Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
HrvatskaPiše: Vinko Vuković

Ultra je cili svit. Onakav kakav triba bit i onakav kakvog ga želimo ostavit svojoj dici

Piše Vinko Vuković
18. srpnja 2016. - 16:32

Triba poć doma dok je vrime. Jer, ako sad ne oden, neću nikad. Evo je ovi tren kraj mene proša muškarac u suknji, po godinama bi lako moga bit i tatica u suknji, i niko se za njin nije okrenija. Osin mene. Pa san umalo propa u zemlju od srama. Skoro me je spržila vatrena strila s nebeske pozornice, tamo visoko na poljudskome jugu, jer ko je vidija na Ultri se okrićat. Zapravo, ko je vidija igdi se na svitu za ikin okrićat. Jer Ultra i nije ništa drugo nego cili svit.

Onakav kakav bi triba bit i kakav bi bija da ga je dat u ruke ovoj dici (i taticama u suknjama) šta drmaju, skaču i mišaju rukama po zraku ka da od ove naše kvrgave balote oće zamisit bolje, lipše i veselije misto za plesat. Plesat, samo plesat. Kad staneš plesat, ka da si prista živit. Ka da te je neko ugasija, raznija bombon dok si iša u spizu ili prigazija kamionon dok si gleda u zvizde.

Kad je ono naš dobri i pošteni Jura Stublić zamišlja život u ritmu muzike za ples - ne zaboravimo da ima i ona druga muzika, grozna, prašnjava, krvava do kolina - mora bit da ga je zamislija baš ovakvin kakav se tri dana na godinu evo već četvrto lito živi u našen rascvalon i grintavon Splitu. Punih dvanest dana - minus onaj jedan šta nan ga je otpuvala bura - plešemo ka maniti.

"Doći će do promjene u tvojoj glavi i vjerovat ćeš da postoji nada." "Muzika dolazi iz podruma iz krova i čitav grad pleše kao da je lud, lud, lud." I ja san lud! Di su novinari, alo, sedma silo, zovite Juru, dovedite ga u Split da vidi najveći džuboks na svitu. Da vidi dječake kako s tranzistoron na uvu minjaju svit.

A ti dječaci - za razliku od cura koje su svaka na svoj način za zinit (i okrenit se, samo, ko se smi opet okrenit) - ka da su svi iz iste teretane izašli. Ka da su jedan od drugoga prepisivali. Poskidali su majice da bi pokazali kako su dobro istesani. Oni, izbrijani i namazani, protiv onih, podmazanih i primazanih. A utakmica se igra na Poljudu. Uz buku koja je mnogima nesnošljiva, pa su pozatvarali škure i posakrivali se po svojin profilima pa udri priko društvenih mriža p(lj)ucat.

E, pijani su; e, drogirani su; e, skidaju se na Rivi; e, zapišavaju nan vrtle i portune; e, neka ih vrag nosi kako ih je i donija... I, da se razumimo, ne p(lj)uca to neuk svit, jok, neuki su ultrašima otvorili svoje sobe i kužine. Tinele i verande. I takujine. Da ih napune stranin valutama. Pripoznaju ih na kilometar pa in se veselu ka šta se dite veseli kad ga mater povede u dućan.

Napad svisoka je najbolji napad. Ja, koji znan sve, napadan, a tebi, koji nemaš pojma, nema se smisla branit. Viđeno na televiziji. I u Saint-Etienneu. Prigodno korištenje Sodome i Gomore. Ko zapleše, pritvorit će se u stup soli.

Ko poviruje da Ultra nije ništa drugo nego pisma i ples, veselje i srića, čista srića, nevina ka da je sad iz utrobe matere Zemlje izašla, kontra sve one nesriće šta priko cile godine zaliva svih sedan kontinenata, umrit će. Bog naše izopačene Istine će ga pokarat. A mi ćemo u vitar vikat da smo samo tili čut muziku i plesat. I da nismo ništa skrivili onima koji ne čuju.

Ultranauti ne tribaju priobraćenje, pleme je to koje gazi pravin puten i ne misli stat. Svaki nosi svoju zastavu, svaki se maže svojon bojon, svaki govori svoj jezik i svi se razumu. Danas u Splitu, a sutra tamo di ih budu tili primit. Ne zbog para, jer Ultra najmanje ima veze s lovon - ma koliko god se organizatori i DJ-evi nakesali - nego zbog ona tri dana života u ritmu muzike za ples kada se na svoje oči možemo uvjerit da postoji nada.

I zato triba poć doma dok je vrime. Jer, ako sad ne oden, neću nikad. Bacit ću se na prsi među ove gole, sritne ljude i plivat, plivat dokle god me ruke budu slušale.

Izdvojeno