Prošla je skoro godina dana od velikog iščekivanja građana s kreditima u "švicarcima" kako će Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim pravnim shvaćanjem razriješiti sve dvojbe i napokon prekinuti agoniju koja traje već desetak godina. Bliži se kraju i 2023., a oni još čekaju opterećeni neizvjesnošću.
O tome smo nekoliko pitanja postavili Goranu Aleksiću, koordinatoru ekonomsko-pravnog tima Udruge Franak i odvjetniku Srđanu Kaleboti.
ALEKSIĆ
Što se čeka na Vrhovnom sudu vezano za konverzije?
- Prema našim saznanjima ide se u smjeru odluke u proširenom vijeću 13 sudaca. Zasad niti jedna revizija nije povoljna za odluku. Nadam se da će do kraja godine presuda pravomoćna najranije 19.7.22. stići na Vrhovni sud. U svemu tomu svakako me veseli činjenica da je Vrhovni sud na svojem portalu sudske prakse 20.11.23. objavio Rješenje Rev-809/21 u kojem je sudsko vijeće Vrhovnog suda prvi put zauzelo stav da potrošači s konverzijama osim na utvrđenje ništetnosti, imaju pravo i na utvrđenje isplate preplaćenih iznosa anuiteta. Smatram to dobrim signalom za konačnu odluku u proširenom vijeću.
U kakvom su položaju potrošači koji su konvertirali svoje kredite?
- Konverzijom se nije dogodila ravnoteža prava i obveza u skladu s Direktivom 93/13 na koju su potrošači stekli pravo tek 2018. utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule CHF. Glavnica utvrđena nakon konverzije bila je prosječno veća za 10 % od glavnice na koju potrošači imaju pravo izuzećem ništetnih odredaba. Nova kamatna stopa nakon konverzije veća je za 30 % do 50 % od početne kamatne stope. Anuiteti nakon konverzije veći su za 15 % do 20 % od anuiteta na početku otplate kredita. I konačno, preplata iz konverzije čini tek oko 10 % ukupnih iznosa preplaćenih anuiteta i pripadajućih zateznih kamata na koje potrošači imaju pravo. Nabrojao sam i obrazložio ukupno 4 neravnoteže koje nisu uklonjene konverzijom. Sve je to matematički lako dokazivo, i sve je to dokaz da konverzijom potrošači nisu obeštećeni.
KALEBOTA
Možete li nam pojasniti s pravnog aspekta zašto konverzije nisu retroaktivne?
-Kao prvo, to uopće nije važno. Naime, kod utvrđenja ništetnosti i obeštećenja potrošača odlučno je to je li uz samo utvrđenje nepoštenosti osiguran i povrat sve koristi koju je tuženik stekao. Ako konverzijom nije osiguran povrat svih nepripadnih koristi koje je banka stekla tada uopće nije važna narav te konverzije, a irelevantno je pritom je li konverzija retroaktivna ili nije. To je ustaljena praksa Suda Unije kao primjerice u predmetu C-51/17, OTP Bank, jer u suprotnom utvrđenje ništetnosti samo po sebi, a bez pune kompenzacije potrošaču, ne bi imalo nikakav stvaran i djelotvoran učinak. Drugim riječima, bilo bi neučinkovito, a što je već i povreda konvencijskih i ustavnih prava.
Inače, što se tiče same retroaktivnosti, konverzija je pravno bila retroaktivna isključivo u smislu da je zakon zahvatio ugovore koji su u trenutku stupanja zakona na snagu bili u tijeku. Naime, da nije bilo toga, zakon bi vrijedio od dana stupanja na snagu, 30.9.2015., i odnosio se samo na ugovore o kreditu koji su zaključeni nakon 30.9.2015., dakle niti na jedan ugovor. Upravo stoga je zakonodavac pribjegao toj tzv. prividnoj retroaktivnosti što je uostalom Ustavni sud obrazložio u svojoj odluci U-I-3685/2015 i dr. No kao što sam rekao to nema utjecaja na pitanje obeštećenja, koje je napravljeno ili nije. Nema trećeg. A to se ne utvrđuje retroaktivnošću nego financijskim vještačenjem.
Vi ste jedan od odvjetnika koji ima presudu za ništetnost cijelog ugovora, i to čak dvije presude, od kojih se jedna odnosi na konvertirani kredit. Možete li nam sažeto objasniti koji su razlozi zbog kojih bi sudovi trebali suditi ništetnost ugovora, s posebnim osvrtom na ništetnost ugovora koji su konvertirani?
- Ukratko, radi se o tome da su predmet i cijena ugovora, dakle njegovi bitni sastojci, nepošteni i ništetni te da je ugovor jedna cjelina koja se može jedino tako promatrati. Kako je to u presudi C-377/14, Radlinger i Radlingerová, objasnio Sud Europske unije, a prihvatio i sam Vrhovni sud RH u odluci Rev-4118/2019-2 od 17.5.2022., odredbe ugovora primjenjuju se u njihovoj ukupnosti te se ocjenjuju u njihovoj ukupnosti, u smislu utjecaja na sveukupne ekonomske obveze potrošača te nije dozvoljena parcijalna ocjena nepoštenih ugovornih odredbi kao da je potrošač zaključio pet, a ne jedan ugovor. Ukoliko se vrši takva ocjena sasvim je jasno kako se radi o povezanim ugovornim odredbama koje su zajedničkim i povezanim djelovanjem formirale takvu obvezu potrošača na način koji je kao cjelina protivan i Ustavu RH i prisilnim propisima i moralu društva te protivan savjesnosti i poštenju, a najzorniji primjer toga su otkazani ugovori o kreditu koje ljudi jednostavno više nisu mogli plaćati. Dodatno bih napomenuo za drugi dio pitanja kako je Zakonom o obveznim odnosima jasno propisano da ništetne ugovorne odredbe i ništetan ugovor ne mogu konvalidirati, odnosno na bilo koji način naknadno postati valjanim pa to vrijedi i za konverziju u drugu valutu.
Ako ipak prevlada stav da ugovori nisu ništetni, možete li nam objasniti zašto s pravnog aspekta potrošači s konvertiranim kreditima i dalje imaju pravo na obeštećenje odnosno koji su razlozi za nastavak sudskih postupaka za utvrđenje obeštećenja potrošača s konverzijama?
-Veći dio toga objasnio sam u odgovoru na prvo pitanje, ključna je činjenica da konverzijom potrošačima nije vraćen novac koji im je oduzet, a to čak niti banke ne spore na sudovima. One samo tvrde – i ne treba Vam vratiti sav oduzeti novac jer ste prihvatili konverziju kredita u valutu euro. A gdje je to propisano u bilo kojem zakonu ili dodatcima ugovora s bankama da se potrošač odriče svojih nezakonito oduzetih novaca prihvatom konverzije?! Naravno da nije propisano nigdje, jer je Zakon o konverziji branio bilo kakvo odricanje potrošača od njihovih prava koja bi imali mimo Zakona o konverziji, pa to potrošači nigdje nisu niti prihvatili. Kako je moguće da sada, nakon 8 godina od konverzije, po shvaćanju banaka proizlazi da je tim zakonom potrošačima oduzeto pravo na povrat ostatka njihova novca, a da to nigdje ne piše i da potrošači to nigdje nisu potpisali, valjda je to jasno samo bankama i nikom više jer bi to bio školski primjer kršenja konvencijskih i ustavnih prava odnosno kršenja načela vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka bilo koje demokratske i uređene države.