutin Babić, sociolog s Instituta za migracije i narodnosti (IMIN), koji je 2008. objavio knjigu „Suživot Hrvata i Srba u Slavoniji. (Re)konstrukcija multietničkih lokalnih zajednica nakon ratnih sukoba”.

Kao najžilaviju posljedicu rata, Babić u knjizi navodi upravo urušavanje primarne socijalne strukture u lokalnoj zajednici, prvenstveno u odnosima između vukovarskih Hrvata i Srba. O tome svjedoče podijeljeni i razdvojeni školski razredi, ali i drugi elementi društvenog života grada, poput podijeljenih nogometnih klubova, kulturnih udruga i kafića.

„Mi i Oni, tj. Drugi, dominantan je dio diskursa unutar lokalnih zajednica, poduzeća, škola, sportskih i kulturnih društava, tržnice i ulice u Vukovaru”, opisuje Babić neveselu i tenzičnu vukovarsku svakodnevicu.

Naravno, zlopamćenje starijih prelama se preko leđa mlade vukovarske generacije, koju od malih nogu podučavaju da postojimo „Mi” i da postoje „Oni”.

„Učenici navode da normalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa najviše ometaju sudionici rata, ekstremisti i roditelji, a kao dodatni problem su gotovo uvijek oprečne, konfliktne i emocionalno nabijene poruke iz hrvatske i srpske zajednice, koje djeca nemaju priliku kritički propitati”, piše Babić.

image
Ivan Peric/Cropix

Upliv traumatiziranih vukovarskih roditelja u svakodnevicu svoje djece ogleda se čak i po pitanju romantičnih veza i zaljubljivanja u momka ili djevojku druge nacionalnosti, što je osobito izraženo na hrvatskoj strani.

„Učenici Hrvati predviđaju vrlo burne reakcije roditelja i šire rodbine, opterećene argumentom rata, iz čega se vidi svedenost čovjekova identiteta na jedan, etnički, a kolektivna krivnja projicira se i na romantične odnose između najmlađih pripadnika/ca”, navodi Babić, dodajući kako učenici Srbi smatraju da se njihovi roditelji ne bi toliko upletali u njihove romantične veze s Hrvatima i Hrvaticama. Uzrok tih razlika autor vidi u drukčijem ratnom položaju Hrvata i Srba.

Kako bilo, činjenica etničke segregacije u Vukovaru je vidljiva i jasna čak i najmlađima: sve odgojno-obrazovne ustanove, od vrtića do srednje škole, podijeljene su po etničkom principu.

Složna braća školu ruše

„Njima koji nisu imali prilike živjeti u zajednici koja funkcionira kao cjelina, upravo podjela predstavlja prihvaćeni način socijalnog života”, pišu tako dr. Dinka Čorkalo Biruški i dr. Dean Ajduković, profesori s Odsjeka za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, u znanstvenom članku „Od dekonstrukcije do rekonstrukcije traumatizirane zajednice: primjer Vukovara”.

Spomenuti autori upozoravaju da djeca koja odrastaju u uvjetima podijeljene zajednice i sama grade podijeljenu zajednicu: istraživanja pokazuju da su prijateljstva u Vukovaru uglavnom jednonacionalna.

„Općenito uzevši, kontakti jedva da prelaze razinu poznaničkih, premda manjina iskazuje veću bliskost s većinom nego obrnuto. Ovi nalazi upućuju na to da je potrebno sustavno raditi na ostvarivanju uvjeta koji će omogućiti razvijanje prisnijih socijalnih veza (npr. prijateljstava)”, zaključuju spomenuti zagrebački psiholozi u knjizi „Škola kao prostor socijalne integracije djece i mladih u Vukovaru” iz 2012. godine.

Ali kako to raditi? Kako omogućiti razvijanje prisnijih socijalnih veza i prijateljstava između mladih vukovarskih Hrvata i mladih vukovarskih Srba? I je li se po tom pitanju išta poduzelo od te 2012. godine? Narod ima slavnu poslovicu: „Klin se klinom izbija.” Ovdje se to odnosi na činjenicu da se etnički princip podjele u Vukovaru generira u odgojno-obrazovnom sustavu, pa bi i omekšavanje tog principa trebalo započeti u tom sustavu. Drugim riječima, zlata bi vrijedila škola u kojoj bi mladi Hrvati i Srbi išli u iste razrede i sjedili u klupama jedni s drugima.

To se u Vukovaru pokušavalo godinama, ali nije uspjelo. Ideju o zajedničkoj vukovarskoj školi još prije petnaestak godina zagovarao je osječki NGO Nansen dijalog centar, kao alat oporavka ranjenog i podijeljenog postratnog društva. Vidjevši da među vukovarskim roditeljima postoji interes za tu školu, u priču kao donator ulazi Kraljevina Norveška, koja 2014. s Republikom Hrvatskom potpisuje sporazum o osnivanju Interkulturne škole „Dunav”.

image
Vlado Kos/Cropix

To je imala biti prva vukovarska obrazovna alternativa dvostrukom nacionalizmu, prva škola u kojoj se djeca neće dijeliti na Hrvate i Srbe. Umjesto toga, hrvatska i srpska djeca trebala su nastavu pohađati zajedno, u istim učionicama, po istom programu. Norveška se tim sporazumom obvezala da će za školu „Dunav” izdvojiti 1,3 milijuna eura.

Da je bilo političke volje, danas je ta škola mogla imati peti ili šesti naraštaj učenika. Međutim, vidjevši da lokalna politika (podjednako HDZ i SDSS) sustavno opstruira projekt - iako je Ministarstvo dalo odobrenje za rad, a školska zgrada u Borovu Naselju već bila obnovljena i opremljena - Norveška je 2018. zatražila povrat dotad uloženih sredstava, a Hrvatska je tih 360 tisuća eura uredno vratila, na očaj psihologa i sociologa koji su u toj školi vidjeli dragocjenu klicu oporavka međuetničkih odnosa u polomljenoj i raskidanoj vukovarskoj zajednici.

Interkulturna škola „Dunav” u Vukovaru nikad nije vidjela nijednog đaka: ni hrvatskog, ni srpskog. Tako je završio pokušaj stvaranja uvjeta za razvijanje prisnijih socijalnih veza i prijateljstava između malih Hrvata i malih Srba u Vukovaru. HDZ i SDSS nisu dopustili da se klinci miješaju.

„Iz straha da u Vukovaru roditelji u praksi imaju stvarnu mogućnost izbora gdje žele upisati svoje dijete, i HDZ i SDSS dali su sve od sebe da do realizacije ove škole ne dođe”, rekla je tada vukovarska vijećnica i članica Predsjedništva SDP-a Biljana Gaća.

Ratni turizam

Prema popisu stanovništva iz 2011. Vukovar je imao nešto manje od 28 tisuća ljudi, od čega 57 posto Hrvata i 35 posto Srba, uz nestanak Jugoslavena i osjetni brojčani pad gotovo svih manjina. Pritom aktualna procjena DZS-a da je broj Vukovaraca u međuvremenu pao na 22 tisuće vjerojatno neće značajno promijeniti etničku sliku grada. Od čega ti ljudi žive?

Velika državna ulaganja otišla su u obnovu stambenog fonda i donekle gradske infrastrukture, ali ekonomski uzlet je izostao. Uz ostatke nekad moćnog vukovarskoga gospodarstva ("Borovo", prehrambena industrija "Vupik", "Velepromet"), sve važnija ekonomska grana u današnjem Vukovaru postaje turizam, od putničkih krstarenja Dunavom (još 2005. iz putničkih brodova se u Vukovaru iskrcalo 18.500 turista, mahom američkih i njemačkih) do kongresnog turizma u ponovno izgrađenom hotelu "Lav".

Štoviše, prema podacima DZS-a, godine 2015. najveći relativni rast turističkih dolazaka (154%) i noćenja (135%) u odnosu na 2014. godinu u cijeloj je Hrvatskoj imao upravo Vukovar. Naravno, razlog su niske početne brojke, ali su ti rezultati svejedno ukazivali na jednu od mogućnosti revitalizacije grada na Vuki.

Međutim, analizom turističke potražnje opet dolazimo na ishodište problema, na ono o čemu pišu Dežulović i dr. Schellenberg: najveći broj posjeta turista odnosi se na ratni, memorijalni turizam. To je ono u čemu je Vukovar jak. Ali, nažalost, čini se da je jak jedino u tome.

Upravo se o tome i radi: od živog, vibrantnoga grada koji prednjači po BDP-u i miješanim brakovima, trideset godina kasnije Vukovar je postao velika nekropola koja prednjači po ratnim memorijalnim spomenicima i međuetničkom zazoru. Idealan grad za mrtve ljude.

Priča 18-godišnjeg Vukovarca ‘Maturalac‘

– Krećemo sutra u 7.00. Ne želim da netko kasni! Provjerite još jednom putovnice, osobne dokumente.
Bile su to već više puta ponovljene riječi našeg razrednika. Maturalac. Čeka nas Grčka.
– Još jedna stvar, vi ste prva generacija koja ide zajedno s učenicima koji slušaju nastavu na srpskom jeziku. Sve smo se dogovorili... oni su vaši vršnjaci i ne želim nikakve probleme...
Nije nam bila neka uzbuna. Sve smo to već iskomentirali između sebe. Nikada u školi nismo imali problema s nekim zbog njegove nacionalnosti, ali je očito u prošlosti bilo takvih nelagoda. Moj je razred zaključio ovako: što nas je više, bit će nam bolje!
Čim smo ušli u autobus, razrednik je opet pitao za putovnice. Nismo uspjeli ni prevrnuti očima, a začuli smo njihova razrednika:
– Jeste svi poneli pasoše? Nemoj posle da bude nisam znao.
Ja sam se nasmijao od srca. Sve me podsjetilo na film 'Lajanje na zvezde'. Doduše, kod njihova sam razrednika išao na slobodne aktivnosti i nikada nisam skužio... eto, nisam skužio da zna srpski. Jer, sve smo vježbe, akcije i događanja ispratili na hrvatskom jeziku.
Što sam još shvatio u tom trenutku? Na ovo pitanje njihovog razrednika nitko od nas nije prevrnuo očima.
Jednostavno, to je bilo to. Zajedničko putovanje, zajednički maturalac.
U autobusu su orile i 'naše' i 'njihove' pjesme. Kome se nije sviđalo, stavio je slušalice na uši i mir. Većini je bilo najvažnije da mogu pjevati.
Jedva smo čekali Grčku. Toliko smo učili o njoj, a sada joj se približavamo.
Sve ljepote Grčke, sve njene filozofije i umjetnosti, slile su se u treću večer naše ekskurzije.
Hotelska soba u kojoj sam bio bila je najveća. U početku nas je bilo malo, svi iz našeg razreda.
Jedna je glava provirila iznenada:
– E, dečki, izvinite, mi u sobi pokraj se smaramo, jel okej da dođemo kod vas?
– Ma može, doletite – odgovorili smo skoro u glas.
Došli su s ogromnim zvučnikom i kartonom piva, nasmiješenih lica. Bili su duhoviti.
U jednom trenutku su nam se pridružili i razrednici, bilo nas je tridesetak.
Pjevali smo na sav glas.
Uz smijeh, prepričavanje filmova, fora iz škole, grada, upoznao sam dečke koji su tri godine bili sa mnom u smjeni, a ja nisam imao priliku o njima saznati nešto više. Ne idemo u iste razrede, neki su putnici, susrećemo se samo u školi.
Odjednom je netko dobacio:
– Sjećate se kada u onom filmu učenici dobacuju profesoru tjelesnog: 'U staroj Grčkoj su ljudi na trgovima izvodili vežbe.'
Odmah se nadovezao drugi učenik, grubljim glasom: 'Idite u Grčku pa tamo mlatarajte!'
Smijeh se orio kada sam dobacio: 'Ljudi, pa u Grčkoj smo!'
Netko je uporno kucao na vrata.
Znali smo da smo preglasni, ali nitko nije očekivao baš ravnatelja. Nije izgledao previše zadovoljno. Pomislili smo da je zabavi kraj.
U sobi je sada bila apsolutna tišina, svi smo čekali što će reći.
– Nije lepo. Niste ponudili direktora da nešto popije.
Glasan je grohot probio tišinu.
Tu je večer smijeh još dugo vijorio iznad Atene. Iznad kolijevke čovječanstva i napretka. Orio je smijeh Vukovaraca.



(Priču 'Maturalac' napisao je 2018. Denis Paulenka, tadašnji maturant Tehničke škole 'Nikola Tesla' u Vukovaru. Priča je nagrađena u kategoriji 'Pokreni promjenu' u sklopu natječaja 'Oboji svijet' Foruma za slobodu odgoja. Denisova mentorica na priči bila je profesorica Lilijana Radobuljac)

item - id = 1143275
related id = 0 -> 1147312
related id = 1 -> 1146315
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
02. prosinac 2021 16:44