StoryEditor
Hrvatskaumirovljeni satnik

Veteran Ante Reljanović prisjeća se Oluje: Taman smo krenuli, kad su nas zamijetili četnici, mina mi je izbila kuk iz zdjelice...

7. kolovoza 2020. - 19:03
Nikša Stipaničev/HANZA MEDIA

Za Otavičanina Antu Reljanovića, umirovljenog satnika i veterana Domovinskog rata iz 113. (šibenska) i 142. brigade (drniške), pripadnika diverzantskog voda s 1500 dana provedenih u borbenome sektoru, dan "Oluje" ima simboličko značenje "najvećeg Božića i Uskrsa".

Izuzmu li se sporadični zločini prema srpskim civilima, nedjela za svaku osudu kojih se gnuša i osuđuje velika većina hrvatskih branitelja, "Oluja" je čista, opravdana akcija koja je donijela slobodu i mir svim građanima zemlje, ne dvoji Reljanović.

- S oduševljenjem kakvo se razlilo cijelom zemljom kada su rastjerani okupatori mogu se donekle usporediti jedino eksplozije sreće kada se proslavljaju pobjede nogometne reprezentacije, no ipak su na prvome mjestu emocije navrle 5. kolovoza: Knin u hrvatskim rukama, a na Tvrđavi leprša crven-bijeli-plavi! - iskren je naš sugovornik.

Danas je i proizvođač pršuta na vlastitom OPG-u, zaštitno lice Sajma pršuta u Drnišu, čiji je idejni začetnik. On je onaj nasmiješeni "violinist" pun životne radosti na brojnim fotografijama s kurtelinom u ruci kao gudalom, dok pod bradom pridržava pršut umjesto glazbala.

K'o u vrtu

Usud je htio da nezaboravni trenutak na Kninskoj tvrđavi tek promovirani mladi poručnik padobranstva ne dočeka grleći se sa suborcima, nego teško ranjen, u šibenskoj bolnici, nakon operacije. Vojno učilište završio je uoči "Oluje" i 4. kolovoza 1995., kada je započela akcija, Ante je srčano, u pet ujutro, poveo momke prema Kninu. Bilo mu je jedva 25, a iza sebe je imao četiri godine kreševa; i ostali su bili borci iskaljeni u borbama na Stolovima, Miljevcima, na Dinari, te u Dubrovniku - "Južni potez", a u dubinu zaposjednutog teritorija ulazili su svakodnevno radi izviđanja i prikupljanja podataka, kao u vlastiti vrt.

- Svi smo "Oluju" jedva dočekali - prisjeća se Reljanović toga jutra kada mu je i datum drugog rođendana.

Bilo je, opisuje, upravo onako kako je najavljivao legendarni tenkist Andrija Matijaš Pauk: gorjeli su i nebo i zemlja. Nitko ništa nije znao o odlučnom danu, no on je naslutio što se valja iza brda dan prije, kada im se na jutarnjem postrojavanju u Vojnom učilištu obratio Gojko Šušak, tada ministar obrane.

- Ne mo'š virovat da je od silnih plotuna iz VBR-ova koji su označili pokret 4. kolovoza izgledalo kao da se na drugom kraju neba rađa novo sunce! – uspoređuje Ante.

Njegovu grupu, međutim, zamijetili su četnici u Maladama, malo iza crte razgraničenja i zasuli ih iz minobacača, a jedva da su krenuli u akciju. Jedna je mina pala između njega i Boška Ramljaka i osjetio je jedino da ga je udar odbacio nekoliko metara te da mu je desni kuk izbijen iz zdjelice, a ostale rane – šest prostrijela gelera duž cijele noge nije osjećao. Ne znajući ni sam kako, gonjen adrenalinom, privukao se i prebacio do nekog suhozida, kada je uslijedilo drugo ranjavanje. Ta je mina ili projektil iz RPG-a, ne zna točno, srećom, udarila ispred zida, tako da je Ante bio zasut kamenjem i ostao otrgnutog desnog palca na ruci.

Plastika

- Na mjestu prsta bio je jedino nokat na komadiću kože… Za mene je bitka koju sam toliko očekivao bila gotova. Ne sjećam se što mi je prolazilo glavom. Nisam pao u nesvijest, no bio sam u šoku - kazuje Ante.

Njegovi suborci i prijatelji Ante Blažević Tigar, Pijuk, Babić… odvukli su ga do opustjelog Pakova Sela izvan okupacijske zone i ubrzo je sanitetskim vozilom odvezen u šibensku bolnicu. Pred njim su bile duge dvije godine bolovanja i oporavka, a ranu na kuku liječnici su mu zašili tek poslije dva mjeseca, prevenirajući moguću infekciju.

image
Ante Reljanović u bolesničkoj postelji nakon operacije u šibenskoj bolnici

- Operirali su me tada mladi dr. Alfier, dr. Kapitanović, dr. Carić… Zahvaljujući cijelom timu vrsnih šibenskih kirurga, njihovu znanju i vještini, naš vodeći plastični kirurg dr. Zdenko Stanec, tada u Vojnoj bolnici Dubrava, gdje sam ubrzo bio prebačen, uspio je još nizom operacija - a bilo ih je ukupno dvanaest - učiniti da se barem na prvi pogled ne zamjećuje koliko je tešku ozljedu Ante zaliječio.

Dr. Stanec mu je od kosti s kuka rekonstruirao palac, učinio ga pokretljivim i funkcionalnim, gulili su mu kožu s podlaktica i transplantirali je na izranjenu nogu… Zadnju je operaciju, kaže, imao prije dvije godine kada mu je uklonjen geler iz zgloba na čičku, a jednog sitnog iščeprkao je iz kože posred čela nedavno sam, pincetom pred ogledalom… Odjednom je "isplivao", neugodno bockajući.

U Knin je došao tek nekoliko mjeseci kasnije, kada je ustao iz invalidskih kolica i pomalo prohodao zajedno s tadašnjom djevojkom, danas suprugom Danijelom s kojom ima dvojicu sinova, Blaža (22) i Ivana (16).

Nije uprljao obraz

- Ništa nisam mogao reći, cijelo vrijeme sam šutio. Dok su se moji borili za Knin i slavili pobjedu, ja sam se borio za život u bolnici - prisjeća se Ante, dok razgovaramo u njegovim Otavicama, gdje je na očevini koju je podigao iz pepela nakon četničkih divljanja upravo podigao zgradu suvremene pršutane, a u blizini uzgaja i vlastite svinje.

Na natkrivenoj terasi, gdje smo se za stolom zaklonili od vreline zalegle na pitomo Petrovo polje, uskoro će otvoriti i kušaonicu pršuta. Tu često sjedi Ante Gotovina, Reljanovićev prijatelj i kum njegova starijeg sina, a budući da je general bio u bijegu, kumstvo je prihvatio brat mu Boro - kazao je s ponosom Reljanović.

O svome velikome životnome uzoru, pod čijom je komandnom palicom od djeteta na težak način sazrio u muškarca, govori vrlo diskretno pokazujući koliko poštuje generala i njihovo prijateljstvo.

Poput velike većine svojih suboraca, ničim u ratu nije uprljao obraz. Ni jedan od zarobljenika pohvatanih u diverzantskim sačekušama od njega, a ni suboraca mu, ni čvrgu nije dobio, kamoli što drugo.

- Zemlju i društvo možemo oporaviti jedino radom, ničim drugim. Vjerujem da to potvrđujem vlastitim primjerom, smatram to i svojom obvezom. Na politici je da konačno opravda dugogodišnje povjerenje i na temeljima slobode za sve građane koju su branitelji iznijeli na svojim leđima bolje i pravičnije usmjeri državu i građane ka boljem, zasluženome prosperitetu.

- Da konačno zaoremo ovo Petrovo i sva druga polja koja nas mogu hraniti, da ih navodnimo, jer ne može ovakav prostor biti bez jasne perspektive 25 godina nakon "Oluje"…

Gotovina: ‘Lovite mi manjerke!‘


Reljanović s ponosom govori kako su se karte neprijateljskih položaja koje su u izviđanjima izradili diverzanti njegova voda do u tančine poklapale sa stvarnim stanjem. Tako su diverzanti obavještajno temeljito pripremali sve akcije HV-a neutralizirajući neprijateljska minska polja i ne biste vjerovali - naglašava Reljanović - da je glavna zapovijed generala Gotovine bila: 'Lovite mi manjerke!'

To su kamioni koji su razvozili hranu na položaje i, logično, njihove su posade bile najbolje upoznate s brojnim stanjem i rasporedom položaja, o čemu bi propjevali kada bi ih se zarobilo.

S protezom u mine


Jedini dio razgovora kada je Ante govorio s tugom u glasu bio je spomen na Braslava Reljanovića, njegova rođaka koji je njih, golobrade mladiće uzeo pod svoje i kao stariji brižno pazio da im srce ne nadvlada razum. Nakon rata, nažalost, oduzeo si je život.

- Nikad nisam mislio da ću ostati priseban kada se nešto dogodi mojim prijateljima i suborcima, a Braslava sam izvukao kada je u minskom polju ostao bez noge. I njega i neke druge momke, nažalost… Mislim da u tim trenucima pomaže i nešto izvan nas - uvjeren je Ante.

Koliko je Braslav bio nepokolebljiv i požrtvovan, svjedoči i to da je s protezom na nozi, kao vojnik pod oružjem, uz rame s Antom i ostalima, išao u 'Oluju' onoga jutra kada je Ante ranjen.

- Ja sam kao zapovjednik trebao ići prvi. Zamijetio sam minsko polje, napravio siguran prolaz, a on se ponudio da ide prvi.

- Ja ipak gazim s jednom nogom! - rekao mi je brižan kao uvijek.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

24. rujan 2020 13:49