StoryEditor
Hrvatskadossier

Svi su protiv ubijanja, ali nekima se ipak isplati

5. veljače 2017. - 11:36

Pse koji završe u skloništu za životinje – lutalice, ostavljene pse, one o kojima nema više tko voditi računa – kad prođe šezdeseti dan njihova boravka u skloništu, čeka smrt. Omogućuje to važeći Zakon o zaštiti životinja koji kaže: "Životinja iz skloništa koja se ne vrati vlasniku, a koju nije moguće dalje držati ili udomiti, može se nakon 60 dana usmrtiti."

Godinama se već protiv takve prakse bune udruge za zaštitu životinja i građani, ljubitelji životinja. Prilika da se spomenuti članak izmijeni stigla je s kreiranjem novog Zakona o zaštiti životinja, no – zasad – nije iskorištena: prema trenutačnoj fazi izrade novoga zakona, nakon isteka ona dva mjeseca, životinju i dalje čeka smrt.

Iz Udruge "Prijatelji životinja" predlažu da se taj "ubilački" članak izmijeni i glasi: "Životinja iz skloništa koja se ne vrati posjedniku ostaje u skloništu do udomljenja." Njihov prijedlog i njegovu formulaciju od riječi do riječi preuzeo je i prof. dr. sc. Davor Škrlec, hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu i član EP-ove Intergrupe za dobrobit i zaštitu životinja, u pismu koje je nedavno uputio ministru poljoprivrede Tomislavu Tolušiću.

U pismu Škrlec napominje da bi velika većina građana htjela da se takva zakonska odrednica konačno ukine. On sam pokrenuo je online anketu u kojoj se više od 10.000 osoba izjasnilo protiv spomenute odredbe.

Građani u Hrvatskoj, piše Škrlec, "ne žele da njihov novac odlazi na ubijanje životinja, već na zbrinjavanje, udomljavanje i edukaciju dionika uključenih u brigu za životinje. Uvjeren sam kako bi ukidanje sporne odredbe povećalo protočnost životinja kroz skloništa i rad na prevenciji s obzirom na to da bi skloništa bila prisiljena raditi na promociji i oglašavanju, odnosno programima udomljavanja i edukacije".

Kad, naime, nakon isteka 60 dana ne bi bilo onog letalnog rješenja koje "po kratkom postupku" oslobađa prostor za nove pse, trebalo bi se oko oslobađanja mjesta za novopridošle životinje potruditi na druge načine, koje zakon također predviđa: raditi na udomljavanju prethodno čipiranih, kastriranih, odnosno steriliziranih pasa.

Sporni članak 57.

I za Škrleca – kao i za "Prijatelje životinja" – najvažnije za uspješno zbrinjavanje i udomljavanje pasa jest "da skloništa budu neprofitna, čime će zaposlenici biti motivirani provoditi Zakon: oglašavanje životinja, propisana cijepljenja, kastraciju, veterinarsku njegu, edukaciju, uključivanje građana, podizanje svijesti o odgovornom postupanju prema životinjama – a ne čekati određeni broj dana kako bi ih mogli usmrtiti.

Time se postiže i smisao Zakona o zaštiti životinja, a to je štititi životinje, a ne propisima olakšati i opravdati njihovo ubijanje. Vjerujem stoga kako bismo što prije novom izmjenom Zakona morali uvesti potpunu zabranu usmrćivanja životinja u skloništima i osigurati njihovo sigurno zbrinjavanje".

Praksa pokazuje, navodi Škrlec u svom pismu, a na istu stvar upozoravaju i aktivisti, da su u Hrvatskoj po broju udomljenih životinja najuspješnija upravo skloništa koja ne usmrćuju životinje.

Ministar Tolušić – koji je dobar dojam u javnosti ostavio angažmanom svoga ministarstva oko akcije ispitivanja kvalitete mesa, a ljubitelje životinja "kupio" podržavanjem zabrane uzgoja životinja za krzno, koja je na snazi od prvog dana ove godine – na sve je reagirao riječima kako je on protiv usmrćivanja životinja, kako u Hrvatskoj već ima šest "no kill" skloništa te kako smatra da ubijanje ne bi trebao dopustiti ni novi zakon (koji, nakon što je prošao javnu raspravu, čeka nacrt s kojim će pred Vladu, a nakon toga u Sabor). Aktivistima za zaštitu životinja to je zazvučalo kao gotova stvar.

U Hrvatskoj je registrirano 29 skloništa, među kojima ih je šest koja ne usmrćuju životinje. Zbog čega se uopće životinje ubija i zbog čega sva skloništa za napuštene životinje u Hrvatskoj nisu "no kill"?

Često su uhvaćene životinje koje završe u azilu stare, bolesne i ne može im se pomoći. Usmrćivanje životinja provodi se, među ostalim, u slučaju kad bi liječenje bilo dugotrajno, donosilo patnju uz neizvjestan ishod, ako je životinja stara i otkazuju joj životne funkcije, ako je u pitanju neizlječiva bolest, ako je životinja opasna za okolinu, ako trpi jaku i neotklonjivu bol (dapače, tada je se bez odgađanja mora dati usmrtiti) ili je razlog dobrobit životinje.

No uza sve te razloge za usmrćivanje s kojima je teško ne složiti se, u Zakonu o zaštiti životinja navodi se još i onaj prema kojemu se usmrćivanje može provesti "ako je protekao rok iz članka 57. stavka 4.", dakle ako je prošlo 60 dana, a psa se nije udomilo ili vratilo vlasniku. Među takvim psima, međutim, puno je onih koji nisu ni bolesni, ni stari, ni opasni, ni zaraženi.

Iz Udruge "Prijatelji životinja" posebno naglašavaju da je često korišteni termin "eutanazija" problematičan jer se pri provedbi odredbe o 60 dana usmrćuju zdrave, a često i mlade životinje, pa, dakle, i nije riječ o eutanaziji, nego o usmrćivanju životinja koje je netko napustio.

Na svojim web-stranicama Udruga "Prijatelji životinja" upozorava da se životinje nakon 60 dana u skloništu ne mora ubijati – zakon daje mogućnost, a ne obvezu. Ipak, većina ih to čini. Zašto? Odgovor se, kako godinama već upozoravaju aktivisti i ljubitelji životinja, krije u – novcu.

Važna uloga volontera

Prijatelji životinja ističu podatak da su sva skloništa u Hrvatskoj koja ubijaju životinje profitna, te da se nekima dobit povećala i nekoliko puta otkad imaju potpisan ugovor s gradom. Takva skloništa iskorištavaju trenutačnu mogućnost da usmrte životinju nakon 60 dana i najčešće u tom razdoblju samo čekaju, bez ulaganja u oglašavanje i udomljavanje.

Objašnjavaju nam, zatim, da profitna skloništa vode bivši veterinarsko-higijenski servisi, takozvani šinteraji, koje, nakon potpisivanja ugovora, financira lokalna zajednica, te da je "jednadžba jednostavna: kako bi što više povećali svoj profit, u interesu je takvih skloništa dobiti što više sredstava od poreznih obveznika i za što manje uloženog 'zbrinuti' što više životinja".

Velika novčana sredstva koja profitna skloništa dobivaju za zbrinjavanje životinja od jedinica lokalne samouprave ne ulažu se u povećanje standarda brige o napuštenim životinjama, njihovu socijalizaciju i oglašavanje životinja ni popularizaciju udomljavanja.

Za razliku od takvih skloništa, čiji voditelji čekaju 60. dan kako bi usmrtili psa, za "no kill" skloništa kažu da dobivena sredstva troše razumno, s ciljem da povećaju dobrobit i zaštitu životinja, kao i njihovo udomljavanje. Pritom skloništa koja ne ubijaju životinje imaju znatno veći broj zbrinutih i udomljenih životinja za puno manje uloženog novca.

Bez obzira koliko se u Hrvatskoj skloništa deklarira kao "no kill", njih je šest koje aktivisti stavljaju na svoj popis: riječ je o prihvatilištu koje je osnovao Grad Zagreb, dok su ostala, u Osijeku, Varaždinu, Virovitici, Bjelovaru i Čakovcu, izrasla iz udruga za zaštitu životinja i uz silan trud volontera – i malo novca – opstaju brinući se za životinje i tražeći im udomitelje.

Upravo su volonteri po cijeloj zemlji – i oni koji djeluju unutar udruga i oni koji se angažiraju izvan njih – srce brige za napuštene životinje. Mnogi privremeno pružaju dom za više pasa ili mačaka istodobno, tražeći im, dok su životinje zbrinute i na sigurnom, stalne skrbnike. Jako dobro su povezani; komunikacija putem društvenih mreža kao stvorena je za ono čime se bave. Upravo oni s najviše strepnje čekaju što će na koncu pisati u zakonu.

A što kad se prepune skloništa?

Grad Split nema vlastitu tvrtku za obavljanje “higijeničarskih” poslova, pa tako ni azil za pse. Poslovi uklanjanja uginulih životinja s javnih površina i hvatanja životinja bez nadzora na području grada dodijeljeni su šibenskoj tvrtki za sanitarnu zaštitu AS-EKO. Prema podacima Grada, u prošloj godini u sklonište tvrtke odvedena su 94 psa, a zbrinuto je i 59 štenaca u leglu.

Prema podacima tvrtke AS-EKO (koji se odnose na razdoblje od 1. veljače do 30. rujna prošle godine) na području grada ulovljeno je 120 pasa, 44 odrasla i 76 štenaca, dio njih u leglu. Udomljena su 32, uginulo ih je devet, eutanaziran je jedan pas, neudomljiv radi agresivnosti, a u skloništu su još dva psa iz tog “obračunskog razdoblja”. Štenaca je 45 udomljeno, a 28 uginulo.

“Ponosno izjavljujemo da smo ‘no kill’ sklonište, iz razloga što udomimo sve pse koje zbrinemo”, zapisano je na web-stranicama tvrtke.

– Najlakše bi bilo da svi postanemo “no kill”, ali što onda? Što kad se popune kapaciteti skloništa? Posljedice će biti zatvaranje azila popunjenih životinjama koje će onda u njima stanovati. A što sa životinjama koje ostanu vani? - kaže voditeljica skloništa dr. vet. Marijana Mikulandra.

Sustav bi – upozorava – morao funkcionirati tako da životinje, nakon što se u azilu zbrinu i dovedu u red, idu dalje udomiteljima. No već tu nastaje problem, jer mi jednostavno nismo nacija koja udomljava. Mikulandra smatra da udomljavanje nije dovoljno promovirano.

Objašnjava i da u azilu koji vodi ne ubijaju životinje jer “imaju luksuz i sreću koju većina azila nema” – pomaže im udruga iz Njemačke koja svaki mjesec odvozi pse na udomljavanje. No i inozemne udruge “pretrpane su životinjama s Balkana”. Prema mišljenju dr. Mikulandre, da sustav funkcionira, da je protočan, “azili više ne bi ubijali kako bi mogli primiti nove životinje”.

A da bi sustav funkcionirao, trebalo bi, među ostalim, kontinuirano provoditi kontrole na terenu, sankcionirati one koji se ne brinu o svojim psima, uvesti obvezne, subvencionirane sterilizacije, porez na držanje životinja kojega bi udomitelji bili oslobođeni. Ipak, aktivisti ovu tvrtku ne stavljaju na popis “no kill” skloništa, zamjerajući im netransparentnost u oglašavanju i traženju udomitelja.

Minimalna skrb

Četrdesetak je prijedloga Udruge “Prijatelji životinja” za koje smatraju da bi ih vrijedilo unijeti u Zakon o zaštiti životinja. Među ostalim, da skloništa za životinje, uz to što ih može osnovati fizička ili pravna osoba, moraju biti neprofitnog karaktera. Jer, ističu kako skloništa koja vode profitne organizacije posluju na principima poduzetništva, uz minimalnu skrb, računajući da će životinje ionako usmrtiti nakon 60 dana.

Predlažu i novčanu kaznu od 50.000 do 100.000 kuna za lokalnu samoupravu koja ne osnuje sklonište za životinje, što mnoge, bez obzira na zakon, dosad nisu napravile. Podržavaju i uvođenje poreza na pse, smatrajući da bi to dovelo do veće odgovornosti i skrbi za pse.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
03. srpanj 2022 23:07