StoryEditor
HrvatskaPROJEKT TANJE DABO

UPOZORENJE: UZNEMIRUJUĆI SADRŽAJ Ovo je potresni katalog nasilja nad ženama u Hrvatskoj: svi događaji su stvarni i zbili su se unatrag četiri godine

6. ožujka 2020. - 11:22
Zeljko Puhovski/Cropix

Multimedijalna umjetnica Tanja Dabo rođena je u Rijeci. Autorica je brojnih umjetničkih instalacija, performansa, fotografskih i video radova, grafika i umjetničkih knjiga. Bavi se uglavnom temama položaja pojedinca u društvu, odnosa umjetnika i institucija, individualnog spram kolektivnog, nametnutih očekivanja... Radi kao profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Povodom Dana žena Tanja Dabo će 9. ožujka u zagrebačkoj Galeriji "Prozori" izvesti javno čitanje iz svojih "Kolekcija za pamćenje", ukoričenih u simboličnu pozlatu.

Riječ je o katalogu potresnih grafika otisnutih u dvije knjige koje se temelje na prikupljenim slučajevima govora mržnje, verbalnih i fizičkih napada, te nasilništva spram žena i muškaraca koji su etnički ili rodno motivirani.

Svi događaji su stvarni i zbili su se u posljednje četiri godine u Hrvatskoj: njihova brutalnost i brojnost zapanjuje, a dokumentarnost opominje i razara.

Kako je vaše kolekcionarstvo uopće počelo?

- Premda se rad zove Kolekcija za pamćenje, nelagodno mi je kada o tome razmišljam kao o kolekcionarstvu, jer ono podrazumijeva užitak u prikupljanju materije za kolekciju. Ja sam svoju arhivu prikupljala s teškom mučninom, ali i sviješću da društveni trenutak zahtijeva reakciju i osvještavanje.

Tema "Kolekcije" nametnula se iz naše društvene stvarnosti: kako se i inače u svojim umjetničkim radovima bavim temama koje me osobno motiviraju i s kojima se identificiram, ova je tema proizišla iz mog osjećaja gađenja spram rastućeg nasilja i primitivizma u društvu. Jednostavno sam u jednom trenutku shvatila da svaka medijska ili druga vijest koja uključuje bilo kakvo nasilje, a napose ono spram slabijih, marginaliziranih i onih u manjini, kod mene izaziva fizičku mučninu.

Kako su se takvi slučajevi prošle godine intenzivirali, postalo mi je jasno da više ne možemo govoriti o izoliranim slučajevima u kojima je slučajni nasilnik napao žrtvu, već je nasilje postalo toliko uobičajeno da se možemo deklarirati kao društvo nasilnika i nasilja. Odlučila sam, stoga, temu artikulirati kroz umjetnički rad simboličke kolekcije koja će svjedočiti o trenutku u kojem živimo.

Premda je o tom trenutku moguće svjedočiti na različite načine, odlučila sam se za ovaj put jer je jedna od ključnih uloga umjetnosti u suvremenom društvu da bude njegova savjest i pokretač društvenih promjena.

Otkud ste sve prikupljali arhivu naše društvene tame?

- Arhivu sam prikupila prekapajući i istražujući na internetu, od dominantnih medija, manjinskih glasnika, raznih državnih statistika, pa i primjera sudske prakse koje sam uspjela nekako pronaći. Posao je i zbog teme, a i zbog nedostupnosti i necjelovitosti informacija, bio prilično težak.

Nakon prikupljanja, morala sam definirati pristup i selekcionirati slučajeve koje ću uvrstiti u knjige. U slučaju nasilja iz nacionalnih, rasnih i etničkih razloga odlučila sam da ću uvrstiti samo slučajeve osobnih napada, ciljano usmjerenih na pojedine ljude, dok sam za knjigu koja obuhvaća nasilje spram žena odabrala samo slučajeve u kojima su žene ubijene, te sam im odlučila dati glas, progovoriti za njih, budući da su im nasilnici oduzeli moć da govore u svoje ime.

Istražujući, prenerazila me količina ove dvije vrste nasilja u Hrvatskoj danas. Znala sam da ga ima, ali činjenice koje sam pronašla nadišle su sva moja očekivanja. Bila sam osupnuta, i još uvijek sam.

Rad na Kolekciji iziskivao je puno planiranja i umjetničke strategije, ali i etičkih odluka: koje slučajeve uvrstiti, u kojem licu govoriti, kako zaštititi dostojanstvo i identitet žrtava, ali i počinitelja, i na koji način to oblikovati u umjetničko djelo.

image
Tanja dabo Privatni album

Što slučajevi iz tih crnih knjiga hrvatskoga šovinizma svjedoče o sustavu u kojemu bilježe neviđenu vitalnost?

- Osim primitivizma i nerazvijenosti društva, svi oni svjedoče o nefunkcionalnosti države i našoj nebrizi da se savjesno i predano borimo protiv nasilja. Nasilje treba uporno imenovati i javno osuđivati, sve dok se ne iskorijeni i dok i zadnji needucirani pojedinac koji crta uhato U i zadnji obiteljski nasilnik koji misli da verbalno nasilje ili mali šamar nisu nasilje ne završi u zatvoru.

Slučajevi ukazuju i na to da su svi počinitelji nasilja obuhvaćeni u obje knjige muškarci, pa i to govori o našem društvu. Do te sam spoznaje došla tek naknadno, nisam taj aspekt koristila kao ključ za odabir nego je proizišao iz samog rada.

Primjeri nasilja spram žena govore o tome da su sve one, neke i kroz dugi niz godina, uporno i opetovano tražile pomoć sustava koji ih nije zaštitio i nije im pomogao nego ih je svaki puta izigrao, a ustrajni nasilnici uvijek su ih na kraju uspjeli ubiti. Slučajevi svjedoče i o tome da je nefunkcionalnost države također vrsta nasilja, i to nasilja sustava spram svojih građana i građanki. I o tome da ne postoji svijest političke elite (hm, elite) o odgovornosti djelovanja u javnom prostoru. I o tome da političkim elitama odgovara "ratno stanje" dva i pol desetljeća nakon rata.

Svi slučajevi svjedoče o tome da uz ovakav sustav i ovakvo društvo nitko u Hrvatskoj, a posebno onaj najmanji ili najmanje i najslabiji ili najslabije, ne mogu računati na to da će ih netko zaštititi, već su prepušteni sami sebi. I svojoj nesreći da su se kao pripadnici nacionalne manjine ili druge rase ili drugog spola i roda rodili ili našli u Hrvatskoj. Može nas biti sram.

Kakav je utjecaj rata i ratnih narativa na fenomen nacionalističkih i rasističkih ispada? Nije li paradoksalno da oni eskaliraju iako smo sve dalje od oružanog konteksta?

Puno sam razmišljala o tome, tim više što pripremam idući rad u kojem ću se, opet na simboličkoj razini, baviti ljudskim zlom kroz ratne zločine počinjene u nedavnom ratu, i njihovom društvenom relativizacijom.

Pojam i koncept rata, kao jedne od najbrutalnijih manifestacija ljudskog nasilja, posve mi je neshvatljiv i neprihvatljiv, bez obzira radi li se o ideološkoj, ekonomskoj ili religijskoj podlozi. Ne mogu shvatiti poriv da se ubije drugog čovjeka. Gora od toga su mi samo nastojanja da se ratni zločini relativiziraju, zataškaju i neprocesuiraju, a da se ratni zločinci veličaju.

Smatram da je jedan od važnijih uzroka današnjih problema u kojima raste nacionalističko nasilje upravo nepravodobno, nepotpuno ili nepostojeće procesuiranje ratnih zločina, njihovo negiranje, kao i opstruiranje pravde. To je otvorilo širok prostor relativizacije svih zločinačkih povijesnih razdoblja i persona, a kroz tu relativizaciju stvorili su se uvjeti za toleranciju spram govora mržnje i nasilja svih vrsta u javnom prostoru.

To je s jedne strane paradoksalno, a s druge je i razumljivo, jer ako narodu ne možeš "dati" radna mjesta, rastuću ekonomiju, socijalnu pravdu, brigu o starijima, besplatno školovanje, nekorumpirane i kompetentne političare, ili razvoj znanosti i umjetnosti onda mu je najbolje servirati rat i pustiti ga da se zabavlja mržnjom.

image
Tanja dabo Privatni album

Nezaštićenost žrtava i svih manjinskih kategorija konstanta je normalizacije društvenoga nasilja. Koliko je ona u ciničnoj opreci s našim nominalno demokratskim i europskim kontekstom?

Normalizacija društvenog nasilja u opreci je, prije svega, sa svim društvenim vrijednostima koje smo kao civilizacija dosegli. To je u opreci s humanizmom, etikom i osnovnom ljudskošću. U opreci je i s kršćanstvom i religioznošću. Odraz je posvemašnjeg primitivizma i nerazvijenosti društva.

Nasilnici, a takvih je u nas mnogo, koji smatraju da je drugo živo biće manje vrijedno od njih i da polažu pravo na njihov život, osobe su koje nemaju sposobnost pojmiti da ih njihovo podrijetlo, nacionalnost ili spol odnosno rod a priori ne stavlja u poziciju dominacije.

Nažalost, društvo ih nije uspjelo educirati i nije im pružilo priliku da se razviju kao osobe. A onda je propustilo i normalizirati ih u poslijeratnom periodu, jer rat je zasigurno donio veću toleranciju spram nasilja. Sada ih propušta i sankcionirati. Dapače, govor mržnje tolerira se, a i širi, s mjesta koja bi trebala težiti civilizacijskom napretku, a ne barbarizaciji, poput hrvatske političke scene, crkvenih oltara, škola, institucija, dominantnih i drugih medija.

Normalizacija nasilja i govora mržnje ne može dovesti do njegova smanjenja, rezultat je upravo oprečan. U svemu tome, (pre)idealizirani demokratski i europski kontekst, u kojeg se i ne ufam previše jer ekstremni nacionalizam i tamo raste, čini mi se kao manji problem. Pitam se samo kud normalizacija nasilja vodi. Smatram da svi imamo pravo hodati ulicama na kojima nema kukastih križeva.

Knjige koje tematiziraju nasilje dajete na uvid posjetiteljima izložbe tek na izričit zahtjev. Što takvom izolacijom čitateljskoga iskustva želite postići?

Knjige se nalaze u vitrinama i mogu se na izložbi čitati na zahtjev ili prisustvom na najavljenim javnim čitanjima, a u oba slučaja uz moj osobni angažman.

Želim da se ovim užasnim slučajevima okupljenim u knjigama ne pristupa usput i površno, jer su teme važne i zaslužuju pomno čitanje i potpunu posvećenost. Ove grafike nisu mišljene kao estetske činjenice na zidu galerije i nisam ih tako željela predstaviti, premda ću ih, zasigurno, jednog dana i tako izložiti da se mogu vidjeti, odnosno prvenstveno pročitati i izvan ograničenih termina izvedbi čitanja.

Njihova je uloga angažirati čitatelja, osvijestiti same događaje, njihovu brojnost i brutalnost koja se odvija danas i ovdje, te pokušati potaknuti razmišljanje svakoga od nas o temi nasilja koje, ako već sami ne iskazujemo, pasivnim prešućivanjem omogućavamo, a posredno onda i odobravamo jer smo svi mi dio društva, pa i doprinosimo, ili ne, korigiranju njegovih anomalija.

Moram napomenuti da je u izvedbama čitanja moja uloga ograničena na ritmično okretanje stranica knjiga i izgovaranje mjesta i godine nasilnog događaja, kao dodatnog elementa osvještavanja prostornog i vremenskog konteksta ovog rada, a publika sama čita tekstove, svatko za sebe, i to se odvija u tišini. Budući da su svi slučajevi potresni i brutalni nisam željela vlastitom verbalnom interpretacijom umanjiti mogućnost osobnog i neposrednog iskustva svakoga tko ih želi pročitati.

image
Tanja dabo Privatni album

Koji vam je osobno najtraumatičniji slučaj na koji ste naišli istražujući hrvatsko "srce tame"?

To mi je doista teško reći. Istraživanje ovoga, kako kažete, hrvatskog "srca tame" zauvijek me promijenilo.

Premda su prošli mjeseci od iščitavanja tih mučnih tekstova još sam potresena, i snažno emocionalno angažirana. Neke od rečenica iz knjiga nisam do sada uspjela izgovoriti naglas, toliko su suštinski strašne. A izgovorili su ih ljudi koji slobodno šetaju među nama.

Kod nacionalističkog i rasnog nasilja strašna mi je spoznaja da je ono i dalje u tijeku, ljudi koji su napadnuti u slučajevima iz 2015., napadani su i ranije, a i dalje trpe napade. Kod rodnog nasilja strašna je spoznaja da tih žena na žalost više nema, i da je u međuvremenu, otkako sam započela rad na "Kolekciji" krajem prošlog ljeta, još žena ubijeno ili trpi obiteljsko nasilje. Najtraumatičniji su mi slučajevi u kojima su nasilnici ubili ne samo žene, nego i njihovu djecu.

Svaki je od tih slučajeva nasilja u ovim knjigama užasan na svoj način. Zato sam pri razmišljanju o stvaranju ovog rada kao kolekcije i odlučila mu dati druge atribute koje kolekcije imaju. Poput zaštićenosti, homogenosti, velike materijalne vrijednosti i skupocjenosti materijala kao što je pozlata od pravog zlata, ukazujući i time na važnost sadržaja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

29. studeni 2020 10:35