StoryEditor
HrvatskaSkalpel kaosa

Vedran Marjanović: Svakog dana u svakom pogledu...

Piše PSD.
8. ožujka 2014. - 12:09
U jeku aktualne krize sa zbrinjavanjem smeća u Trogiru njegov se gradonačelnik Ante Stipčić požalio kako je riječ o problemu starom 40 godina koji se ne može riješiti preko noći.

Ako domaća politika tobože zbog lošeg naslijeđa ne može riješiti jedan deponij, kako se može očekivati da zemlju izvuče iz višedesetljetne gospodarske stagnacije koja također nije “tikva bez korijena”?

Poput gradonačelnika Stipčića, naime, i izvršna se vlast na konto vlastitih neuspjeha poziva na loše naslijeđe (korupcijska pljačka, gomilanje ino duga, sumanuta podjela privilegija iz proračuna) koje su im ostavile prethodne vladavine.

Teško je previdjeti ili podcijeniti tu lošu prtljagu koja je dočekala Milanovićev kabinet, kao što se već može predvidjeti što će vlasti koja će doći nakon sadašnje garniture biti opravdanje za buduće pobačaje i neuspjehe.

Taj budući alibi bit će predstečajne nagodbe koju je HDZ-ova propagandna mašinerija već izvikala kao pljačku stoljeća. U tom tonu svoju je harmoniku poput uličnog zabavljača razvukao čuveni sudac Trgovačkog suda u Zagrebu Mislav Kolakušić, kako ne bi ispalo da je riječ o isključivo međustranačkom prepucavanju.

Budući da loše naslijeđe na ovim prostorima nije sporno, postavlja se samo pitanje koliko se daleko može zagrabiti u našu neveselu (ekonomsku) povijest. Ekonomist Miodrag Zec zastupa tezu da se korijeni današnje dužničke krize u svim negdašnjim jugoslavenskim republikama nalaze u šezdesetim godinama prošlog stoljeća.

Otvorile se granice

Tada se, evocira Zec, prvi put osjetio manjak kapitala u ekonomskom “metabolizmu” Jugoslavije jer gastarbajteri, kojima je Tito kasnih 50-ih otvorio granice jer im nije mogao dati radno mjesto, više nisu slali pet milijardi dolara godišnje u ‘domaju’ nego znatno manje.

Kako bi zadovoljila potrebe društva koje više troši nego što proizvodi, Jugoslavija je tada posegnula za prvim zaduživanjima koja će osamdesetih dosegnuti, iz današnje perspektive, simboličnih dvadesetak milijardi dolara.

Zaduživanje kao način održavanja iluzije o ekonomskoj stabilnosti je tekovina koju je Hrvatska naslijedila iz Jugoslavije, opisana još 1986. u kapitalnoj knjizi “Opća kritika dužničke ekonomije – Kritika najamne svijesti” ekonomista Slavka Kulića i Borne Bebeka.

Ništa se od tada do danas u bitnome nije promijenilo, unatoč vodopadu velikih riječi o posljednjih tridesetak godina kao što su demokracija, pluralizam, tržišna ekonomija i tranzicija.

Raščlamba alibi izjave premijera Zorana Milanovića prilikom ovotjednog rebalansa proračuna da smo ‘država koja još uvijek živi iznad svojih mogućnosti’, može nas odvesti i do 1936. kada je jedan od naših najvećih sociologa i ekonomista Rudolf Bićanić objavio kapitalnu knjigu “Kako živi narod”.

Tu se nalaze odgovori na pitanja tko živi iznad rezultata svoga rada (mogućnosti), a tko skapava i zašto, primjenjivi i danas.

U poglavlju pod nazivom “Sve što prodajemo je jeftino, a što kupujemo je skupo” Bićanić dijagnosticira uzroke gubitaka domaćih poljoprivrednih proizvođača, pa ovako zaključuje:

- Preko tržišta dolazi seljački život pod vlast novca sa svim njegovim posljedicama: izrabljivanje, krize, i osiromašenje što dovode do gubitka krova nad glavom. Zato seljaci s pravom kažu, sve što kupujemo tako je skupo, a sve što prodajemo tako je jeftino tako da si seljak svakog dana može kupiti sve manje proizvoda potrebnih za život njegov i njegove porodice – navodi Bićanić, koji nije bio nikakav ljuti komunist, već haesesovac koji se školovao u Parizu, diplomirao pravo u Zagrebu i službovao u izbjegličkoj kraljevskoj Vladi u Londonu.

Uspon preko prošlosti

Ono što je tada vrijedilo za seljaka u krajevima (Lika, Dalmacija, Hercegovina) koje je Bićanić obišao, vrijedi danas za devet od deset građana ove zemlje koji živi isključivo od svoga rada.

Svakog dana od naknade koju dobiješ za svoj rad možeš manje kupiti i manje otplatiti svoj dug, dok oni koji žive od kojekakve rente (pozajmljivanje novca, mešetarenje na tržištu, rentijerstvo) tih problema nemaju.

Između tadašnje muke Bićanićevih sugovornika i današnje dužničke logoreje države i pojedinca, smjestio se jugoslavenski socijalizam koji je barem bio lišen rentijerske filozofije i prinadležnosti po toj filozofiji.

No, jugoslavenski socijalizam polako ulazi u žarište javnog govora u predizbornim davorijama Karamarkova HDZ-a kao uzrok svih zala i nedaća našeg naroda.

Kao još jedan primjer političkog uspona preko obračuna s prošlošću.

Vedran Marjanović

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

07. ožujak 2021 05:54