Sve kao da neće, kad ono, ovaj poluradni tjedan ispao poput kakvog kazališnog komada koji isprva nije obećavao, ali je dosegao dramski vrhunac te gledatelju ostavio za razmišljanje mali milijun tema. Pojavila su se i ona uvijek ista dva lika, premijer nam i predsjednik, pa se posvađali na pozornici kao ponavljajući prizor iz teatra apsurda, ali neke važnije priče zasluženo su dobile i epilog. Ovo, samo napomene radi, pišemo na dan kada mnogi još strepe hoće li naših dvanaest sugrađana zatočenih pola godine u Zambiji sretno stići doma. Oslobađajuća presuda za njih razveselila je dobronamjerne među nama kakvih, nadam se, ima više nego onih zbog kojih se mnogi pitamo kako će parovi posvojitelji i njihova djeca uopće nastaviti živjeti u svojoj zemlji. Jer ovo nije zemlja za sve nas i za sve...