Bilo mu je drago vidit nas iz Dalmacije. Bilo bi mu jednako drago vidit i bilo koga od vas. Duga sida kosa i brada. Cili u koži! Mota duvan, liže papir. Smije se vedro. Ali ima i svoje demone, jahače apokalipse. A ko ih od nas nema?! I čiji su veći?! Njegove bi se dalo puno lakše svatit.
- Tražim ga od 1992. i neću prestat dok sam živ. Što će biti poslije mene - ne znam. Ali čujem od ove mladosti koja dođe na promociju stripa da će nastavit oni... Zadnje Hašove fotografije iz Vukovara iznio je suborac, također dečko iz Vinkovaca. Tada se još snimalo na klasičnom filmu, a jedan takav uspio je izvući Franjo Bubalo, skrivajući ga u previjenoj dubokoj rani na nozi. Noga mu je kasnije amputirana. U rani je bio još i vjenčani prsten, sve zamotano u vozačku dozvolu. Sredio pokojni dr. Njavro. U grupi Vinkovčana i momaka iz Đakovačke Satnice, sve dragovoljci, bilo je trinaest ljudi koji su išli u Vukovar: petero ih je preživjelo, šestero nije. Dvoje je nestalih. Jedan je moj Haš, a drugi je Ivan Senčić, Caj. Zanimljivo, Caj je još pred rat fotokopirao moje stripove.
Govori nan tako Nenad Barinić (1972.). Ovi sidi bajker s početka priče. A govori o najboljem prijatelju - nestalome Mladenu Čupiću. Hašu.
Vlatko Balog je poginija, a Zvonko Balog, Krešimir Ratković, Josip Perković, Mihajlo Let i Željko Patarić ubijeni su na Ovčari, di su odvedeni ko ranjenici iz vukovarske bolnice.
Kad pogledaš staru Hašovu sliku, točno vidiš momka iz tog doba: rokera u traženju sebe i svoga mista u svitu, čovika koji je namirisa slobodu u zraku i da gasa ne bi li je uvatija. Ricasta kosa, naušnica, bile patike i jaketa od jeansa bez rukava. Baca mrvu na Shanea MacGowana iz Poguesa ili Johnnyja Rottena iz Sex Pistolsa. Recimo.
- A zašto Haš? Biće volija zapalit?
- Ma neeee, po pjesmi "Hush", od Deep Purplea!
- Aaaa...
Popravljali su Hašovu Yamahu prid zgradon u Vinkovcima tog dana kad je došlo po dragovoljce, jer da je došlo vrime za ić u Vukovar. Otišli su. Motor je osta na vinkovačkoj ulici.
- Čitav rat! Geler ga nije taknuo. Kako ga je Haš ostavio, tako su poslije motor i našli naši prijatelji. Danas je kod jednog od njih, Vlado Malkoč se zove dečko. Meni je ostao taj prsluk, bajkerski prsluk. U to vrijeme nismo imali kožnjake i svu opremu ko danas, bila je ta jakna od trapera, bez rukava i s izvezenim crvenim slovima RV. Kao, rokeri Vinkovaca. Kasnije, ratnici Vukovara.
Haš je u stanu ima i neku sliku, ulje na platnu, ništa posebno vridno, s motivima nekog jadranskog mista. Mater Anica u međuvremenu je umrla, ćaća Marko još i prije rata. Ostala je samo sestra Mladenka. Posli vukovarske promocije knjige stripa o Hašu, ima dvi godine, pojavija se neki bajker, isto nekad iz grupe RV, ali ne praznih ruku:
- Pojavio se čovjek i nosi tu sliku, to ulje s Hašova zida, i predao je Hašovoj sestri. To joj je jedina uspomena na brata!
Haš je ranjen u borbi 2. studenoga 1991. u Vukovaru. Kod minimarketa na putu prema Bogdanovcima. Iša je pomoć ranjenome suborcu. Naša ga je snajper: dobija zrno u livu stranu vilice. Završija je u vukovarskoj bolnici:
- Nacrtao sam Hašovo ranjavanje, Cajovo ranjavanje i ranjavanje Mira Baloga. Crtež na kojemu ranjeni Haš leži u vukovarskoj bolnici u pidžami poslužio je kao predložak murala u Tučepima. Nacrtali su ga momci iz Torcide. A Haša u borbi izveli su na zidu u Makarskoj. U splitskoj Vukovarskoj četri slike HOS-ove štafete smrti iz Bogdanovaca. Tek ćemo do te epizode doć.
Nenoos govori da je u svojin stripovima vjerno i dokumentaristički pratija konkretne događaje, opisa poznate i manje znane bitke, iscrta stvarne branitelje, ali i ove s druge strane:
- Likovi počinitelja zločina u Vukovaru u mom stripu djelomično odgovaraju stvarnim likovima, stvarnim počiniteljima i zločincima, među kojima mnogi nisu nikada odgovarali za svoja zlodjela.
Ko će zbrajat šta je sve Nenoos nacrta, a crta i dandanas, ilustrira knjige, dokumentarce, svašta. Vodi radionice stripa za dicu i mlade. S bajkerima prid Božić kreće u akciju: navuku crvene kape i dile dici darove. Motomrazovi se zovu. Prije toga darove moraju prikupit, pa uvik traže slatke donatore. Nisu in đir motorijade i sve šta s tin ide, više gledaju di će bacit koju humanitarnu akciju.
- A šta se vozalo prije rata?
- Svašta... Obično MZ ili Jawu. Vozili smo i u ratu!
- Aaaa, s MZ-a je poginilo bezbroj momaka u Splitu! Jawa se vozila više po Solinu.
- Nema toga više.
- Šta ganjaš danas?
- Evo ovog Kawasakija: VN 2000, klasičnoga stila...
Nismo do kraja rekli za Haša: govori Nenoos da mu je prijatelj odveden iz bolnice. Spominje se taj čuveni šesti autobus koji na koncu nije završija na Ovčari, već ko zna di:
- Haš nije identificiran na Ovčari, ali se vodi kao žrtva Ovčare. Odveden je nekamo dalje i tek ga moramo pronaći.
Motoklub se zove MK GV. Drugin ričima, "Golubica Vukovar". A Nenoos mu je na čelu. Nosi kožni prsluk. S desne strane na prsima lipo piše: "President". I "Nenoos". Poviše toga "RV". Ko u seriji "Sons of anarchy". Samo šta ovi naši nisu anarhični. Di ste vidili anarhične Dida Mrazove?!
Ima ih devedesetak. Većinon branitelji i ratni vojni invalidi. Neki i bez nogu! Jedan nema stopalo jedne noge, a drugu ima samo poviše kolina:
- Hoda ko šestar! Gega se. Pa ga zajebavamo. Ivica Jurčan. Danas vozi trokolicu. Nastradao je u HOS-ovoj štafeti smrti. U proboju iz Bogdanovaca. Selo je bilo u obruču, a puno civila. Onda su branitelji išli naprijed, otraga ranjenici, civili. A pred svima dečki iz HOS-a, "čistili" minska polja, jedan po jedan. Zato štafeta...
Bajkeri iz "Golubice" povezani su s Bogdanovcima, selon nadomak Vukovara. Tuda je iša čuveni kukuruzni put kojin se neko vrime izlazilo iz grada. Općina je seniorima na dva kola dala prostorije na korištenje, odma iznad spomen-doma, a ovi su lipo uzvratili: po Nenoosovu predlošku izveli su veliki mural na općinskoj zgradi. Ekipa iz "Golubice" i kluba "FBC Biker Radio".
- Zvali smo momke iz splitske Torcide: ništa pitali nisu, sjeli su trojica u auto i došli o svom trošku! Na čelu s Raketom! Pitali su samo za smještaj. A grozno vrijeme je bilo, tri dana kiša bez prestanka i hladno. Riječi nisu rekli. Bilo je to 2018. godine. Zajedno smo napravili mural koji opisuje stvarni događaj. Petog svibnja devedeset prve nenaoružani mještani Bogdanovaca stali su pred kolonu tenkova JNA, koji su iz pravca Vinkovaca išli za Vukovar. Uspjeli su je zaustaviti i vratiti natrag.
Nenad je rođeni Vinkovčanin. U Vukovar se doselija posli rata. Bija je policajac u vrime mirne reintegracije. Volija je strip još ka dite, tako je naučija i čitat, a prvi honorar zaradija je kad mu je bilo dvanajst godina. Rat je proveja u gardi i policiji. A školova se bija za novinara. Kaže da bi stripove crta i da se nije zaratilo. Danas je službeno umirovljenik Ministarstva unutarnjih poslova. Već šest godina.
Da ne mora sam govorit s novinarima iz Dalmacije, došli su mu leđa čuvat drugi bajkeri iz kluba. Montirali smo ih u jednu ruvinanu kuću. Zidanu opekon i punu rupa iz rata. Vidi se da in je pinkicu neugodno. Namištamo ih, okrićemo vamo i tamo. Svi su došli obučeni u klupske boje. Smišni za poludit, ali bez zajebancije. Teški old school.
Prvi sliva ide Stipo Škoro. Ima i on bradu. Na prišivci mu je izvezeno ime: Papa Štrumpf. Ratova je oko doma kulture u Borovu Naselju, na prvoj crti prema Borovu Selu. Onda ide Zoran Stjepanović. Mrvica ga zovu. Branija je Osijek. Uza nj Jelica Stjepanović. Jeja. Onda je po redu Goran Babel.
- Znači, ne Badel, ona tvornica alkohola, nego Babel! Njegova je crta bila na Sajmištu.
Zadnji u redu na slici je Nenoos. Zezaju ga da nije bija nigdi. A bija je na vinkovačkome ratištu. Zajebaju ga i da mukte tušira te puste stripove, pa mu nude super rješenje:
- Počmi više pare crtat, bog te mazo! A ne stripove!
Vare stari bajkeri, smiju se. Poslali demone po bombone.