Država je godinama poticala izgradnju kompostana, sufinancirala njihovo opremanje i pozivala lokalne jedinice da razvijaju sustave za obradu biootpada. No kada je infrastruktura izgrađena, a gotov kompost spreman za tržište, pojavila se prepreka koja prijeti zaustavljanjem cijelog procesa. Bez Pravilnika o hrvatskim gnojidbenim proizvodima, koji još nije donijelo Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije nema pravnu osnovu za izdavanje rješenja o ukidanju statusa otpada, pa kompostane, unatoč ispunjavanju zakonskih uvjeta, ne mogu plasirati svoj proizvod na tržište.
Isti problem imaju i kompostane koje nisu čekale donošenje Pravilnika, nego su ishodile CE certifikat prema Uredbi (EU) 2019/1009 – ni one zasad ne mogu ishoditi rješenje o ukidanju statusa otpada, iako Uredba u članku 19. propisuje da materijal koji je sastavni dio CE označenog gnojidbenog proizvoda prestaje biti otpad. Hrvatska udruga kompostana stoga predlaže da se, u suradnji nadležnih ministarstava, utvrdi postupak kojim bi se CE certificiranim kompostanama omogućilo ukidanje statusa otpada do donošenja Pravilnika.
Posljedice su dalekosežne: bez mogućnosti prodaje komposta otežan je prihvat novog biootpada, a postrojenja se dovode u situaciju da biraju između obustave rada i poslovanja protivno zakonu.
O problemima s kojima se suočavaju voditelji kompostana, nelogičnostima u sustavu gospodarenja biootpadom i ulozi nadležnih institucija razgovarali smo s Markom Listom, predsjednikom Hrvatske udruge kompostana te osnivačem i vlasnikom tvrtke Consultare, specijalizirane za savjetovanje i rješenja u području upravljanja biootpadom. Naš sugovornik izbliza poznaje izazove sektora koji bi trebao biti važan dio hrvatske kružne ekonomije.
Javna ulaganja postoje, ali tržište ostaje nedostupno
Financijske posljedice nemogućnosti prodaje komposta znatno su veće od same vrijednosti neprodanog proizvoda, upozorava Marko List, predsjednik Hrvatske udruge kompostana. Kako objašnjava, kompostane imaju troškove zaposlenika, energije, održavanja, laboratorijskih analiza, amortizacije opreme i infrastrukture, neovisno o tome mogu li svoj proizvod plasirati na tržište.
Ako se gotovi kompost ne može otpremiti, zauzima skladišne i manipulativne površine, smanjuje raspoloživi kapacitet postrojenja i u konačnici može ograničiti prihvat novih količina biootpada. Time operater ne gubi samo potencijalni prihod od prodaje komposta, nego i prihod od prihvata i obrade biootpada.
List pritom naglašava da većina kompostana svoju ekonomsku održivost ne temelji isključivo na prodaji komposta, nego prvenstveno na usluzi obrade otpada. Kod privatnih operatera financijski rizik prvenstveno snosi poduzetnik, dok se kod komunalnih društava posljedice mogu preliti na njihove vlasnike, gradove i općine, a posredno i na građane kroz cijenu javne usluge ili financiranje iz lokalnih proračuna.
Problem se ne zaustavlja na financijskim gubicima pojedinih operatera. U Hrvatskoj trenutačno ne rade četiri od ukupno 15 kompostana, a njihov ukupni kapacitet iznosi 80.000 tona godišnje. List smatra da je to zabrinjavajući podatak jer svaki neiskorišteni kapacitet predstavlja izravan gubitak za sustav gospodarenja biootpadom, a kada je riječ o postrojenjima izgrađenima javnim sredstvima, i gubitak za javna ulaganja.
Hrvatska je godinama ulagala u infrastrukturu za odvojeno prikupljanje i obradu biootpada, uključujući sredstva europskih fondova i nacionalnih izvora financiranja. Tim je sredstvima, navodi List, izgrađeno osam kompostana ukupnog kapaciteta 23.000 tona godišnje. To je, smatra, nedovoljno s obzirom na to da u Hrvatskoj godišnje nastane 527.000 tona biootpada, od čega se odvojeno prikupi svega 33 posto.
Uspješnost takvih ulaganja, prema Listu ne bi se smjela mjeriti samo brojem izgrađenih postrojenja ili njihovim projektiranim kapacitetima, nego količinama stvarno obrađenog biootpada i korisnom primjenom proizvoda koji nastaju njegovom obradom. Upozorava da, ako država financira izgradnju postrojenja, a ne osigura funkcionalan regulatorni okvir za njihove proizvode, postoji ozbiljan rizik da javna ulaganja neće ostvariti očekivane gospodarske i okolišne učinke.
Tržište postoji, ali regulatorne prepreke otežavaju razvoj
Iako je tržište komposta u Hrvatskoj još uvijek nedovoljno razvijeno, List ističe da postoje značajne mogućnosti njegove primjene. Kvalitetan kompost može se koristiti u poljoprivredi, voćarstvu, vinogradarstvu, povrtlarstvu, rasadničkoj proizvodnji, krajobraznom uređenju i održavanju javnih zelenih površina.
Posebno je važna njegova uloga u povećanju sadržaja organske tvari u tlu, poboljšanju strukture tla i zadržavanju vode. Međutim, kompost ima relativno visoke troškove prijevoza u odnosu na svoju tržišnu vrijednost, a njegova primjena zahtijeva odgovarajuću mehanizaciju, poznavanje kvalitete proizvoda i povjerenje krajnjih korisnika.
List smatra da administrativne prepreke nisu jedini problem, ali predstavljaju prepreku koju država može i mora rješavati. Kako upozorava, ne može se ozbiljno razvijati tržište proizvoda ako proizvođači nemaju predvidljiv regulatorni okvir za njegovo stavljanje na tržište.
Problem je posebno važan zbog nacionalnih ciljeva odvojenog prikupljanja biootpada, recikliranja i smanjenja odlaganja biorazgradivog otpada. List objašnjava da odvojeno prikupljanje biootpada, njegova obrada i korisna primjena dobivenih proizvoda čine povezani sustav. Od građana se očekuje da odvajaju biootpad, od komunalnih društava da organiziraju njegovo prikupljanje, a od operatera da osiguraju kapacitete za obradu.
Međutim, ako kompostana proizvede kvalitetan kompost, a zbog neriješenog regulatornog statusa ne može ga zakonito staviti na tržište, posljedice se prenose na cijeli sustav. Popunjavanje skladišnih kapaciteta može ograničiti prihvat novog biootpada, a nedostatak dostupnih kapaciteta otežati ostvarivanje nacionalnih ciljeva recikliranja i smanjenja odlaganja biorazgradivog otpada.
List pritom upozorava da Hrvatska mora povećavati stope recikliranja komunalnog otpada, dok istodobno postoje prepreke koje ograničavaju rad infrastrukture namijenjene upravo ostvarivanju tih ciljeva. Smatra da se ne može govoriti o uspješnom kružnom gospodarstvu ako se cijeli proces zaustavlja na posljednjem koraku, odnosno na mogućnosti zakonite i korisne primjene proizvoda dobivenih obradom biootpada.
Pravilnik koji se čeka više od tri godine
Kao jedan od ključnih koraka za rješavanje problema List navodi donošenje potrebnih provedbenih propisa i poštovanje rokova koje je država sama propisala.
Zakon o gnojidbenim proizvodima donesen je 2023. godine, a njegovim člankom 28. propisano je da nadležni ministar mora donijeti provedbeni pravilnik u roku od tri mjeseca od stupanja Zakona na snagu. List upozorava da Pravilnik o HR gnojidbenim proizvodima ni više od tri godine poslije nije donesen.
Istodobno, Pravilnik o ukidanju statusa otpada iz 2023. godine povezuje mogućnost ukidanja statusa otpada za kompost i digestat s propisima o gnojidbenim proizvodima. Zbog toga je donošenje pravilnika, ističe, iznimno važno za operatere kompostana i bioplinskih postrojenja.
List pritom postavlja pitanje kako država može od operatera očekivati ulaganja u infrastrukturu, povećanje kapaciteta obrade biootpada i ostvarivanje nacionalnih ciljeva recikliranja ako istodobno ne donosi provedbene propise u rokovima koje je sama odredila.
Posebno problematičnim smatra to što je riječ o području koje zahtijeva koordinaciju dvaju ministarstava – Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije te Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva. Prema njegovu stajalištu, operateri ne bi smjeli snositi gospodarske posljedice nedovršenog regulatornog okvira i nedovoljne koordinacije institucija.
Hrvatska udruga kompostana zato traži hitno donošenje Pravilnika o HR gnojidbenim proizvodima, jasne i ujednačene uvjete za ukidanje statusa otpada te pravodobno rješavanje zahtjeva operatera koji ispunjavaju sve propisane uvjete.
List naglašava da udruga pritom ne traži snižavanje standarda kvalitete komposta niti izuzeća od zakonskih obveza. Traži pravnu sigurnost, predvidljive postupke i mogućnost zakonitog poslovanja.
Kako upozorava, ne može se govoriti o kružnom gospodarstvu ako država financira izgradnju postrojenja za obradu biootpada, a zatim godinama ne dovršava propise potrebne za stavljanje njihovih proizvoda na tržište. To, smatra, nije samo administrativni problem, nego i pitanje odgovornosti prema operaterima, jedinicama lokalne samouprave, građanima i javnom novcu uloženom u sustav gospodarenja otpadom.
Certificirani proizvođači u nepovoljnijem položaju
Dodatni problem, prema Listu predstavlja iskustvo šest kompostana – četiri u vlasništvu jedinica lokalne samouprave i dvije u privatnom vlasništvu – koje su ishodile CE certifikat nakon godinu dana certifikacijskog postupka i uz trošak od nekoliko desetaka tisuća eura.
Za taj su postupak angažirale inozemno certifikacijsko tijelo jer u Hrvatskoj, navodi List, nema akreditiranog tijela za tu svrhu.
Iako bi im ispunjavanje zahtjeva Uredbe (EU) 2019/1009 trebalo omogućiti ravnopravan pristup tržištu s ostalim europskim proizvođačima, List tvrdi da se takav status u Hrvatskoj u praksi ne priznaje. Zbog toga su, prema njegovu mišljenju, domaće kompostane stavljene u nepovoljniji položaj u odnosu na kompostane iz drugih država članica Europske unije.
Na kraju upozorava na nelogičnost situacije u kojoj se kompost uvozi, dok domaći certificirani proizvođači nailaze na prepreke pri plasmanu vlastitih proizvoda. Ako tržište postoji za uvozni kompost, postavlja pitanje, zašto na njemu nema mjesta i za domaće certificirane proizvođače?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....