Toksikolog nam je objasnio sve o otrovima iz otpada koje možda pijemo, a da to i ne znamo! Ovi savjeti zlata vrijede

Analize su potvrdile ono čega su se Gospićani pribojavali.

Nakon što je mikroplastika pronađena u podzemnim vodama uz ilegalno odlagalište otpada, a PFAS spojevi u otpadu i mjernim bušotinama neposredno uz njega, najnoviji rezultati Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo pokazali su da su "vječne kemikalije" stigle i do dvaju privatnih bunara nizvodno od odlagališta.

– Činjenica da PFAS spojevi nisu utvrđeni u bunarima na širem području Ličko-senjske županije, pa čak ni na širem području grada Gospića, kao i lokacija na kojoj se ta dva bunara nalaze, potvrđuju da je riječ o onečišćenju lokalnog karaktera u užem krugu, nizvodno od ilegalnog odlagališta – objavio je HZJZ.

U jednom od tih dvaju bunara koncentracija PFAS-a iznosila je 0,3018 mikrograma po litri, što je više od tri puta iznad maksimalno dopuštene vrijednosti od 0,1 mikrograma. Voda iz tih bunara ne koristi se za piće, a kućanstva su na tom području priključena na javni vodoopskrbni sustav.

Ekotoksikologa prof. dr. sc. Branimira Hackenbergera s osječkog Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera, stručnjaka koji je od početka krize s opasnim otpadom u Gospiću realno i objektivno objašnjavao razvoj situacije, pitali smo kako gleda na posljednje objavljene podatke.

– Svi nalazi objavljeni u posljednje vrijeme ne donose zapravo ništa novo. Oni potvrđuju ono što se pretpostavljalo i ranije, a sada imamo i konkretan dokaz: otpad u Lici otpušta tvari u okoliš – ističe u izjavi za Slobodnu Dalmaciju Hackenberger.

Opasnost za more

Njemu nalaz povišenih vrijednosti PFAS spojeva sam po sebi ne izaziva ni bojazan ni paniku.

– Znamo da je jedan od tih spojeva kancerogen, za drugi znamo da je možda kancerogen, a za većinu ne znamo kako djeluju. No postoji velika opasnost da se cijela rasprava ponovno počne odvijati oko perfluoriranih alkilnih tvari, a to je zapravo potpuno nebitno. Ono što je dokazano jest da taj otpad otpušta tvari u okoliš. Ključni je problem to što mi još uvijek ne znamo što on sve otpušta – upozorava ovaj ekotoksikolog.

HZJZ nalazi PFAS-ove jer ih traži, odnosno počeo ih je rutinski analizirati u uzorcima vode.

– A što je s kemikalijama koje se ne traže? Ja odgovorno tvrdim: ako u toj vodi imate perfluorirane alkilne tvari, onda taj otpad otpušta i cijeli niz drugih kemikalija za koje mi još uvijek ne znamo ima li ih u vodi ili nema. Činjenica je da je dovoz tog otpada izuzetno ugrozio i stavio pod veliki upitnik kvalitetu cjelokupnog vodonosnika, dakle cjelokupne podzemne vode na području Like – ocjenjuje ovaj stručnjak.

I ne samo na području Like nego i dalje, svugdje gdje se proteže krški teren.

– Na osnovi svega toga možemo očekivati da će te kemikalije prije ili kasnije završiti u moru. I tu postoji još jedna velika opasnost. Kako te kemikalije putuju kroz krš, tako se njihova koncentracija sve više smanjuje. Ako postoji neka kemikalija koja je jako otrovna i koja može prouzročiti akutnu toksičnost, kod ljudi koji piju takvu vodu može izazvati akutne simptome, primjerice proljev. No ako koncentracija tih kemikalija opadne i izostane akutni učinak, možda ih više neće biti moguće detektirati. To, međutim, ne znači da ih neće biti – naglašava naš sugovornik.

Drugim riječima, ljudi koji dođu u Liku i borave u njoj nekoliko dana neće imati problema. Ali ljudi koji ondje žive i koji takvu vodu konzumiraju svaki dan, podliježu riziku od bioakumulacije.

Hitno uklanjanje

– U vodi možda nećete moći detektirati neki spoj, ali će ga organizam kroz dugotrajnu izloženost akumulirati. I ne samo ljudi nego i životinje, voće i povrće – sve što se ondje navodnjava. Na temelju ovih analiza moguć je samo jedan jedini zaključak: tom otpadu ondje nije mjesto. Hitno ga treba ili ukloniti ili prema propisima dobro izolirati – upozorava Hackenberger.

Priznaje da mu je neobično to što Vlada saziva savjet za rješavanje tog problema. Smatra da se cijelo vrijeme problem pokušava razvodniti.

– Da sutra izbije neki veliki požar, bi li Vlada sazivala savjet za rješavanje tog požara? Naravno da ne bi. Zašto? Zato što stvar treba rješavati akutno. U Lici zasad ne vidimo izravne posljedice. One se mogu javiti za pet, deset ili dvadeset godina. Ali otpad baš zato moramo riješiti sada – mišljenja je Hackenberger.

Pritom čitavu situaciju ilustrira zanimljivom usporedbom.

– Zamislite da vam netko u sobu dovede pitbulla. Znate da je jako opasan i ne želite ga blizu sebe, ali vas uvjeravaju da vas taj pas ne bi trebao ugristi. Iako može. I onda, da bi to dokazali, sazovu savjet veterinara, šumara, poljoprivrednika, pa se priča o pasmini pitbulla, vade se statistike o tome gdje je taj pas ugrizao, a gdje nije i tumače vam kako biste se trebali ponašati da vas ne ugrize. Bi li vas sve to zadovoljilo? Ne bi. Vi biste samo tražili da ga maknu od vas. Tako je i s otpadom. U idućem ćemo razdoblju slušati kemičare i razne druge stručnjake kako objašnjavaju što se može detektirati, što ne može i kakva su svojstva pojedinih spojeva. A cijelo to vrijeme ilegalno odlagalište i dalje zagađuje naš okoliš – pojašnjava Hackenberger.

Je li voda sigurna za piće

On smatra da bi Vlada ovu situaciju trebala iskoristiti za pokretanje izgradnje spalionice koja bi mogla zbrinjavati i opasan otpad te odlagališta koje bi moglo primiti takav otpad. Ističe pritom da i dizanje panike i umanjivanje problema rezultiraju istim ishodom – nečinjenjem, što smatra najopasnijim mogućim scenarijem.

Pitali smo ga i koliko je voda iz gospićkoga vodovoda doista sigurna za piće.

– Prema informacijama hidrogeologa, otpad koji se nalazi na najkritičnijem mjestu u Gospiću najvjerojatnije ne utječe na vodonosnik iz kojega se crpi voda za piće za građane Gospića, budući da se on nalazi uzvodno. Ipak, trebalo bi istražiti postoje li na tom uzvodnom području ilegalna odlagališta otpada ili zakopani otpad koji bi mogli ugroziti taj vodonosnik – ocjenjuje naš sugovornik.

Pritom daje čitateljima "Slobodne" jedan važan savjet.

– Riječ je o općoj toksikološkoj preporuci. Ako sumnjate na to da postoji neki izvor vode koji bi vam mogao ugroziti zdravlje, poradite na diversifikaciji izvora. Što to konkretno znači? Ja, primjerice, kamo god dođem, koristim vodu iz vodovoda. Vjerujem da ta voda akutno nije toksična. Koristim je za kuhanje kave, juhe ili pripremu čaja. Ali je ne pijem. Kupujem vodu u trgovini, ali ne od samo jednog proizvođača, nego i to diversificiram. To je optimalan način da smanjite mogućnost intoksikacije, pogotovo kronične – zaključuje prof. dr. sc. Branimir Hackenberger.