Rat u Lici 1991. godine bio je težak i surov, a uvjeti ratovanja pogoršavali su se kako se bližio kraj godine. Također, neprijatelj je bio sve bliže cilju da presječe žilu kucavicu grada Gospića odnosno cestu koja ga je povezivala s Otočcem te ostatkom Hrvatske. Ključna bitka koja je naznačila preokret odigrala se 12. prosinca 1991. godine u selu Ramljani, svega par kilometara od mjesta gdje se danas nalazi odmorište Janjče na autocesti A1.
Cilj neprijateljske ofenzive bilo je Ličko Lešće, a na putu do njega osvojeno je 10. prosinca selo čanak u kojem je počinjen masakr nad civilima i braniteljima. Pored JNA na tom pravcu napada djelovali su i "Beli orlovi", paravojna četnička formacija, kao i domaći pobunjeni Srbi iz tog kraja okupljeni u postrojbe Teritorijalne obrane. Selo Ramljani bilo je iduće, svi su ga u strahu napustili osim šačice domaćih ljudi koji su bili dio 133. brigade. Prema njima u noći s 11. na 12. prosinca kreće pomoć od strane pripadnika "A" bojne 111. riječke brigade koje je vodio Ismet Avdić. Radilo se o izuzetno motiviranim braniteljima, dragovoljcima koji su iza sebe već imali teške borbe, među kojima se ističe bitka za Drenov Klanac. Jedan od njih je i Ljubomir Rafael Adamović koji je nas vodi u napetu noć kada je iz baze u Švici sa suborcima krenuo prema prvoj crti:
- Bila je vedra i iznimno hladna noć. Stiskali smo se u sanduku kamiona jedan uz drugoga da se bar malo ugrijemo. Spustili smo ceradu da bi mogli zapaliti koju, a tu i tamo bi prošarala i čuturica s rakijom. Ništa nismo znali o mjestu gdje idemo, osim imena... Ramljani.
Nakon nekog vremena iskočili su iz kamiona. Uz škripu snijega koji im je propadao pod nogama krenuli su noseći streljivo, mine, minobacače, pa čak i top, prema Ramljanima. Noć je bila vedra, a mjesec u kombinaciji sa snijegom odavao je svaki pokret. Glavno je pitanje bilo – hoće li u selo stići prije neprijatelja? Srećom stigli su, rasporedili se po kućama i položajima te pritajeni čekali bitku.
Na -20 stupnjeva Celzijevih nije bilo lako o čemu svjedoči i Adamović:
- Stojim tamo zamotan do ušiju s rukama u džepovima, piša mi se i trpim do iznemoglosti, jer se bojim da će mi otpasti ako ga izvadim. Noge više i ne osjećam u onim tankim JNA čizmicama i sam se sebi čudim kako se uspijevam kretati. Puška je otkočena s metkom u cijevi, bojim se dodirnuti je da se koža ne zalijepi.
Razmišljam –"Spavaju li oni po ovoj zimi, jesu li tu negdje, gledaju li me, čekaju li da mi budnost padne da me zaskoče i ubiju!?" U trenutku se osjetila ponovno izoštre i tijelo prepuni toplim adrenalinom.
Napokon je osvanuo dan, vedar i sunčan. U usporedbi s noći kao da je proljeće iako se led ne topi. Domaći branitelji s oduševljenjem promatraju dobro naoružano pojačanje iz riječke brigade te im nastoje pružiti dobrodošlicu:
- U nekim kućama je još uvijek bilo hrane, a na tavanima šunki, kobasica, pancete, jer se stanovništvo u brzini povuklo. Obzirom smo bili na hladnim konzervama i dvopecima, to je bio raj za gladne oči. Bez obzira na sve, ni u jednom trenutku nam nije palo na pamet išta od toga dirnuti jer je to od naših ljudi, to je naše hrvatsko selo. Netko je bacio patku da su to možda namjerno ostavili, da su špricama uštrcali otrov da četnici pokrepaju kad budu jeli. Domaći dečki su se samo smijali na to i donijeli nam nešto šunki, kobasica i pancete da se poslužimo.
I taman kada su Ljubomir i njegovi momci zapalili vatru kako bi na njoj ispekli nešto kobasica i pancete stigla je zapovijed – NA POLOŽAJE! DOLAZE! Smjestili su se, zauzeli zaklone te očekivali tutnjavu tenkova, no umjesto nje čula se je pjesma:
Iz daljine je dopirala pjesma, cika, puškaranje. Pomislio sam – "Čovječe, kao da idu na svadbu!" Očito su mislili da nema nikoga, da su se svi prepali i utekli, da će samo ušetati u selo. Ili su se pak osjećali superiorni i nadmoćni? Ali... tu je bila "A" bojna!
Kada je neprijatelj shvatio da su u Ramljanima hrvatske snage koje im pružaju otpor započeo je pakao. Mine i granate, raznih kalibara, padale su kao kiša, a kada bi se njihov intenzitet smanjio počinjali su pješački napadi:
-Šuma je u trenutku na očigled nestajala od razaranja, na par metara visine stabla i grane su izgledale kao da ih je neka ogromna kosa pokosila, neovisno o debljini. Valove pješačkih napada četnika više nisam ni brojao. Za mene osobno, Drenov Klanac je bio igra prema ovome. Četnici su jednostavno navirali i kao da ih nije bilo briga što su dolazili preko čistine. Jesu li bili ludi ili su pak toliko bili sigurni u svoju nadmoć!?
U jednom trenutku Ljubomir i ekipa dobivaju zapovijed da za djelovanje pripreme bestrzajni top jer neprijatelju u pomoć stižu tenkovi. Iako je to značilo dodatno se izložiti zapovijed je izvršena bez pogovora:
-Trebali smo top usmjeriti prema zavoju ceste udaljenom dvjestotinjak metara i čekati da tenk do pola iziđe iz zavoja i skinuti ga... ili on nas. Da bi imali idealnu poziciju iz koje bi ga mogli uništiti, zbog položaja terena, morali smo postaviti top uz rub ceste, bez mogućnosti zaklona, zamaskirani samo sa nešto grana i koliko-toliko vizualno uklopljeni u ono žbunje i drveće. Želudac se stisnuo slušajući tutnjavu tenkovskog motora koja je bila sve jača dok smo mi i dalje rokali svom žestinom.
Ipak prvi je naišao oklopni transporter koji je na sebi imao dva topa. Trebalo ga je uništiti no nikako se nije izlagao. Ekipa za topom bila je nemoćna no zato jedan od pripadnika postrojbe, Tiho, dolazi do transportera te ga protuoklopnim oružjem onesposobljava. Bio je to ključni trenutak bitke nakon kojeg neprijateljska ofenziva jenjava, barem kada su pješački napadi u pitanju. Uz velike gubitke počinje izvlačenje prema početnim položajima. Slijedila je nova, teška i besana noć:
-Mislim u sebi: "Borbu sam preživio, ali hoću li još jednu noć vani?" No s druge strane jedva smo čekali da se smrači da se napokon možemo malo kretati poslije cjelodnevnog puzanja. Hladnoća je ponovno opaka, ležimo u zaklonima, blejimo u mrak s osjećajem da će nam oči ispasti i kao što sam prije rekao, kao da se svaka sjena miče! Kako se kome pričini da se nešto kreće, počne rokati, a mi svi za njim. Kako smo u zaklonima po dvojica, svako toliko se jedan povuče iza među drveće da bi mogao protegnuti noge i povratiti cirkulaciju u zamrlim udovima.
Idućeg dana, 13. prosinca, hrvatske su snage krenule u protuofenzivu. U napredovanju prema Čanku nailazile su na krvave tragove poražene vojske odnosno bande. Nažalost pripadnici 111. brigade naišli su i na dvojicu izvidnika, suboraca, koji su odmah po dolasku u Ramljane a krenuli prema neprijatelju kako bi prikupili što više informacija o njegovoj snazi. Hrabrost i domoljublje Marinka Breulja i Marina Cvetkovića odveli su u smrt, a njihova imena pripadnici "A" bojne izgovaraju s osobitim poštovanjem. Nakon 5-6 kilometara opreznog napredovanja te uz povremeno puškaranje stiglo se na pola puta do Čanka. Idućeg dana, 14. prosinca, nešto brže, ali i dalje uz pojačan oprez Ljubo sa suborcima nastavlja put prema Čanku:
Putem su nas pratili tragovi razaranja i rasula u neprijateljskim redovima. Vojne opreme, dijelova odora, kaciga, šatorskih krila, oruđa i oružja na sve strane. Puno krvavih zavoja. Prošli smo pokraj uništenog sanitetskog vozila pored kojeg su ležala nosila sa plahtom punom krvi. Krvavi tragovi povlačenja tijela svuda oko nas. Duž cijele formacije, čuje se povremena sporadična paljba. Nitko nije htio riskirati. Ako bi naišli na nešto sumnjivo, najprije bi prošarali rafalom, a onda nastavili.
U tom ritmu stigli su nadomak Čanku koji se nalazio u udolini. Već na prvi pogled bilo je jasno da je neprijatelj u njemu počinio strašan zločin. Selo je bilo spaljeno:
Sjećam se poznatog mirisa paljevine dok smo se spuštali. Tišina.... povremeno prekidana pucketanjem vatre negdje dolje niže. Nitko nije govorio. Osjećao sam neki pritisak i težinu u grudima. Tmurna i zlokobna atmosfera... miris smrti.