Ne znam kako je vama, ali meni je ovo proljetno pomicanje sata unaprijed svaki put korak unazad. Toliko me pošemeri da se svake godine dricajem još cijeli tjedan. Znate ono, pa tek je večernji dnevnik, a meni se već oči sklapaju. A baš je bilo uzbudljivih vijesti, što iz Izraela, Francuske, Amerike... I sve šta su dolazile iz svijeta ne bi me razbuđivale kao naše domaće. Ma šta razbuđivale? Skakala sam na noge i beštimala od bijesa.
– Zar sama sa sobom govoriš? – pitali me moji u čudu.
Da, nažalost, jer mogu samo maštati da sam ovih dana u Tel Avivu il’ Parizu. Pa da se bar dernjam po ulici na sav glas.
PONEDJELJAK: ‘Morbidni show i kostimirani igrokaz’
Jer u nas se na tjednoj bazi dogodi nešto što bi nas moglo izvesti na ulice. Gotovo ista stvar najavljena nam je u zakonodavstvu kao što to hoće Natanyahu, pa ništa. Jer ko će nama čitat zakone? Još manje smo sposobni čitat između redaka. Da smo uređena država, ne bismo ni trebali jer to bi, umjesto nas, radili odgovorni političari, a takvih je šačica iz saborske oporbe i promućurni kolege novinari. Utješno je jedino to što vladajućima, očito, čak i ta nejaka skupinica remeti san pa su tako, nakon sramotnog Prijedloga zakona o osobnoj asistenciji, najavili promjene.
Nevjerojatno je da se ljudi koji se skrbe 24 sata na dan o djeci s invaliditetom, dakle doslovno bez predaha, moraju ožučiti da dokažu koliko težak život vode. Petnaest godina vladajućima je trebalo da shvate da je potrebna promjena zakona! Jesu li glupi? Jesu. Ali glupost nikome nije za zamjeriti. Ali zato je za podivljat zbog izostanka elementarnog ljudskog suosjećanja! Zastrašujuće je saznanje da se bešćutnost vjerojatno prenosi s čovjeka na čovjeka pa svi mi godinama okrećemo glavu. Sve dok, evo, u posljednje vrijeme češće ne viđamo majke i djecu u invalidskim kolicima na trgovima i u sabornici. A onda je ovaj tjedan njihov dolazak u Sabor jedan zastupnik, sačinjen od uobičajene političke kombinacije gluposti i zloće, to nazvao morbidnim showom i kostimiranim igrokazom. E kad tu večer nisam razbila ekran, neću više nikad!
UTORAK: Kad ostarjeli pedofil više ‘nije prijetnja za okolinu’
Sličan bijes obuzeo me je i prošlog tjedna dok sam slušala konferenciju za novinare biskupa Đure Hranića. Za mnoge je to možda bilo prvo otkriće, ali pomno sam prethodno pratila tekstove kolege Hrvoje Šimičevića pa su mi se saznanja o prikrivanju pedofilije u Crkvi već pretvorila u onu vrstu ogorčenosti uslijed koje imate nagon za povraćanje. S ruba zahodske školjke digla me je izjava da je pedofilčina iz sotinske župe ostao nekažnjen jer je, čuli ste već svi, “tada bio tipični starac, a kad se starce miče iz njihovog svijeta, njima se ruši svijet. U takvom stanju u kakvom je bio nisam smatrao da je on prijetnja za okolinu”, reče biskup, a htjede zapravo reći da je župniku ćuna već bila omlitavila, je l’ te. A zapravo je jedina istina da Crkva desetljećima štiti i prikriva seksualno zlostavljanje djece. I da, vrijeme pred Uskrs nije baš najbolje za razgovor o tome, reče Tonči Matulić, pročelnik Katedre moralne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta. “Ubili su Boga u žrtvama, pa neka tog Boga ožive u žrtvama”, dodao je. E pa vidit ćemo može li se to na sljedećem popisu stanovništva.
A onda je istupio i biskup sisački Vlado Košić, koji je usporedio pedofiliju i pornografiju. “Ispada da su mediji, koji prikazuju i propagiraju pornografiju i prikazuju neke erotske filmove, neki ispit društva i savjesti, a mi u Crkvi neki pedofili, skrivači, zlostavljači. Potpuna je to izokrenuta percepcija koja se nameće, a potpuno je netočna”, rekao je Košić. Da, da, biskupe, vi ste nam odavno jasni, ali čak je i čuveni Michelangelov David ovaj tjedan ispao pornografija pa smo se, eto, uvjerili kuda se, osim sata, pomiče ovaj svijet.
SRIJEDA: Djecu će, dakle, zbog duga progoniti do smrti?
Vodiči turista iz Amerike vjerojatno će ubuduće diskretno zaobilaziti skulpture obnaženih likova točno onako kako im se za stolom filetira oborita riba s gradela da joj ne bi ugledali glavu. Tako je, doznali smo i to ovaj tjedan, jedna sinjska umirovljenica uklonjena s trkališta Alke jer je htjela sakupiti boce. Kako je to umalo radila pred očima uvaženih glavešina, uniformirani čuvari reda morali su je potjerati. Pošto se žena na njih izvikala, još je dobila i prekršajnu prijavu! I izgubila na sudu. Srednji smo vijek, nema u to dileme.
Nije da debelokošci na vlasti ne znaju kako masa ljudi ne može preživjeti da ne čeprka po kontejnerima, pa valjda i Amerikanci znaju da je riba ipak imala glavu, ali bitno je da ne vide. Nemir im to čini, znate kako je. To je točno ono što ovaj tjedan prevladava. Oni koji odlučuju znaju kakav su život priuštili svojim podanicima, znaju oni šta se zbiva i iza zidina duhovnih hramova, znaju oni i da vlada glad, bolest i nesreća, gledaju oni suze zlostavljane djevojke iz Sotina, ali kad ona nesretna invalidna djeca i njihovi roditelji prijeđu prag njihovih dvora, dođe im naprosto da ih filetiraju kao gradelanu kirnju. Valjda zato puštaju na nesretnike i utjerivače dugova da ih dotuku do kraja. Znaju im zdravstvene kartone i valjda zapise iz školskih dnevnika maloljetnih im nasljednika, progonit će ih zbog duga do smrti i nastaviti do koljena sedmog dok im zadnju kosku ne oderu. Pa kako ćeš, majku mu, ostat miran kad to sve čuješ?
ČETVRTAK: Kamal i ‘moja firma kosztuje osiem milionów’
Jedina zabavna stvar ovog tjedna ispalo je suđenje Todoriću. Uopće se ne skandaliziram zbog neuspjeha DORH-a, bilo je to već neko vrijeme očekivano. Pratila sam izjave svih aktera kao u “Kumovima”, onoj seriji iz domaće produkcije.
– Objasni mi, molim te, ko je taj Kamal, šta je to s njim – pitala me mater, baš kako sam i ja nju nekidan pitala ko su Macani i Akrapi, da me uvede u radnju rečene serije.
He-he, taj Kamal ti je, majko, lik šta je na ničemu zaradio golemu lovu, hrvatski ne zna, izgovorio je vjerojatno samo “moja firma kosztuje osiem milionów”, a obogatila se i grupa naših mufljuza. A sve da bi, kao, spasili “Agrokor” od propasti i prepustili ga, čini se, jednom novom liku koji se ne zove Ivica, nego Pavle.
Todorić najavljuje da ide na izbore, raspisao nekidan anketu hoće li pobijedit Plenkovića pa mu raja glasala da hoće. Ponijelo ga to, nije bilo teško, ta on već godinama leti nekim nestvarnim prostranstvima. Smijulji se nekidan pred sudnicom i ludo je bilo gledati njega pa troje nezadovoljnih tužitelja.
Zabava će, doduše, potrajati sve dok nam neuspjeh DORH-a svima ne dođe na naplatu, a prijetnja je velika. Utjeha je da će proteći desetljeća do konačne presude pa ‘ko živ ‘ko mrtav. A taj Pavle, Vujnovac se preziva, grabi li grabi. E, to je lik u serijalu koji ne smijemo ispuštat iz vida, pa zato hvala kolegama koji pomno prate, kao što je to ovaj tjedan učinila Đurđica Klancir s N1. Pojasnila, brate, tako da je svaka mater razumije.
PETAK: Spašavanje HEP-a ili - Vlada dala, Vlada uzela
A je li vam jasno da mi plaćamo sve, čak i ono što nam daju? Vlada nas je spašavala od krize, a onda smo doznali da sad mi moramo spašavati HEP, možda i Vujnovčev PPD. Jer Vlada nikad ništa ne daje da istovremeno ne uzima. Tako je i s cijenama struje i plina koja nam raste, ali, kao, ne onoliko koliko bi trebala pa su sad glavni distributeri u problemu. Kako ćemo spasit HEP, koji je u manjku 900 milijuna kuna? Iz proračuna, naravno. Plenković će nam sad uzeti sve što nam je dao, a sirotinji opet najviše. Jer nikako se nije moglo pomagati na način da se daje samo onima kojima je stvarno potrebno, nego svima jednako. Promućurno je to od strane onih šta sjede u svečanim ložama na alkarskim svečanostima, jer udobno im je i na izborima treba zadržati mjesto na tribinama. Hoćemo li onda mi, kad dođe onaj trenutak pred biračkom kutijom, onaj treptaj u kojemu možda sami možemo pomaknuti sat, biti glupi ili bešćutni? Inače, ne znam kako vi, ali meni se do kraja prvog proljetnog tjedna donekle izbalansirao metabolizam. Bombu u glavi još nisam deaktivirala.