Netko je mudro rekao: "Dječja je duša kao dijamant: ne može svijetliti ako svjetlost ne prima!" A mi se zdušno trudimo na različite načine da svjetlosti u dječjim dušama bude što manje. Upisi u srednje škole tome svakako daju velik doprinos.
Koliko mladih koji više nisu djeca, ali nisu još ni odrasli ljudi, ovih dana strepi i nemirno spava, razmišljajući o srednjoj školi u koju bi se željeli upisati. Kakav je to obrazovni sustav u kojem ni odlikaši, oni s uspjehom "pet nula" nisu sigurni da će moći upisati željenu školu!
Razmišlja li itko o važnosti sposobnosti i interesa učenika pri upisu u srednju školu? U ona "loša" stara vremena mnogi su osmaši posjećivali službu za profesionalnu orijentaciju gdje su mogli dobiti objektivnu procjenu svojih sposobnosti i interesa te to pokušati uskladiti sa svojim i roditeljskim željama i ocjenama. U ta neka davna vremena još nije bio poznat fenomen poplave odlikaša.
Nije li ipak apsurdno, ali i okrutno, pa i nepedagoški da učenik koji je u osnovnoj školi prolazio s vrlo dobrim uspjehom mora dobro promisliti koja će škola biti njegov prioritet u izboru. Biti vrlo dobar učenik sigurno je značilo uložiti mnogo truda tijekom školovanja, a rezultiralo je, za neke učenike, nemogućnošću izbora pri upisu u srednju školu.
Međutim, notorna je činjenica da se djeca mijenjaju sazrijevajući. Oni navodno lijeni i nezainteresirani mogu gotovo preko noći postati vrlo solidni učenici, čak i izvrsni – dobiju li priliku za to. Dopustimo li im da u školi koja je primjerena njihovim sposobnostima, željama i interesima uistinu pokažu koliko mogu. Ako smo te, po ocjenama manje uspješne đake primorali da upišu neželjenu školu, posljedice mogu biti dugoročno katastrofalne. Isto kao i za onoga tko je na krilima petica, ali ne i kvalitetnog znanja i sposobnosti, završio u nekoj gimnaziji. Koliko će razočaranja doživjeti mnoga djeca, ali njihovi roditelji kada gimnazijski ritam bude prebrz i prezahtjevan, kada brojke kojima su se toliko ponosili postanu za njih nedostižne i uz najveći napor.
Dokimologija, disciplina koje se bavi problematikom ocjenjivanja, nedvojbeno je dokazala da je ocjena koju daje čovjek nepouzdana, jer osim o znanju učenika ovisi i o čitavom nizu drugih elemenata: o kvaliteti razreda u kojem se učenik nalazi, o ponašanju učenika, o njegovoj emocionalnoj stabilnosti, o dosljednosti kriterija ocjenjivanja koje ocjenjivač koristi i tako dalje. Jednom riječju, ocjena ima svoju vrijednost unutar razrednog odjela u kojem je dana, ali nema apsolutnu vrijednost na temelju koje bi se smjelo okrutno krojiti nečiju sudbinu. Postoje, naravno, i objektivni pokazatelji znanja, vanjska vrednovanja, ali o tome se samo povremeno lamentira i sve ostaje po starom!
Zar doista ne vidimo da je ovakav pristup upisu u srednje škole zapravo vid psihološkog zlostavljanja učenika i roditelja, pa čak i samih nastavnika? A pri tome znanje postaje sve manje važno, bitne su jedino ocjene! Kvantiteta bez kvalitete!
Svi također znamo da je ogroman broj tzv. opravdanih izostanaka zapravo neopravdan. Izmišljaju se kojekakvi razlozi i bolesti kako bi učenik, umjesto da bude redovito na nastavi, ostajući kod kuće zaradio toliko žuđene petice. Koju poruku šaljemo đacima ovakvim pristupom? Laž i lopovluk su opravdani ako su u funkciji dobivanja petica ili bonusa za upis na višu razinu školovanja!
Osim urušavanja obrazovne uloge na djelu je i potkopavanje i onog prvog određenja škole, a to je njezina odgojna funkcija.
Postaju li škole sve češće samo "mjed što ječi ili cimbal koji zveči"?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....