StoryEditor
Hrvatskašto je sljedeće?

U što smo se to pretvorili?! Lako ćemo za koronavirus, ali Dalmacija boluje od bolesti za koju, bojimo se, nema lijeka

24. veljače 2020. - 19:34
Imotska lomača osvijetlila je mnoga lica Braco Ćosić

U početku nismo palili ljude.

Krnje, krnjo, knjeval, fašnik i pust oduvijek su gorjeli kao karnevalski krivci za nevolje koje su naša mala mista zadesila prethodne godine. “Plaćali” su tako za potrese i suše, bolesti i nepogode, nestašice i inflaciju, krađe i lopovluke, pretvorbu i privatizaciju. Korupciju i uhljebe. Razvode i pegule.

Često su to bile lutke koje se nisu mogle povezati ni s kim, baš zbog toga da im se lako “natovari” krivnja za sve i svašta. Oganj je naprosto tjerao zle sile.

Koji put su, još od doba socijalizma, imali crte lica koje su “vukle” na nekoga, pa su ljudi danima prije spaljivanja nagađali o kome se točno radi. A onda je došla 2000. godina. Kada - samo da podsjetimo - HDZ gubi izbore, a na vlast dolazi lijevo liberalna koalicija.

Slučajno ili ne, krnje od tada u većini slučajeva - bar kad je o Dalmaciji riječ - postaje osoba s imenom i prezimenom. Stipe Mesić, tadašnji predsjednik Republike. Ivica Račan, u to doba premijer. Slavko Linić, ministar financija. U startu, svi odreda predstavnici političkih opcija koje tvrdoj desnici nisu bile po volji.

image
Krnje u Brodarici bio je lako prepoznatljiv
Facebook

Uslijedila je promjena vlasti, ali duh je već bio pušten iz boce. Na lomači je “skončao” Ivo Sanader. Ne kada je bio na vrhuncu moći, nego kad je jednom nogom već bio u zatvoru. Potom i HDZ-ova premijerka Jadranka Kosor. U Kaštel Starom, Buzetu, Ližnjanu, Bolu na Braču i Zadru “spaljena” je 2011. godine.

“Lički medvid” Darko Milinović “platio” je u Sinju, jer je pokušao ukinuti lokalno rodilište. Ivo Josipović, kojemu su u Kaštel Sućurcu obukli srpsku narodnu nošnju i stavili šajkaču na glavu.

Nitko se tada nije bunio. Jer poanta karnevala i jest da se puk naruga moćnicima. Da se mali čovjek osjeti dovoljno velik da ismije vlastodršce. Bar u maškarama, kad se već ovi punih 364 dana u godini rugaju njemu.

Onda su na red došli novinari. Četiri metra visok lik Vinka Vukovića, novinara i urednika u Slobodnoj Dalmaciji, spaljen je na omiškom karnevalu 2014. godine. Vuković je godinama otkrivao afere u omiškom kraju u koje je bila upetljana lokalna vlast s HDZ-ovcem Ivanom Škaričićem na čelu. No krnje nije postao Škaričić, koji je godinu dana prije pometen na izborima. Nego novinar koji je pisao o njegovim marifetlucima.

Razlog? Omiške gusare izdašno je financirao upravo Škaričić. Njegovi neprijatelji su, jednostavnom logikom, postali i njihovi neprijatelji. Na lomači je potom godinu dana kasnije u svojem rodnom Prološcu završio Ante Tomić. Književnik i novinar Slobodne Dalmacije i Jutarnjeg lista, čije kolumne nekome očito nisu dobro sjele.

image
U Sućurcu je lani stradao Milorad Pupovac
Facebook

Kasnija “paljenja” Zorana Milanovića, Josipa Bozanića, Željka Jovanovića, Bože Petrova i Milorada Pupovca postala su teška klasika. Potpuni deja vu. Nešto što je postalo uobičajeno. Nešto na što se više nitko nije osvrtao. Niti je protiv toga imao išta protiv.

A onda su ove godine u Imotskom zapalili gay par i njihovo dijete. Dok su odrasli slavili, okupljeni klinci pljeskali, a HDZ-ov se gradonačelnik Ivan Budalić pravio bedast. Kao da njegova vlast godišnje ne donira 20 tisuća kuna tipu koji vodi lokalnu karnevalsku udrugu i koji se po Facebooku naslikava s kukastim križem.

Paljevinu su osudili svi relevantni političari u zemlji. Zgražaju se udruge za ljudska prava. Kritični su čak i HDZ-ovi dužnosnici.

Danas se svi čudimo kako smo do ovoga došli. Nimalo svjesni da smo Rubikon prešli već davno prije. Još kada smo dozvolili da se u našim sredinama pale ljudi s imenom i prezimenom. Da se izgubi prava poanta karnevala. I da vatra na krnji postane oružje politike, a ne satire.

Kao u sindromu kuhane žabe, završili smo u hladnoj vodi koja se postupno zagrijavala. Nimalo svjesni da ćemo završiti u potpunoj ljudskoj, civilizacijskoj i društvenoj mižeriji.

Sada je samo pitanje što je sljedeće. A ne kako se možemo vratiti na početak. U doba pravih maškara. Duhovitih karnevalskih optužnica. Satire koja bocka sve odreda. Koja se ne klanja nikome i koja ne služi nikoga. Koja, naposljetku, obogaćuje duh naroda. A ne ga - neminovno i nepovratno - unakazuje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

19. rujan 2020 23:19