StoryEditor
HrvatskaSASVIM ISKRENO

Veliki intervju Mire Furlan za ‘Slobodnu‘ 2010.: Čudni likovi su ovdje pokupili kajmak, a da to nisu ničim zaslužili, osim bezobrazlukom i drskošću

Piše Marko Njegić
22. siječnja 2021. - 19:28

Vratili ste se na velika vrata u Hrvatsku – bili ste članica žirija Libertas Film Festivala i dobili ste jednu od uloga u vrlo gledanoj sapunici "Najbolje godine".
- Moram vas ispraviti: nije sapunica, nego TV serija. Veseli me da sam opet u Zagrebu, gdje radim na svom jeziku sa svojim kolegama nakon punih 25 godina. Bilo mi je važno da opet radim  u svom rodnom gradu koji me formirao kao čovjeka i glumca. Bilo mi je važno da se neke loše priče ipak završe koliko toliko dobro ili barem podnošljivo. Bilo mi je važno da iskustvo Zagreba u mom mozgu i u mom srcu ne ostane povezano s negativnim osjećajima. S Nove TV je došao ljubazni poziv i ja sam mu se objeručke odazvala. Što se tiče Dubrovnika, presretna sam da sam opet u Gradu i da njegove jedinstvene ljepote mogu podijeliti sa svojom obitelji i, posebno, sa svojim sinom koji se ovom prilikom zaljubio u njega.

Je li bilo kojih ponuda za hrvatske igrane filmove?
- Ne, u ovih 25 godina nije bilo takvih ponuda. Ali, mladi smo još, imamo vremena.

Biste li voljeli ponovno snimati ovdje, recimo s Rajkom Grlićem koji vas je režirao nekoliko puta?
- Za film “Za sreću je potrebno troje“ vežu me intenzivne uspomene i rad s Rajkom na dva filma ostao mi je u lijepom sjećanju. Budući da smo, kao što sam već rekla, još mladi, možda nas u dalekoj budućnosti čeka još neki zajednički projekt. Bilo bi to lijepo.

image
Mira Furlan i filmski kritičar 'Slobodne' Marko Njegić na Libertas Film Festivalu 2010.

Zato vam je oskarovac Danis Tanović dodijelio ulogu u njegovu filmu "Cirkus Columbia"...
- Zaista ne bih znala zašto režiseri dodjeljuju uloge pojedinim glumcima. To je za mene misterij. Ali, bila sam jako počašćena i sretna kad mi je ponuđena uloga u tom divnom projektu. Scenarij je bio izuzetno dobar i bilo mi je veliko zadovoljstvo raditi s talentiranim Danisom, kao i sa svojim starim kolegom i prijateljem Mikijem Manojlovićem.

Zašto vas ne viđamo češće u domaćim filmovima u posljednje vrijeme?
- Na to pitanje nemam odgovora. Možda je naprosto teško okrenuti telefon, a možda ovdašnji režiseri imaju neke potpuno druge ideje o glumicama i glumcima kakve bi zeljeli vidjeti u svojim filmovima.

Jednu od najboljih uloga ostvarili ste u Markovićevu filmu "Turneja". Bila je to metafilmska uloga glumice koju odbacuju sve zaraćene strane pa i Hrvati iako je "igrala Dunda Maroja". Mogli ste se lako identificirati s likom?
- Bilo mi je veliko zadovoljstvo raditi taj film s divnim Goranom Markovićem koji ne samo da je odličan režiser, nego se pokazao u mom iskustvu i kao krasan čovjek. Moju ulogu smo pisali zajedno, na svojim laptopima za vrijeme večere u restoranima hotela u kojima smo odsjedali za vrijeme snimanja. Bila mi je data šansa da sudjelujem u kreativnom procesu, da se zaista bavim stvaranjem i smišljanjem i uloge i svake pojedine scene. Nakon hollywoodske mašine, u kojoj je bitno biti poslušan i samo šutke funkcionirati, to mi je bilo ogromno osvježenje i vrlo ljekovito iskustvo na kojem sam beskrajno zahvalna. Sviđala mi se “meta“ priroda cijelog projekta, to da se možemo ironično poigrati s vlastitim osobama i imidžima. Uživala sam u tom cijelom snimanju. Trebala mi je ta terapija smijehom i lakoćom.

"Ja nisam Srbin, ja sam glumac!", uzviknuo je jedan od likova kad se našao na rubu minskog polja u filmu. Može li po vama  umjetnost nadići prizemnije ljudske porive, što je jedno od pitanja kojim se film bavi?
- Kako to reći? Ja još uvijek mislim da mora pokušati. Ali, da li to zaista i može, to je drugo pitanje. Ja sam svakako probala i za to platila cijenu.

image
Mira Furlan na predstavljanju Libertas Film Festivala 2010. na kojem je bila posebna gošća
Neja Markicevic/Cropix

Također, glavni likovi filma ne osjećaju pripadnost nijednoj od zaraćenih strana. Vi? Kako danas gledate na Hrvatsku i Srbiju?
- Gledam na te prostore s velike geografske daljine, pa mi  vjerojatno lakše pada to gledanje. Fizička udaljenost je, čini mi se, ponekad vrlo zdrava. Prevelika i preintenzivna involviranost u bilo što stvara probleme jer obično nemamo dovoljno distance, pa tako ni mudrosti, da sagledamo cjelinu, nego se utapamo u detaljima i nismo u stanju sagledati takozvanu “veliku sliku“. Ukratko, moja pozicija je prilično privilegirana jer uvijek mogu pokupiti kofere i otići. Živjeti na ovim prostorima u ovo post-ratno doba tranzicije je vrlo teško. Razni čudni likovi su se tu uzdigli i, da se tako izrazim, pokupili kajmak, a da to nisu ničim zaslužili osim svojim bezobrazlukom i drskošću. To je teško i bolno gledati. Rasprodaja je totalna i gubitak osnovnih ljudskih vrijednosti apsolutan. Ali, to nije pojava tipična samo za ove prostore. Svijet globalno ide u nekom smjeru koji mi nije ni privlačan ni simpatičan. Zato se ovaj ili onaj oblik izolacije i nesudjelovanja nameće kao jedini moralni izbor u svijetu u kojem živimo. Tako sam osjećala u ratno vrijeme. Tako osjećam i sada. S druge strane, s ljudima ovdje imam komunikaciju koju s onima tamo preko oceana ne mogu i nikad neću imati. I volim neizmjerno ovo more.  

Ivica Osim ovih je dana izjavio kako se Jugoslavija možda ne bi raspala da je reprezentacija osvojila SP 1990. Komentar?
- To je duhovito, ali nemam komentara jer nemam pojma o nogometu. Tu bi izjavu trebao komentirati moj muž Goran Gajić koji upravo sjedi pred nekim TV aparatom i napeto gleda utakmice. Bi li se raspala ili ne bi – što bi bilo kad bi bilo, da je bilo, da nije bilo.... je li ishod svake stvari na kraju jedini mogući ili se radi o nizu slučajnosti koje dovode do nekog događaja itd, itd... o tome ljudi predvođeni filozofima razmišljaju i pišu tisućama godina i još uvijek nije jasno kako stvari stoje. Svakako, ja nisam čovjek zainteresiran za imena i obime država i to me ne zanima. Ali, čovjek sam koji smatra da se pod svaku, baš svaku cijenu mora pokušati izbjeći agresija i nasilje i rat. Pod svaku cijenu! Jer, jedino što je doista važno je ljudski život. Sve ostalo je maglovito i promjenjljivo i zapravo nebitno. Tako se čini meni i valjda još nekoj šačici ljudi na ovoj planeti. Svakako manjini u koju ponosno spadam.

Čega se najprije sjetite kad vam misli polete natrag na početak 90-ih? Jeste li zlopamtilo?
- Da i ne. Treba se sjećati i treba pokušati ne zaboraviti. Jer, inače se ništa ne da naučiti u tom životu. S druge strane, treba živjeti dalje, i nakon tragedija i potresa. Treba nekako naći način da se živi i da se barem u ponekom trenutku pronađe neka sreća i neko veselje. Tako nekako. Što mi pada na pamet kad mislim o 90-ima? Neopisiva količina agresivne mržnje koju su tzv. mediji sipali po svima nama. Vulgarna i prostačka, fantastično organizirana ratna propaganda koja je mljela sve pred sobom. Strah i šutnja ljudi. Pognute glave, stisnute usne i kosi pogledi prepuni mržnje i bijesa. Pritom, velika pljačka i zakulisne igre o kojima mi, obični ljudi, nismo mogli ništa znati. Velika krvava pošalica u kojoj smo svi prevedeni “žedni preko vode“. Osim nekih, naravno. 

Nakon 16 godina borbe s Gradom Zagrebom, uspjeli ste dobiti spor i ostvariti pravo na otkup stana u Petrovoj ulici. Zadovoljni?
- Naravno. Volim taj stan i za njega me vežu sve moguće uspomene koje čine moj život. I nije 16, nego 17 godina. Prava sitnica za nas mlade pred kojima stoji budućnost.

Početkom 90-ih doživjeli ste medijski linč. Kako danas gledate na hrvatske medije? Izjavili ste da nemate pojma tko je Vlatka Pokos i njoj slični “celebrityji“...
- “Mediji“ su tada bili vođe linča na ljude. Sad su promijenili fah pa se bave isključivo tračevima i kičom. To se čini kao manje zloćudna i po pučanstvo opasna akcija, ali tko zna je li tako. Radi se o totalnom zaglupljivanju stanovništva i odvlačenju pažnje ljudi od tema koje ih muče i o kojima im ovisi život, kao npr. hoće li dobiti plaću ili penziju slijedeći mjesec. Umjesto toga im se servira gomila budalaština i gluposti. Samo da ne bi slučajno počeli misliti. Jer, misliti je subverzivna aktivnost. I, opet da kažem, nije tako samo ovdje. Amerika je predvodnik takve politike zatupljivanja i zaglupljivanja masa. Prema tome, hrvatski mediji su definitivno u trendu. Svaka čast.

Za razliku od 90-ih, danas caruju portali, s nezaobilaznim anonimnim komentarima na članke. Anonimusi su, tako, ispod vijesti o vašem povratku u Hrvatsku, napisali da "nemate pravo na stan" i "morate objasniti neke stvari hrvatskoj javnosti".
- Nema frke, samo neka svi u duhu demokracije komentiraju sve i sva. Valjda im je tako lakše progutati sve to što im se događa.

image
Goran Sebelic

Je li vas prepoznaju ljudi na hrvatskim ulicama, prilaze li vam i što vam govore?
- Moram reći da mi prilaze oni koji vjerojatno ne sjede za kompjuterima u svojim stanovima i koji ne pišu anonimne zle komentare. Odnosno, prilaze oni koji imaju potrebu da mi se nasmiješe i da mi požele dobrodošlicu. Na tome sam im beskrajno zahvalna. Ljudi su, čini mi se, sretni kad me vide. Pretpostavljam da i oni, baš kao i ja, imaju potrebu za uspostavom nekog, kakvog takvog, kontinuiteta. Zahvalna sam svakom pojedinom nasmiješenom licu i osjećam toplinu prema svakom tko mi kaže neku lijepu riječ. A tih je mnogo. Svuda. Kako u Zagrebu, tako i u dragom mi Dubrovniku. Jako bih željela da se kompjuterski komentatori zadrže kod svojih kuća kad sam ja u pitanju. Tamo im je, sigurna sam, najugodnije i najsigurnije.  

Rođeni ste u Zagrebu, radili u Beogradu, živite u  Los Angelesu. Koji grad zovete svojim domom?
- Netko je rekao: “Dom je tamo gdje su knjige“. Možda je dom tamo gdje je moja obitelj. Ili gdje su moje dvije mačkice. Ne znam više. Sve je dom. I ništa nije dom. Tako nekako. Dom nosim sa sobom, kamo god idem. Taj se pojam premjestio iz kategorije fizičkog u kategoriju mentalnog.

Kad ste početkom 90-ih stigli u Ameriku, radili ste dosta toga. Možete li pobrojati sve poslove?
- Konobarila sam u New Yorku jedno kratko vrijeme, to mi je bio najduži posao od takozvanih “shit jobs“, kojim terminom nikako ne mislim uvrijediti konobarsku profesiju, prema kojoj sam, radeći taj posao, razvila duboko poštovanje. Radila sam taj posao prilično loše i to me bacalo u depresiju jer čovjek nastoji bilo koji posao obaviti dobro ili barem najbolje što može. A nekako kao da sam uvijek nešto zaboravljala pa bi se gosti često tužili u smislu: “Rekla sam joj lijepo da mi umak stavi sa strane, a ona to nije učinila. Skandalozno.“ Ta vrsta poslova me naučila skromnosti i tome da se sve u životu može promijeniti, a osobito tzv. status i da “tko bi gori, sad je doli“ i obratno. Nikad ne bi trebalo potpuno povjerovati da smo to za što nam se čini da jesmo. Jer, možda nismo ili to nećemo uvijek biti ili nismo nikad ni bili. 


Je li se Amerika pokazala "obećanom zemljom" za vas?
- Da, to je taj mit: obećana zemlja. Ne znam više što to zapravo znači. Mit je, dakle, da čovjek može napraviti veliku lovu samo ako marljivo i uporno radi. O tome da li je taj mit istinit, treba pitati Meksikance u LA-u koji rade po tri posla dnevno i stanuju u trailer parku sa svojih devetoro djece. Vladajućoj klasi uvijek odgovara stvaranje mitova ne bi li stanovništvo šutke i bez pogovora radilo. Ne za sebe, nego za njih. Ali, to su već druge teme.

Što vam odavde najviše nedostaje u Americi?
- Nedostaje mi kazalište, onakvo kakvo sam ovdje radila, bez obzira što sam i tu bila neprestano nezadovoljna i kritična. Nedostaju mi moji stari prijatelji, moje drage prijateljice s kojima mogu pričati o stvarima koje one tamo prijateljice naprosto ne mogu razumjeti. Nedostaje mi postavljanje pitanja i kritičnost, koja se u Americi neprestano čita kao “negativnost“. Nedostaje mi ovo more. I sir i vrhnje sa Kvatrića u Zagrebu. 


Kako biste vi ocijenili svoju karijeru u Americi od 1 do 5?
- Moram se smijati. Što hoćete? 2 plus? 2 kroz 3? Ili možda 3 kroz 4? Nemam pojma. Bilo je dobrih faza, dobrih poslova, dobrih momenata. Bilo je i padova i priličnih pauza. Za mnogo što sam sama odgovorna, a za mnogo toga je odgovorna opća klima i trendovi u kojima za glumce i, osobito, glumice kao što sam ja, naprosto nema mjesta. Sve je danas brzo i površno i nema mnogo interesa za dubinu i slojevitost onoga što se nekad zvalo dramska gluma.

image
Goran Sebelic

Kako vam je glumiti na engleskom u odnosu na glumu na materinjem jeziku? Javier Bardem mi je izjavio da nikad neće doći do točke da engleski govori kao materinji, jer kad reče “Volim te“ ili “Mrzim te“ na španjolskom, mnoge mu situacije naviru u sjećanje, a kad to kaže na engleskom, nema sjećanja uopće.
- To je jako dobro rekao taj predivni glumac. Jezik je vjerojatno prva stvar koja mi nedostaje u Americi. Bez sira i vrhnja još i mogu. Bez tog jezika koji duboko osjećam ne mogu. To je prokletstvo te profesije koja je ipak strahovito vezana za jezik.

Kako vam je bilo snimati "Izgubljene" i "Babylon 5"?
- Bilo je dobro, kako kad, naravno. “Babylon“ je bio vjerojatno moj najbolji američki posao, ali sam se mučila sa “make upom“ koji me gnjavio i inkomodirao. “Lost“ je bila velika koroporativna mašina koja je mljela sve pred sobom. Ipak, i tamo je bilo nekih lijepih momentata, i privatnih, kao put na božanstveni Big Island, i profesionalnih, kao moj rad sa Naveenom Andrewsom u prvoj sezoni.

Kakav je vaš filmski ukus? Pratite recentnu filmsku produkciju u Americi i svijetu?
- Teško mi je odgovorno govoriti o tome što volim jer sam u zadnje vrijeme vrlo neredoviti posjetitelj kina i ne mogu reći da pratim produkciju, ni svjetsku ni američku. Izmiču mi filmovi, ne stignem ih pogledati pa ih onda zaboravim.... Svakako, uvijek ću radije pogledati mali nezavisni film od velikog blockbustera sa specijalnim efektima. Na žalost, jedina produkcija koju redovno pratim su filmovi za djecu, budući da idem u kino sa svojim sinom pa moram gledati filmove po njegovom izboru. Često na tim filmovima patim i mučim se, ali ponekad me nešto i razveseli, kao što je to bio poetični i suptilni “Wall-E“.  

A iz ex-YU?
- Rijetko što dopre do mene. Tu se još manje osjećam spremna za bilo kakav komentar ili, ne daj bože, kritiku.

Je li vam se uopće sviđa titula "jugoslavenske Meryl Streep"?
- To su te gluposti koje se povlače po internetu i koje zažive svojim životom. Ima toga još. Trudim se da ne gledam sve to jer me beskrajno nervira. 


Žalite li zbog čega u karijeri? Možda zbog prizora golotinje u starijim filmovima?
- Voljela bih da mogu otpjevati kao Edith Piaf: “Rien, je ne regrette rien“, ali bojim se da, kad bih ozbiljno počela analizirati svoje izbore, malo bi bilo toga što ne bi izazvalo sumnju ili iritaciju. Zato se ne treba vraćati nazad. Valjda. Jer, ništa ne možemo promijeniti. Možemo se samo bez kraja i konca nervirati i žaliti za time što smo izabrali i što nismo izabrali. To je neopisiv gubitak vremena. Što ne znači da to ne radimo, svi mi. Ne samo u profesionalnoj sferi, nego u životnoj, gdje nas izbori koje činimo još više koštaju.


Sjećam se Menzelovih uputa

Jiri Menzel nam je rekao da ste velika glumica i velika osobnost, ali da ste dosta smršavili otkad vas je zadnji put vidio.
- On je divan i obožavam ga. Jako sam sretna što sam ga opet srela u Dubrovniku. Sjećam se živo mnogih njegovih redateljskih uputa meni. Mislim da je za mene upravo takav režiser bio neopisivo koristan jer on ima lakoću i duhovitost koje meni trebaju. Olakšati stvari, osloboditi se, igrati se.... to sam naučila od tog izuzetnog jedinstvenog krasnog čovjeka. Rad s njim mi je bio veliki poklon u životu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
09. kolovoz 2022 04:22