Pesimisti će kazati da je hrvatska poljoprivreda na umoru, cinici da je ona dokaz da ima života i nakon smrti, a optimisti će, čak i unatoč izrazito negativnim demografskim trendovima u ruralnim dijelovima RH, pronaći razlog za gledanje na sutrašnjicu u vedrijim tonovima.
Može li hrvatski agrar oporaviti Zakon o komasaciji poljoprivrednog zemljišta i hoće li istek odgode za neograničenu prodaju poljoprivrednih zemljišta strancima s područja EU-a podignuti makar cijenu zemljišta, za Spektar Slobodne komentira prof. dr. Ivo Grgić s Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Iako je svjestan svih minusa (“Pogledajmo samo Banovinu, gdje ne postoji ideja niti od središnje, a još manje lokalne vlasti što žele...”), on je ipak, kako kaže, optimist!
Evo, nakon dužeg vremena svjedočimo snižavanju cijena goriva. Zašto ne padaju i cijene hrane ako se rast pravdao rastom cijena goriva, odnosno energenata?
- Značajniji porast nekog važnijeg inputa mnogima posluži kao opravdanje povećanja cijena proizvoda ili usluga, često zaboravljajući da bi u tom lancu možda bilo dugoročno korisnije odreći se dijela svojih zarada. Tako i cijena hrane često ide iznad prihvatljivih razina jer u novu, višu cijenu se ugrađuje i “očekivano daljnje povećanje inputa”. Cijena će rasti sve dok je netko voljan to plaćati.
Proizvod na polici je proizveden davno prije i u njega su ugrađeni inputi kada im je cijena bila viša i sve dok se ti proizvodi ne utrže, teško je očekivati prodaju ispod proizvođačke cijene. A čak je to i tržno neprihvatljivo te kažnjivo. U tom kolebanju svih cijena kojima svjedočimo posljednjih godina, svi pokušavaju nešto skriti i dodatno ušićariti. Na sve to se najčešće ne reagira, jer “tržno je gospodarstvo”. U konačnici, sve će to platiti mnoštvo, tj. kupci koji troše svoje dohotke koliko i kako mogu, a manjina će gomilati svoje bogatstvo da bi jednog dana, dajući milostinje, kupovali možebitnu milost Božju. Da je to istina, dovoljno je pogledati umnažanje njihova materijalnog bogatstva dok se smrt, glad i beznađe šire.
Izvoz
Podaci DZS-a za 2021. kažu da je Hrvatska imala deficit vanjskotrgovinske razmjene od 10 milijardi eura, što je za gotovo 25 posto više nego 2020., uz pokrivenost uvoza izvozom od 64,7 posto. Ali, isti izvor nudi podatak po kojem pokrivenost uvoza izvozom poljoprivredno-prehrambenih proizvoda iznosi 73,9 posto. Dakle, to i ne zvuči tako loše?
- Veseli me porast pokrivenosti uvoza izvozom iako ću teško doživjeti trenutak da imamo vanjskotrgovinski suficit kod poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. On je moguć, iako baš ne bih bio sretan da se on dogodi, zbog velikog pada kupovne moći domicilnog pučanstva, čega se mi malo stariji sjećamo. Samo da podsjetim da je u 2013. pokrivenost uvoza izvozom bila 55,5 posto i porasla je.
U tom razdoblju došlo je do porasta vrijednosti uvoza za nešto iznad jedne milijarde eura, odnosno za 38 posto, a izvoza za oko 1,3 milijarde eura, ili za oko 84 posto. Istina, u tom razdoblju je bilo godišnjih kolebanja, ali imamo pozitivan trend. I umjesto euforije, trebamo iščitavati podatke. Porast vrijednosti vanjskotrgovinske razmjene bilježimo kod nekih proizvoda koji bi trebali završiti u daljnjem proizvodnom lancu. Tako se povećao izvoz kukuruza sa 116 tisuća tona u 2013. na 930 tisuća u 2021. godini. A i izvoz pšenice se povećao za oko 20 posto. Zbog toga neki upozoravaju da moramo poticati povezivanje stočarske proizvodnje s proizvodnjom stočne hrane, ali i jačanje prerade, da ne izvozimo pšenicu a uvozimo brašno. Tako smo u 2013. uvezli 2523 tone brašna od pšenice i suražice, a u 2021. čak 29.875 tona brašna.
Od sektora koji su tijekom 2021. kod nas postigli veću proizvodnju nego 2020. ističu se proizvodnja duhana, goveđeg mesa, peradarskog mesa, jaja. Proizvedeno je i više certificiranog sjemena žitarica i uljarica te voćnih sadnica. Povećan je broj subjekata i površina u ekološkoj proizvodnji. Je li to dobar put?
- Iako se ne može izbjeći i faktor sreće, u privredi se ništa ne događa slučajno, jer sve ima neku logiku. Ako bih htio biti trbuhozborac Vlade, onda mogu to staviti u korelaciju s aktivnostima ekipe na čelu s ministricom Marijom Vučković. A ako bih htio biti trbuhozborac HPK i njihovih članica, onda bih rekao da je to dokaz izdržljivosti naših proizvođača i asocijacija koje ih zastupaju. Sama pojavnost, a teško je govoriti o trendu iako bih se njemu veselio, dobra je i u skladu je velikim dijelom sa Strateškim planom Zajedničke poljoprivredne politike RH 2023. - 2027. Ipak ne smijemo zaboraviti da smo kod navedenih proizvodnji bili došli na točku odskoka te je promjena smjera bila očekivana.
Zadnji popis stanovništva otkriva da je oko 200 hrvatskih sela izumrlo, dok ih je oko 700 pred izumiranjem. To ne izgleda kao situacija koja bi se mogla popraviti bilo kakvim “vatrogasnim mjerama”, to traži temeljite promjene? Ima li aktualna vlast snage za to?
- Nije u pitanju samo vlast pa bila ova ili ona, problem je puno složeniji i svatko ima svoju zadaću. Prvo moramo odrediti što želimo od ruralnog prostora u cjelini, pri čemu moramo uvažavati specifičnosti pojedinih dijelova. Očito je da se problem demografske kataklizme, a Hrvatska je ionako pučanstvom mala država, ne može riješiti preko poljoprivrede koja će biti prisutna onoliko koliko je moguće, ne narušavajući izgled prostora i prirodnu ravnotežu. Prostor su u konačnici ljudi koji žive na njemu, neki stvarajući, a drugi trošeći svoje primitke... Pri tome vlast stvara pretpostavke za prebivanje, poduzetnici ulažu u nova radna mjesta, a mora postojati kritičan broj osoba, iz urbanih sredina ili iz inozemstva koji je voljan doći živjeti u određeno mjesto. Bez presjeka ta tri kruga, prostor je izgubljen. Pogledajmo samo Banovinu, gdje ne postoji ideja niti od središnje, a još manje lokalne vlasti što žele, a onda je teško očekivati nekoga da dođe na ledinu koja se još drma i da započne novi život.
Često se ukazuje na usitnjenost kao jedan od gorućih problema hrvatskog agrara. Na malim, usitnjenim parcelama ne može se graditi visoko intenzivna poljoprivreda sa zastarjelom tehnologijom. Ove smo godine dobili i Zakon o komasaciji poljoprivrednog zemljišta. Što trebamo očekivati?
- Proces okrupnjavanja može biti na razini kapaciteta (poljoprivrednih površina), ali i na razini proizvodnje (poslovno povezivanje). I za jedno i za drugo u velikom dijelu Hrvatske ubrzo će biti kasno jer su za to potrebni ljudi. I ako mislimo na okrupnjavanje površina, nije potrebna komasacija kao skupa agrotehnička mjera. Dovoljna je arondacija, gdje suseljani i vlasnici parcela sjednu za dovoljno veliki stol i dogovore se o razmjeni parcela, pri čemu od prosječno njih 15 svaki dobije po tri nove, zaokružene i ekonomski prihvatljivije parcele. A država ih oslobodi poreza na promet i ubilježi novo stanje. Za to su opet potrebni ljudi koji tamo žive, koji shvaćaju potrebu za okrupnjavanjem parcela i koji su se voljni odreći “djedovine” u korist funkcionalnosti. I kada se čak i to učini, oni su najčešće i dalje mali za tržnu konkurenciju te se moraju povezati, prvo horizontalno, a onda i vertikalno, kako bi se u konačnici na tržištu pojavili s proizvodom veće dodane vrijednosti.
Komasacija koja je napokon aktualna i sigurna za oko 18 tisuća hektara je dobrodošla i njezin uspjeh može biti poticaj i za druge da pokušaju grupirati svoje parcele. Jer od posljednje komasacije na tlu Hrvatske prošlo je skoro pola stoljeća!
Prijeti li i ovom zakonu da ostane mrtvo slovo na papiru?
- Prvi “osigurač” da će se provesti komasacija je taj da se ona provodi na 18 tisuća hektara, malo ili ne – dobro pitanje, za što su osigurana sredstva u okviru Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021. - 2026. Znači, ne smijem ni zamisliti da se raspoloživa sredstva u iznosu od 250 milijuna kuna iz NPOO-a, uvećana za 50 milijuna kuna iz nacionalnih izvora, neće iskoristiti. Drugi razlog za jamstvo provedbe Zakona je interes koji postoji i ubrzo ćemo znati koja područja su obuhvaćena. Sustav bodovanja, odnosno rang lista uvažava sve opasnosti koje se mogu pojaviti, pa i pojava “brojnosti opstrukcija”.
A da će biti određenih problema uz sve pokušaje da se oni u Zakonu preveniraju, svima je jasno. U provedbi komasacije osim središnje administracije očekujem pomoć i veliki angažman lokalne i regionalne samouprave jer je to proces kojemu su oni “kumovi”, “majka ili maćeha”.
Cijene
Osim prelaska na euro, 2023. nam donosi i druge važne promjene: među ostalim, otvara se i mogućnost neograničene prodaje poljoprivrednih zemljišta građanima EU-a? Je li to razlog za zabrinutost ili pak dobra vijest?
- Niti jedno niti drugo. Trenutno na tržištu poljoprivrednim zemljištem nema značajnijeg prometa, ali i velika je rascjepkanost površina te ne postoji niti značajniji interes kupaca za veću kupnju. Ali, naše zabrinuto čitateljstvo mora znati sljedeće. Kada se sredinom 2023. strancima, fizičkim osobama, omogući neograničena kupnja poljoprivrednih površina, potencijalni prodavač tu površinu prvo mora ponuditi državi. To su sve površine veće od jednog hektara u priobalju ili 10 hektara na kontinentu. Ako kod države ne postoji interes, tada tu površinu može kupiti i stranac, i to ne po nižoj cijeni od prvo istaknute. Znači, ne očekujem veću promjenu vlasništva nad poljoprivrednim površinama, a čak i da dođe do toga, država ima mnoštvo instrumenata da prati je li se na tim površinama dobro gospodari.
Hoće li širenje kruga potencijalnih kupaca dovesti do rasta cijene poljoprivrednih zemljišta u Hrvatskoj?
- Cijena poljoprivrednog zemljišta već raste, i to više kao rezultat spoznaje o važnosti poljoprivredne proizvodnje, a manje kao motiv preprodaje tuđincima. Iako je velika razlika u cijeni npr. u Hrvatskoj i Švedskoj, ne očekuje se da će cijene na domaćem tržištu dosegnuti astronomske iznose nekih drugih država. A iskreno, kako spriječiti Tunju iz Slavonije da ne zaradi na prodaji svoje oranice, a to može Stipe na otoku, prodajući krš tuđincima kao da je od suhog zlata.
Na prijelazu smo godine, kako vidite hrvatsku poljoprivrednu stvarnost, odnosno budućnost, i kako se trenutna poljoprivredna administracija Hrvatske uopće snalazi?
- Prolazimo kroz turbulentno razdoblje gdje se svi teško snalazimo, svatko ima osjećaj zakinutosti i češće tražimo krivca, a rjeđe rješenja. Poljoprivreda je po mnogo čemu specifična u odnosu na, primjerice, graditeljstvo. Mnoštvo interesa, više od 170 tisuća proizvođača, blizu četiri milijuna potrošača, uvoznici, izvoznici, lobiji… i javna uprava koja se sve teže nosi s problemom fluktuacije radne snage. Na pojedine natječaje im se javlja sve manje osoba, a ponekad nitko zbog destimulirajućih plaća. A sama poljoprivreda je dugo zapuštan sustav, sve od 90-ih godina i koji se čerupao kako je kome odgovaralo jer se “u njemu vrte ogromni novci”. I od poljoprivrede su uvijek bila velika očekivanja koja su skoro pa i nemoguća bez nekih oštrih rezova.
Veseli me da su naši proizvođači preživjeli ove teške, krizne godine, uz neizbježan osjećaj da su neki među njima prošli bolje, a oni sami lošije. I koliko god neki prijetili da se “zabija zadnji čavao u kovčeg”, ja sam ipak optimist! Optimizam gradim na tome da sami proizvođači sve ozbiljnije nastupaju u pronalaženju rješenja za poteškoće, i u međusobnoj komunikaciji, i kroz zajednički nastup prema Ministarstvu poljoprivrede. Koliko god su ti razgovori teški i ponekad s povišenim tonovima, novi susreti su dokaz da svi žele isto, a to je veća, sigurnija i konkurentnija, cijenom i kvalitetom, poljoprivredna proizvodnja. A da će u tome pojedinci izgubiti da bi se dobila cjelina, u to ne treba sumnjati.