StoryEditor
Hrvatskaanaliza

Svi hvale Vladine mjere, a nitko ne pita odakle novac. Ekonomist Toni Prug predlaže: Posudimo ga od bogatih štediša i pretvorimo u korona obveznice

Piše D.Z.R.
2. travnja 2020. - 18:03
Toni Prug: Država bi time programe koje trenutno uvodi mogla lakše i po potrebi duže financirati, bez izlaganja trenutno ekstremno nestabilnim i nepredvidljivim međunarodnim tržištima likvidnostiMarko Todorov/HANZA MEDIA

Vlada je predstavila drugi, pojačani paket mjera Vlade za pomoć gospodarstvu, koji je, iako se još čekaju provedbeni propisi naišao na gotovo jedinstvenu potporu poslodavaca. Ipak, neka pitanja se još vuku, prvenstveno ono o izvoru financiranja tih mjera.

Na to ukazuje i socioekonomist dr. Toni Prug, koji je za Slobodnu Dalmaciju iznio svoje viđenje situacije i dao neke prijedloge financiranja Vladinih mjera. Ovo je njegova analiza:

Zbog nužnih mjera u borbi s virusom suočeni smo s rijetkim oblikom krize na stranama ponude i potražnje s unikatno globalnim karakterom. Prva dva vala vladinih ekonomskih mjera su dobrodošle, pogotovo jer je prvi brzo objavljen, dok drugi sa značajno opsežnijom pomoći ekonomskim akterima stiže ovih dana. Spašavanje likvidnosti ključno je najširem sloju stanovništva, inicijalne mjere to adresiraju. Rupe u tokovima likvidnosti ipak ostaju velike, prvenstveno jer ogroman dio prihoda stanovništva nije prijavljen.

Procjene u raznima studijama variraju, no ako su skandinavske zemlje na oko petnaest posto BDP-a koji pripada sivoj ekonomiji, podatak od trideset posto koji nalazimo u nekim studijama za Hrvatsku izgleda moguć. Stoga likvidnost značajnog dijela radnika kojima je siva ekonomija jedini izvor prihoda nije adresirana postojećim mjerama. Univerzalni dohodak bi obuhvatio i taj dio stanovništva, no njegovo uvođenje bi bilo daleko skuplje, a i kompleksnije jer ne postoji sistem kroz koji se takve mjere mogu usmjeriti.

Također, budući da je drugi ključan prioritet održavanje firmi, usmjeravanje likvidnosti prema njima obavlja dvostruku zadaću: kroz garantirane prihode osigurava se nastavak formalne zaposlenosti i potražnja, dok se firmama koje mogu nastaviti rad u toku karantene daje šansa da nastave s radom.

Veliko je pitanje izvora financiranja Vladinih mjera. Standardno bi rješenje bilo putem oblika javnog zaduživanja poput nove emisije državnih obveznica te uz centralnu banku koja tržište obveznicama stabilizira u krizama. HNB je u ožujku već povukao niz poteza u tom pravcu , te uveo dodatne mjere kako bi bankama omogućio bolju likvidnost u nadi da će ista naći put do firmi i stanovništva.

Mada su obje mjere razumljive, pogotovo prva jer odmrzava tržišta i sprječava skok kamata na zaduživanja, drugi se dio u krizi 2008. nije pokazao dovoljno efikasan. Banke su tada dominantno koristile dodatnu likvidnost kako bi popravile svoje bilanse, a plasman likvidnosti im nije bio prioritet. Zbog lekcija iz 2008. i unikatnog karaktera krize, ne začuđuje što se zadnjih tjedana i iz pera elite ekonomske struke mogu čitati tekstovi u kojima se naglašava da će se morati razmotriti sve moguće nikad prije isprobane mjere državnih intervencija.

Nekoliko je mogućih izvora iz kojih bi se likvidnost mogla preusmjeriti ka onima kojima je najpotrebnija. Prvi veliki izvor dostupan Vladi jest drugi mirovinski stup koji bi se mogao ukinuti čime bi se zaustavio neproduktivni tok likvidnosti u financijski sektor. Taj stup suprotno očekivanjima ne donosi veće kamate na uloženo. Njegovim izuzetno negativnim utjecajem na hrvatsku ekonomiju se bavio profesor Željko Garača. Drugi, ne tako velik moguć izvor su primanja u javnom sektoru iznad neke dogovorene razine i svi tokovi javne likvidnosti koji se u ovakvom trenutku mogu smatrati društvenim luksuzom.

Osim takvih očitih izvora kojima država direktno upravlja, raspravu bi trebalo otvoriti o i izvorima likvidnosti koji bi se u ovako izvanrednim okolnostima mogli smatrati određenim oblicima viškova čiju bi se strukturu moglo promijeniti. Radi se o visokim primanjima u privatnom sektoru te o štednjama firmi i građana. U oba slučaja izvori su privatni.

No širom svijeta vidimo da se u sadašnjem kontekstu borbe protiv krize loše iskorišteni privatni resursi privremeno uzimaju na društveno upravljanje. Primjerice, Španjolska i Irska su privremeno uzele na upravu raspoložive resurse u privatnim bolnicama, Italije je uradila slično, ali bez sveobuhvatnih mjera na državnom nivou. U nekoliko gradova poput Praga, Pariza, Barcelone i Londona , krenulo se ka korištenju nekih hotela, hostela i Airbnb kapaciteta za beskućnike. Za očekivati je da će primjera korištenja privatnih resursa biti sve više.

Prema podacima HNB-a iz 2019., na računima banaka je deponirano preko 200 milijardi kuna štednje, dok manje od dva posto štediša, oko 51.000 ljudi, raspolaže sa 75 milijardi, dakle sa oko 1,5 milijuna kuna depozita u prosjeku. Država bi u suradnji s HNB-om mogla ponuditi model privremenog pretvaranja manjeg dijela štednje najbogatijih štediša u posebnu vrstu državnih obveznicama pod određenim uvjetima, da recimo štediša posjeduje primanja i ne ovisi o trošenju ili korištenju štednje za život.

Zamjenom za posebne obveznice sredstva malog dijela stanovništva koje posjeduje velike viškove u formi deponirane štednje bi se pretvorila u striktno namjensku likvidnost. Sličnim alatima bi se možda moglo privremeno preusmjeriti dijelove visokih primanja iz privatnog sektora na način da se iznad određenog nivoa ostatak plaće isplaćuje u ovakvim obveznicama. U oba slučaja inicijalno izvor financiranja ostaje u okviru Hrvatske, što može biti presudno za pogodnije uvjete monetizacije novonastalih javnih deficita.

Država bi time programe koje trenutno uvodi mogla lakše i po potrebi duže financirati, bez izlaganja trenutno ekstremno nestabilnim i nepredvidljivim međunarodnim tržištima likvidnosti. Unatoč razlikama između tržišnih operacija i državne intervencija u strukturu financijske imovine, praksa da stanovništvo bude vlasnik državnih obveznica nije nova, u SAD-u je primjerice 2018. godine gotovo pola od novo ponuđenih obveznica otkupilo stanovništvo, dok je generalno u najrazvijenijim zemljama taj oblik vlasništva javnog duga prisutan u manjoj mjeri.

Veliko je pitanje kako ovakvu formu financijskog alata legalno definirati u postojećim EU i međunarodnim zakonskim okvirima. No kako se radi o nikad prije viđenoj krizi, definitivno po karakteru, a moguće i po utjecaju na ekonomiju i društvo u cjelini, o ovakvim i sličnim idejama izvan postojećih okvira i praksi vrijedi promisliti.

Suradnja s HNB-om bi bila ključna u promišljanju i izvedbi ovakvih i sličnim mjera. Nije nezamislivo ni da bi ovakvo rješenje moglo biti samo most i privremeni korak, te da se ti vrijednosni papiri kasnije zamjene za EU korona obveznice čije je izdavanje već zatražilo devet EU zemalja .

Baveći se pitanjem koliko će i kako trenutnim pritiscima odoljeti globalni distribucijski lanci i Banka za međunarodna plaćanja savjetuje promišljanje novih rješenja koja nisu više okrenuta samo prema financijskom sektoru, već prema direktno ugroženim krajnjim korisnicima do kojih likvidnost teško stiže preko banaka. Dodatno bitno pitanje je kako će se s potencijalnim naglim i ekstremnim siromaštvom nositi najpogođeniji.

Ako mislimo da je scenarij gladi i nemira nemoguć, na jugu Italije su se pojavili prvi slučajevi u kojima je policija poslana da brani prehrambene dućane od ljudi koji odnose hranu iz dućana ne plaćajući jer nemaju ni hrane ni novaca. Krizama su uvijek posebno pogođeni najranjiviji poput npr. beskućnika ili umirovljenika na malim mirovinama. Za njih su potrebne posebne mjere, a o tome se premalo govorilo.

Najranjivije je pak stanovništvo nereguliranog statusa poput primjerice migranata zato što nema pristup državnim uslugama i drugim formama pomoći, no Portugalska vlada je to riješila dodijelivši migrantima privremeni status stranih državljana i legalizirajući na taj način njihov status

Izdvojeno

09. kolovoz 2020 05:44