Dok još traju - po svemu sudeći - uzaludni susreti predstavnika Katoličke crkve iz Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve koji bi pod okriljem Vatikana trebali razmotriti ulogu budućeg sveca Alojzija Stepinca uoči, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, pa je hrvatska strana pripremila tisuće dokumenata na tu temu koji srpsku opće ne zanimaju jer su obilato "opremljeni" mitologijom o "nesvetačkom" Stepinčevu životu, zanimljivo je uočiti kako Srpska crkva nema nikakvih problema da bi nekog proglasila svecem!

Primjer za to je prije dvadesetak godina proglašeni mladomučenik i svetitelj starac Vukašin, koji je navodno pogubljen u Jasenovcu, o čijoj je pogibiji nedavno snimljen i film, a freske s njegovim likom odavno krase srpske hramove. Što je sporno u priči o Vukašinu Jasenovačkom? Po hrvatskom povjesničaru prof. dr. Ivi Rendiću Miočeviću, koji je pomno proučio njegovo "žitije", samo jedna stvar – nije sigurno je li uopće postojao!

Prešućene činjenice

- SPC i službena Srbija žestoko se protive kanonizaciji blaženoga Stepinca, okrivljujući ga za genocid nad Srbima u vrijeme NDH, Stepinac se proglašava zločincem iako je istupao protiv rasizma i osuđivao ustaške zločine, a spasio je mnoge ljude. Katoličkoj crkvi pripisuje se odgovornost za genocid nad Srbima, a prešućuje se istodobna uloga Srpske pravoslavne crkve koja je izjavila lojalnost okupatoru, a svetosavlje je bilo ponuđeno Nedićevom režimu kao činilac u novom svjetskom poretku. Uz to, dakako, ide i prešućena činjenica da je u Srbiji najdetaljnije riješeno "židovsko pitanje", a u Beogradu su postojala četiri logora u kojima je ubijeno 80 tisuća ljudi. SPC je tada, za razliku do Stepinca šutio – iznosi prof dr. Rendić Miočević, navodeći kako za Vukašinovu kanonizaciju nisu bile potrebne mješovite komisije katolika i pravoslavnih, a riječ je o "velikoj laži koja i dan-danas ima veliku težinu u obilježavanju Hrvata kao genocidnog naroda."

Povjesničar Rendić Miočević pojašnjava kako se kanonizacija Vukašina Jasenovačkog temelji na svjedočenju samo jednog svjedoka, neuropsihijatra Nede Zeca koji je bio zatočen u Jasenovcu. Priča objavljena 1970. godine teče otprilike ovako: u siječnju 1943. zapovjednik Jasenovca Ivan Matković pozvao je dr. Zeca da pregleda Josipa Friganovića Žilu (stvarnu osobu, jednog od jasenovačkih ubojica), te mu je vidno rastrojeni ustaša ispričao sljedeće:

'Koljački zanos'

- Ti se sjećaš kad je u kolovozu bio veliki nastup u logoru i kad je Jure Maričić poslao oko četiri tisuće ljudi u Gradinu na klanje. Tad smo se Pero Brzica, Zrinušić, Šipka i ja okladili tko će te noći zaklati najviše logoraša. Otpočelo je klanje, i ja sam već bio poslije jednog sata po broju zaklanih daleko izmakao ispred ostalih. Obuzeo me te večeri neki neobičan zanos. Činilo mi se kao da sam na devetom nebu. Nikad u životu nisam osjetio takvo blaženstvo. I već poslije nekoliko sati zaklao sam 1100 ljudi, dok su ostali jedva stigli zaklati po 300 do 400. I tada, dok sam bio u najvećem zanosu, slučajno sam bacio pogled u stranu i tu ugledao jednog starijeg seljaka koji s nekim neshvatljivim mirom stoji i spokojno gleda kako ja koljem žrtve i kako se one u najvećim mukama preturaju. Gledajući i slušajući ovog starca, u meni se najednom razbuktala želja da mu razbijem mir i spokojstvo najsvirepijim mučenjem i da u njegovim mukama i stravičnim koprcanjima povratim svoj zanos i blaženstvo uživanja u bolu. Izdvojio sam ga i posadio na jedan panj. Naredio sam mu da vikne: "Živio poglavnik Pavelić", ili ako to ne kaže da ću mu odsjeći uho. Vukašin je šutio. Otkinuo sam mu uho. On nije rekao ni riječi. Ponovno sam mu rekao da viče: "Živio Pavelić" ili ću mu otkinuti i drugo uho. Viči: "Živio Pavelić", ili ću ti otkinuti nos. A kad sam mu i četvrti put zapovjedio da uzvikne "Živio Pavelić"' i zaprijetio da ću mu nožem izvaditi srce iz grudi, on me pogledao i, uperivši pogled nekako kroz mene i preko mene u neizvjesnost, polako i razgovijetno mi je odgovorio: "Radi ti, dijete, svoj posao!"

'Brzica pobijedio'

Poslije toga, ova njegova posljednja riječ potpuno me izbezumila, skočio sam na njega, iskopao mu oči, isjekao srce, preklao grlo od uha do uha i nogama ga sjurio u jamu. Ali, tada je i u meni nešto prepuklo i te noći nisam mogao više klati. Pero Brzica je pobijedio, jer je zaklao 1350 logoraša i ja sam mu bez riječi platio opkladu. Od te noći više nemam mira. Kadgod u mučenju i klanju pokušam ponovo doživjeti onaj posebni zanos i zadovoljstvo, uvijek me iznova prostrijeli Vukašinov pogled i tada malakšem, bacim nož i ne mogu više klati. Počinjem sve više piti, ali mi to pomaže samo na trenutak. U piću, naročito predvečer, često me iznenada trgne glas: "Radi ti, dijete, svoj posao!" Poslije ove čudovišne ispovijesti Žile je najednom umuknuo, unezvjereno se zagledao negdje u daljinu, sav se ukočio i tako jedno vrijeme ostao kao neka skamenjena figura. A zatim su mu se počeli nepravilno trzati mišići na licu; očima je počeo sijevati okolo, stezao je šake i zarivao nokte sebi u dlanove, počeo je nepravilno disati i bespomoćno se vrtjeti na mjestu...

- U svjedočenju dr. Zeca uočavaju se očite neistine – zaključuje dr. Rendić Miočević, obrazlažući:

- Nemoguće je doslovno reproducirati razgovor poslije mnogo godina. To može biti samo pokušaj rekonstrukcije razgovora prisjećanjem, pri čemu su moguća dodatna nenamjerna, ali i namjerna izmišljanja.

Falsificirane brojke

Hrvatski povjesničar zapaža kako se ustaša Friganović hvali da je poklao desetine tisuća ljudi u Jasenovcu:

- Nije rekao koliko desetina tisuća, ali slijedeći današnja saznanja o broju žrtava u Jasenovcu, što se još uvijek propitkuje, značilo bi da je najviše ljudi ubio samo jedan čovjek, i to Žile Friganović. Broj navodnih Žilinih žrtava uklapa se u enormno uvećan falsificiran broj žrtava u Jasenovcu. U natjecanju u noćnom klanju Petar Brzica navodno je zaklao 1350 logoraša nakon što je Žile već zaklao njih tisuću. Je li to fizički moguće? Brzica je bio student prava i član organizacije "Križari", ali je za ovu priliku proglašen fratrom. Ipak, za srpsku propagandu u ovom je zapisu najvažniji lik starca Vukašina. O njemu se ne zna gotovo ništa. Neki mu srpski izvori pridaju prezime Toholj, a drugi Mandrapa. Ti izvori ne mogu dokazati postojanje ovog lika u drami. Navodi se da je on iz Klepaca kod Čapljine, ali u jednom razgovoru M. Bulajiću je rečeno da "neidentifikovani stari Vukašin" potječe iz susjednog sela Lokve. Na internetu naći će se, uz mnoge kontradikcije, podatak da je ubijen 1942., ali navodi se i siječanj 1943. kao vrijeme pogubljenja. Već iz navedenih konfuznih i nepouzdanih podataka proizlazi da historiografska analiza ne može uzeti navedenu osobu u obzir. Vukašin je po svemu sudeći izmišljen lik od kojeg je stvorena lažna legenda. Žile, dakle, nije mogao izvršiti ritualni zločin nad nepostojećom osobom – kaže povjesničar.

Nevjerodostojni Ručnov

- Marko Ručnov je 2004. godine u knjizi o Jasenovcu aktualizirao kao povijesnu istinu priču o "jednoj od najčudnovišnijih ispovesti ovog nesmiljenog koljača" (Friganovića). On Vukašinu bez ikakvih dubioza, a bez ikakvih dokaza, pridaje prezime Mandrapa. Dokaza nema, a svjedočanstvo samo jednog svjedoka dovoljno je da se cijela očito izmišljena priča prihvati kao vjerodostojna. S ovim u svezi valja napomenuti čudnu činjenicu da je Vukašin s prezimenom Mandrapa, bez imena oca i godine rođenja, 2007. godine naveden u poimeničnom popisu žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941. - 1945. upravo citiranjem Ručnova. Postavlja se pitanje moralnosti autora koji su ipak Vukašina, i to s prezimenom Mandrapa, uvrstili u taj popis. Cijela priča o Vukašinu uklapa se u komunističku i velikosrpsku propagandu o Jasenovcu. Filip Škiljan u prilogu "Logorski sustav Jasenovac – kontroverze" ističe da se ni na jednom popisu žrtava logora u Jasenovcu ili Staroj Gradiški ne nalazi Vukašin, a Mladen Ivezić u knjizi "Jasenovac: brojke" svjedočenje dr. Zeca definirao je kao "tipičnu bajku".

Opasna igra vatrom

Čudno je da je SPC samo na temelju jednog sumnjivog memoarskog svjedočanstva jednu kontroverznu osobu proglasio svetom, nazvavši je s jasnom tendencioznom namjerom sveti Vukašin Jasenovački. Ta je crkva od Drugog svjetskog rata do najnovijeg vremena zastupala tezu o 700 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu, a posvećenjem nepostojećeg Vukašina još je jednom iskazala svoju upletenost u laži oko tog logora. Legenda o Vukašinu opasna je igra vatrom jer konzervira mitološku svijest i održava grupnu zaslijepljenost, što onemogućuje narodnu katarzu i, štoviše, potiče mržnju prema "genocidnim"' Hrvatima te potencijalno instrumentalizira agresiju u svrhu osvete. Svjedočenje dr. Zeca očito je izmišljena fikcija kojoj je istinit okvir ratno zbivanje i psiho-patološka aktivnost ljudskih bića u tom zbivanju te logor Jasenovac. Neke su osobe zaista postojale, ali su lažno optužene. Vukašin, pak, očito nije postojao – zaključuje prof. dr. Rendić Miočević.