StoryEditor
Hrvatskazašto nismo sretni?

Sociologinja Karin Doolan: Za masovne prosvjede za prava radnika potrebno je nešto više od ljutnje, a to je i klasna svijest

12. siječnja 2021. - 13:15
Karin Doolan: U europskim okvirima Hrvatska ima manju srednju klasuTomislav Krišto/Cropix

Iako već trideset godina živimo u klasnom društvu, nakon pola stoljeća egalitarnog društvenog uređenja, tema klasne strukture hrvatskog društva nije prečesto bila na meniju suvremene hrvatske sociologije. Nakon pokojnog splitskog sociologa Zorana Malenice i njegove knjige „Ogledi o hrvatskom društvu” (2007.) tom se temom malotko bavio.

Tu prazninu popunjava grupa znanstvenika okupljenih oko projekta „Društvena stratifikacija u Hrvatskoj: strukturni i subjektivni aspekti”, koja je provela trogodišnje istraživanje o klasnoj strukturi suvremenog hrvatskog društva. Uz voditeljicu projekta dr. Karin Doolan, izvanrednu profesoricu na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru, veliki obol dali su i njezina kolegica s Odjela sociologije Željka Tonković i znanstvenik sa zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja (IDIS) Branko Ančić.

Njihovo istraživanje pokazalo je da hrvatsko društvo ima malu elitu na vrhu, nešto veći broj ljudi u sredini i većinu na dnu klasne hijerarhije. U postotcima to izgleda ovako: elita 12 posto, srednja klasa 29 posto, radnička klasa 44 posto i niža klasa 15 posto građana Hrvatske. O tome razgovaramo s dr. Karin Doolan.

Smatra se da uspješno i stabilno društvo počiva na snažnoj srednjoj klasi. No vaše istraživanje pokazuje da toj klasi pripada samo 29 posto građana Hrvatske. Što to govori o hrvatskom društvu?

- Važno je da smo oprezni kada uspoređujemo klasnu strukturu različitih društava, i zbog njihovih povijesnih, ekonomskih, društvenih i kulturnih specifičnosti, i zbog razlika u teorijskim shvaćanjima pojma klase. No, uz tu ogradu, Hugrée, Penissat i Spire, koji su u svojim analizama klasne stratifikacije u Europi koristili pristup klasi temeljen na zanimanju, razlikuju tri temeljne klase – radničku, srednju i višu.

Ukratko, radničku klasu na europskoj razini čini 43 posto radnika, srednju klasu 38 posto, a višu klasu 19 poto zaposlenih. Uzevši to u obzir, možemo zaključiti da u europskim okvirima Hrvatska ima manju srednju klasu. Kao što ste istaknuli, to je važan uvid jer se obično u prednosti društava koja imaju veću srednju klasu ubrajaju primjerice veće razine društvenog povjerenja, bolji obrazovni i zdravstveni ishodi ili pak veće razine ekološkog aktivizma.

Možete li rezultate vašeg istraživanja usporediti s klasnom strukturom zemalja zapadne Europe, npr. sa Skandinavijom, koja se smatra oazom najuspješnijih društava?

- Ako se vodimo našim nalazima i nalazima od Hugréea i kolega, u usporedbi s brojnim drugim europskim zemljama u Hrvatskoj zapravo imamo nešto manji udio pripadnika više klase, odnosno imamo veći udio pripadnika radničke klase. Ovaj veći udio radničke klase dijelimo i s drugim post-socijalističkim zemljama, kao i sa zemljama poput Grčke i Portugala. U skandinavskim zemljama ili pak zemljama Zapadne Europe, poput Francuske ili Irske, najveći udio radnog stanovništva pripada srednjoj klasi. Dakle, uočljiv je kontrast između prosperitetnijeg europskog sjevera i zapada te siromašnije europske (polu)periferije na jugu i istoku.

image
'Klasna pripadnost utječe na to hoćemo li upisati gimnaziju ili  strukovnu školu, hoćemo li studirati, hoćemo li zdravstvene preglede obavljati u javnoj ili privatnoj ustanovi...'
Tomislav Krišto/Cropix

Kao naročito problematičan nalaz vašeg istraživanja ističete podatak da se upravo radnička klasa češće od drugih klasa osjeća neuspješno i anksiozno u pogledu svog rada ili plaće. A u tu klasu spada gotovo polovina društva. Može li takvo društvo biti sretno i zadovoljno?

- Većina u takvom društvu nije sretna i zadovoljna. Prema podacima Eurostata s kraja 2019. godine, prikupljenih u sklopu EU-SILC ankete, ispitanici u Hrvatskoj su - uz one iz Bugarske - najmanje zadovoljni svojim životima u usporedbi s ispitanicima iz svih drugih zemalja članica EU. Najzadovoljniji su ispitanici iz Finske.

U zaključcima navodite da ovako velike klasne razlike u hrvatskom društvu ljute više od polovinu ispitanika, a rastužuju njih oko trećinu, dok je samo jedna desetina ispitanika indiferentna. Zašto onda u Hrvatskoj nema više prosvjeda?

- Čini mi se važnim pitati se zašto nema masovnih radničkih prosvjeda na razini Hrvatske, jer postoje radničke akcije na razini pojedinačnih poduzeća i ustanova, koje su zabilježene u javno dostupnom Arhivu radničkih borbi koji je inicirala Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju. Mogući odgovor je da je za masovne prosvjede za prava radnika potrebno nešto više od ljutnje, a to je i klasna svijest. Postojanje klasne svijesti značilo bi da radnici prepoznaju klasu kao ključnu os društvenog života i da vjeruju da su moguće radikalne društvene promjene. Jedan od preduvjeta je postojanje snažnih organizacija koje politiziraju radničke identitete, od civilnog sektora, sindikata do stranaka.

Uočili ste razliku između realne klasne pozicije ljudi i njihove subjektivne percepcije te pozicije. Naime, većina pripadnika elite sebe vidi kao pripadnike srednje klase, a tako se vide čak i neki iz radničke klase. Kako to?

- Brojna međunarodna istraživanja klasnog samopoimanja pokazala su da su se ljudi skloni doživljavati pripadnicima srednje klase bez obzira na „objektivnu” klasnu pripadnost i naše je istraživanje to potvrdilo. Prema teoriji o referentnim grupama ljudi donose određene zaključke opažajući značajne druge oko sebe, pa tako u svojoj okolini vidimo i one koji žive bolje od nas i one koji žive lošije, a u našim najužim krugovima često su oni koji su nam slični po obrazovanju i prihodima. Sve to zajedno kod većeg broja ljudi vodi do dojma da su u sredini. No, ako naše rezultate pogledamo detaljnije, možemo uočiti da se ipak najveći udio radničke klase i samoidentificira kao radnička klasa, kao i da jedini ispitanici koji se samoidentificiraju kao pripadnici više klase i „objektivno” pripadaju višoj klasi menadžera i stručnjaka.

Ističete da se klasa ne definira nužno po količini financijskog kapitala kojom njeni pripadnici raspolažu, već i po količini društvenog i kulturnog kapitala. Kojoj klasi pripada osiromašeni čovjek koji je izgubio posao, a u stanu ima 1000 knjiga i mnoštvo ploča klasične muzike koje je prikupio u boljim vremenima?

- Mislim da je važno naglasiti da kada govorim o klasama mislim, među ostalim, na strukturne pozicije koje čine osobe slične jedna drugoj - ne i identične - po određenim kriterijima i praksama, a koje se pak razlikuju od pripadnika drugih klasa. Procesi klasne reprodukcije te pozicije učvršćuju. Takav pristup je alat za uočavanje određenih obrazaca, ali naravno ne zahvaća svu kompleksnost našeg postojanja.

Za našu analizu bismo za taj vaš primjer morali znati nešto i o njegovom društvenom kapitalu. Ali na osnovi karakteristika koje ste iznijeli, on bi vjerojatno zbog svog obrazovanja i kulturnih ukusa bio smješten u srednju klasu u kojoj bi, usprkos određenih sličnosti s drugim pripadnicima srednje klase u pogledu nekih ishoda, zbog jako niskog ekonomskog kapitala bio atipičan pripadnik te klase. No, kada bismo pobliže pogledali njegov profil i pod pretpostavkom dugotrajne ekonomske deprivacije i nepostojanja društvene mreže koja to može barem djelomično kompenzirati, njega bi se klasificiralo pripadnikom niže klase i bio bi primjer silazne klasne mobilnosti.

image
Tomislav Krišto/Cropix

U istraživanju ste odredili da društvenu elitu i općenito više slojeve čine oni koji posjeduju više od 100 knjiga. Međutim, što za jedno društvo znači činjenica da mu elitu čine ljudi koji uopće ne čitaju, što je slučaj s mnogim novokomponiranim bogatašima i pobjednicima tranzicije u Hrvatskoj?

- Pierre Bourdieu, francuski sociolog čiji je rad usmjeravao i dio naših analiza, razlikovao je dvije frakcije unutar više klase. S jedne strane one koji imaju visoki ekonomski, a niži kulturni kapital, s druge one koji imaju visoki kulturni, a niži ekonomski kapital, iako bismo i tu distinkciju mogli učiniti slojevitijom - ima primjerice i onih koji imaju i jedno i drugo. Vaše pitanje je usmjereno na neke od pripadnika ove prve grupe s visokim ekonomskim i nižim kulturnim kapitalom i oni su uobičajena meta kritike i ismijavanja.

Ali meni se čini da je s obzirom na to da višu klasu u našem istraživanju čine i stručnjaci i tzv. intelektualna elita, koji uživaju određeni ugled i neki od njih su u poziciji da donose za društvo važne odluke, jednako važno postaviti pitanje o njihovoj stručnosti i društvenoj odgovornosti. U tom pogledu se pitam što za jedno društvo znači činjenica da se na radna mjesta stručnjaka od državne administracije do obrazovnih institucija ne zapošljavaju nužno najkvalificiraniji, već podobni kandidati.

Problem društvene nejednakosti eksplodirao je u društvima Zapada nakon pada socijalizma, ali je došao u mainstream tek nakon što je francuski ekonomist Thomas Piketty 2014. objavio knjigu „Kapital u 21. stoljeću”. No i danas se mnogi pitaju zašto se tom problemu pridaje toliko pažnje. Što biste im odgovorili?

- Kada govorimo u terminima klasnih nejednakosti, odmičemo se od vizije hiper-individualiziranog svijeta i prepoznajemo mogućnosti i ograničenja našem pojedinačnom djelovanju koja proizlaze iz naše relativne pozicije u društvu. Klasna pripadnost utječe na to hoćemo li upisati gimnaziju ili trogodišnju strukovnu školu; hoćemo li studirati ili ne, i ako da, što ćemo studirati; hoćemo li dijagnostičke i specijalističke preglede češće obavljati u javnoj ili privatnoj zdravstvenoj ustanovi; koju razinu autonomije imamo na radnom mjestu.

Nepravedno je da u jednom društvu neki uživaju privilegije u pogledu rada, obrazovanja, pristupa zdravstvenim uslugama, a drugi ne - posebno ako ovi prvi to rade nauštrb drugih - pod pretpostavkom da se slažemo da je meritokracija mit. Ako pogledamo dalje u budućnost, rastući problem ekološke neodrživosti mogao bi dodatno zaoštriti klasne nejednakosti i dovesti do velikih društvenih nemira. Taj smjer portretira SF film Elysium u kojem gornji rep više klase živi u luksuznoj svemirskoj postaji, a ostali na uništenoj planeti Zemlji.

Sam pojam „klase” u hrvatskom je javnom diskursu u zadnjih 30 godina uvelike potisnut, valjda zato što podsjeća na bivšu državu i marksizam. Bojite li se optužbi za „jugonostalgiju”? Kakav je status pojma „klase” u svjetskoj sociologiji?

- Kad se bavite klasnom analizom izloženi ste različitim kritikama, bilo da se time bavite u post-socijalističkom kontekstu ili anglo-američkom. Neke kritike dolaze od onih koji osporavaju klasnu analizu kao analitički projekt. Da citiram Davida Harveya, jedna od primarnih fikcija neoliberalizma je da je klasa izmišljena kategorija. Za neke je to, kao što ste sugerirali, nepoželjni relikt socijalizma. Neke kritike dolaze od onih koji se bave klasnom analizom, ali iz drugačijeg teorijskog polazišta. Tako se u britanskom kontekstu sociolozi prepiru oko pristupa klasi temeljenom na zanimanju i onom temeljenom na kulturnom, društvenom i ekonomskom kapitalu, dok ih neomarksisti kritiziraju jer zanemaruju klasne nejednakosti koje proizlaze iz proizvodnih odnosa i eksploatacije radnika.

Drugim riječima, optužbe dolaze s raznih strana, ali usprkos ili možda baš uslijed njih, klasna analiza je aktivna u međunarodnim sociološkim krugovima. Drago mi je da se ona i u hrvatskoj sociologiji ponovno aktualizirala, ne samo u sklopu ovog projekta već i u okviru istraživanja drugih kolegica i kolega. Optužbe za jugonostalgiju smatram deplasiranima.

Što kažete na kapitalističku tezu da su siromašni ljudi sami krivi za svoje siromaštvo, odnosno da su pripadnici nižih klasa sami krivi za svoju nisku klasnu poziciju?

- Ta je teza problematični izraz klasnog prezira i mislim da je posebno nakaradna u zemlji koja je prošla kroz rat, da bi zatim bila obilježena brojnim korupcijskim aferama, i gdje, prema podacima istraživanja ISSP iz 2009., najveći udio ispitanika u Hrvatskoj smatra da je za napredovanje u životu važno poznavati „prave ljude”. U našem smo istraživanju pitali ispitanike što oni misle da je uzrok siromaštva. Za 80 posto njih najveću odgovornost snosi nepravedan ekonomski sustav, a ne izostanak nečijeg truda.

Nakon 1990. politička ljevica na Zapadu, pa tako i u Hrvatskoj, uglavnom se posvećuje identitetskim borbama, dok se klasna borba zanemaruje. Može li vaše istraživanje poslužiti ljevici u Hrvatskoj da napokon shvati koje je stvarno „područje borbe”?

- Još od početka ekonomske krize krajem 2008. svjedočili smo nastanku novih društvenih pokreta, poput studentske blokade i borbe za Varšavsku, koje su iznjedrile nove političke aktere na ljevici, a koji su na ovogodišnjim parlamentarnim izborima ušli u Hrvatski sabor. Očekujem da će ta nova, zelena ljevica područje borbe jasno pozicionirati u probleme nejednakosti, klasne reprodukcije i ekološke održivosti.

Učinak katastrofe puno je teži za one na dnu klasne hijerarhije


U istraživanju zaključujete da je više od pola građana Hrvatske posebno ranjivo u kriznim situacijama. Zadnjih mjeseci imamo pandemijsku krizu, pa su građani Zagreba doživjeli potres, a građani Vrgorca poplavu, što je kulminiralo razornim potresom na Baniji, gdje ionako živi siromašno stanovništvo. Kako će se klasna struktura stradalnika na Baniji odraziti na oporavak od potresa?

- Drago mi je da ste mi postavili to pitanje jer zapravo srž klasne analize čini identificiranje posljedica koje pripadnost određenoj klasi ima na različite aspekte života, od rada, obrazovnih iskustava, prijateljstava, zdravstvenih ishoda, političke participacije ili pak na nošenje s kriznim situacijama kao što su potresi i poplave. Iz literature o klasnim razlikama u kontekstu prirodnih katastrofa, kao i iz jedne dionice našeg istraživanja o posljedicama poplave u Gunji i okolnim mjestima, znamo da je i učinak katastrofe i mogućnost oporavka od nje puno teži za one na dnu klasne hijerarhije. Katastrofe „sjedaju” na već postojeće klasne nejednakosti. Oni na dnu klasne hijerarhije češće žive u trošnim domovima koji najviše nastradaju u poplavama i potresima, za vrijeme obnove češće će biti smješteni u kontejnerima, njihov oporavak ovisi o pomoći države i humanitarnoj pomoći.

S druge strane, pripadnici više klase su obično u domovima kvalitetnije gradnje, imaju štednju koju mogu koristiti u oporavku, neki imaju i privatno osiguranje za nepogode, češće imaju društveni kapital koji im omogućuje udoban alternativni smještaj ako za njim ima potrebe. Budući da je na Baniji veći udio prve skupine, za očekivati je da će oporavak za veliki broj ljudi biti težak i to saznanje poziva odgovorne institucije da vode računa o društveno pravednoj obnovi, kao i obnovi koja će tom kraju omogućiti dugoročni boljitak.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
13. svibanj 2021 07:40