StoryEditor
Hrvatskaprazne arhive

Tko je odgovoran i po čijem naređenju su izvršene likvidacije nakon Bleiburga? Pisanih tragova nema, ali svjedoci znaju što se događalo iza kulisa

Piše Marina Karlović Sabolić
14. svibnja 2020. - 18:53
BleiburgArhivska fotografija

Je li Tito naredio likvidacije nakon Bleiburga?

O tome nema pisanih dokaza. Ni 75 godina nakon ovog ratnog zločina u arhivima nije pronađena nijedna izravna zapovijed jugoslavenskog maršala svojim jedinicama da po kratkom postupku trebaju pogubiti vojnike neprijateljske vojske koji su na Bleiburgu predali oružje. I njihova tijela ubaciti u kraške jame i tenkovske rovove kako bi im se zameo svaki trag.

Postoji tek naredba Josipa Broza datirana 14. svibnja 1945. – dan prije nego su se armijskom komesaru Milanu Basti na Bleiburgu predali ustaše i domobrani, vojnici Wermachta i SS-ovci, ljotićevci, nedićevci, slovenski belogardejci, ruski kozaci, sve u svemu oko 110 tisuća poraženih vojnika - da se poduzmu “najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika od strane jedinica, pojedinih organa i pojedinaca“.

A onda i njegov govor u Ljubljani dva tjedna kasnije 27. svibnja, u kojemu je slavodobitno utvrdio da su izdajnici „stvar prošlosti“ i da ih je dostigla „ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda“.

Između ta dva datuma pobijeno je - bez suda, a često i bez pravde – između 50 i 60 tisuća zarobljenika. Najviše Hrvata i Muslimana, pripadnika Hrvatskih oružanih snaga (HOS), zajedničke vojske u kojoj je Ante Pavelić u prosincu 1944. godine ujedinio i ustaše, kao svoju stranačku vojsku, i domobrane, kao mobiliziranu vojsku NDH.

O tome što se doista događalo iza kulisa krvavog obračuna s poraženom vojskom znamo od svjedoka, partizanskih oficira i vojnika koji su masovnu likvidaciju provodili na terenu.

Tadašnjeg majora Sime Dubajića iz 11. dalmatinske brigade koji je u intervjuu za Globus od 23. veljače 1995., opisujući što se točno događalo na Kočevskom rogu, ustvrdio da je “Tito donio odluku da oni nestanu, a ja sam samo izvršio zadatak“.

Generala Koste Nađa, zapovjednika 3. armije kojega je vrhovni zapovjednik nazvao 13. svibnja 1945. i izrijekom zatražio da se neprijatelj ne smije izvući. Je li Broz pritom mislio na žestoke okršaje koje su jedinice Jugoslavenske vojske vodile s Pavelićevim HOS-om u nastojanju da ih spriječi da uđu dublje u austrijski teritorij i tamo se predaju Britancima? Ili na ono što će uslijediti nakon predaje?

Odgovor na to pitanje možemo naslutiti iz onog što je Nađ objavio u svojoj knjizi „Pobeda“ objavljenoj 1980. godine.

- Trebalo je žuriti. Zločinci ni po koju cenu ne sme da pobegnu nekažnjeni!...Pre završetka rata i u vreme konačnih razračunavanja sa snagama fašizma, saveznici ni jednog trenutka nisu dovodili u pitanje naše pravo na kažnjavanje ratnog zločina naših kvislinga. One za koje smo znali da su još u Austriji, u maju smo i dobili“.

Kao i iz onog što je izjavio u intervjuu beogradskom tjedniku „Reporter” 13. siječnja 1985. godine.

- Sto pedeset hiljada protivnika vlasti palo je u naše ruke i „prirodno” na kraju smo ih likvidirali. Odmah sam izvestio Tita o ovomu „uspehu.” – ustvrdio je tada Nađ.

Detalje o tome kako je to na terenu izgledao opisao je Velolučanin Ivan Gugić, pripadnik 26. dalmatinske divizije, a kasnije i 11. dalmatinske brigade.

Njega su partizani mobilizirali 1943. godine. Sa svojom je jedinicom prošao bitku za Gospić, borbe kod Trsta i ulazak u Klagenfurt. Prisustvovao je kada su u Koruškoj Britanci predali zarobljene Pavelićeve vojnike partizanima.

- Tada je stiglo naređenje od štaba 26. divizije štabu XI. dalmatinske brigade, da se izaberu iz cijele brigade, koja je imala 4 bataljuna, najpouzdaniji komunisti, kako časnici tako i vojnici, za neki povjerljivi zadatak. Od njih su stvorili posebnu četu. Odmah mi je tada povjerljivo saopćio moj mještanin D. J., potporučnik, da su ljudi izabrani za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemačke vojske i civila – otkrio je kasnije Gugić, koji je, zajedno sa svojom trećom četom, dio određen za pratnju i osiguranje te nove jedinice. S njima je boravio u Št.Vidu i Kočevskom rogu. I svjedočio pljački, silovanjima i ubojstvima.

- Nama nisu dali pristupiti među logoraše, ali je ona izabrana četa ubojica ulazila u logor i pljačkala satove, nalivpera, prstenje, zlatninu itd. Mi smo znali da ih vode na ubijanje – ispričao je kasnije Gugić.

Opisao je i kako su izgledale likvidacije.

- Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu. Te žrtve su bili Hrvati i Slovenci… Te večeri stiglo je naređenje majora Sime Dubajića da se ubijanje više ne vrši kraj grada, jer tako narod može saznati tajnu. Govorilo se, da će jamu minirati zajedno s mrtvacima, da se tako pokopa tajna. Inače, za vrijeme ubijanja posipali su živim vapnom krv oko jame, da se muhe ne kupe i krv ne zaudara. Kreč je donio neki seljak – svjedočio je Gugić.

On pritom otkriva i jednu zanimljivu činjenicu. Iako se godinama stvarala slika kako su nakon Bleiburga likvidacije obavljale srpske jedinice, iz njegovog je iskaza jasno da su glavni egzekutori bili zapravo Hrvati iz Dalmacije.

Zlato i dragocjenosti prikupljene uoči likvidacija predavane su, svjedoči on, nadređenim zapovjednicima, a pripadnici streljačkog voda dobili su odlikovanja, pravo na dopust i besplatni odmor u hotelu na Bledu.

Što se dakle iz svega može zaključiti?

Ono što je 2009. u izjavi za Delo zaključio predsjednik Saveza boraca Narodno-oslobodilačke vojske Slovenije Janez Stanovnik.

- Pokolji do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata događali su se po zapovjedi Josipa Broza Tita… Na svijetu nema vojske koja može počiniti takve masovne pokolje bez znanja vrhovnog vodstva – ustvrdio je tada Stanovnik.

Pritom je to napravio prilično umješno: iza sebe, naime, nije ostavio nikakav pisani trag. Za organizaciju likvidacija zadužio je, po svemu sudeći, OZNU. Tajnu službu koja je – također bez pisanog traga – na terenu naredila i nadzirala egzekucije. Operacija je bila opsežna, detaljna i prilično efikasno provedena. Znalo se sve: gdje odlaze ubijeni, kamo se sprema njihova odjeća, kome ide zlato, a tko je zadužen da se sve zataška. I ni u teoriji ni u praksi se nije mogla biti samovolja nekog zabludjelog pojedinca. Bila je to organizirana akcija koju je odobrio sam vrh pobjedničke vojske u Drugom svjetskom ratu.

Zbog onoga što je napravio nakon Bleiburga Tita je hvalio i sam Josif Visarionovič Staljin. Navodeći ga ostalim komunističkim vođama kao primjer kako se treba obračunati s poraženim kvislinzima.

No, da ne bude zabune: ubijanje ratnih zarobljenika nakon predaje 1945. nije rađeno radi istrebljenja klasnih neprijatelja. Većina onih i koji su ubijali i koji su bili ubijeni pripadala je istoj klasi: sirotinji koja se stjecajem okolnosti u ratu našla na suprotnim stranama.

Bila je to čista, brutalna i nemilosrdna osveta.

Potaknuta iluzijom pobjednika da će, bacajući poražene u jame, zatrijeti stare klice zla.

Nimalo svjesni činjenice da su one nove tim svojim činom - posijali.

#JOSIP BROZ TITO#BLEIBURG#NDH

Izdvojeno

16. lipanj 2020 22:45