Anđela Budimir je s izabranikom svojega srca Krešimirom Bilićem na vjenčanje i svadbenu večeru, uz ostale, pozvala i posebne goste: Stipu, Marinu, Tomislavu, Dušanku, Ivana, Nevenku i Petra.

Oni su korisnici sinjskog Područnog odjeljenja splitskog Centra za odgoj i obrazovanje “Juraj Bonači”. Radi se o mladim osobama s teškoćama u razvoju. Ali koji su Anđelin najljepši dan u životu učinili nezaboravnim.

Svaka čast svim gostima na Anđelinoj i Krešinoj svadbenoj večeri i zabavi, ali poslije svadbe pričalo se samo o spomenutim gostima. S razlogom. Jer su oni plesom, zabavom, pristupom svim gostima na svadbi, a iznad svega odnosom prema Anđeli u kojoj su vidjeli utjelovljenje pravog anđela ovoj svadbenoj zabavi dali pečat ljubavi i humanizma.

Anđela i Krešo vjenčali su se i priredili svadbenu večeru prije nešto više od mjesec dana. Kada smo doznali za događaj pokušali smo s Anđelom i njenim gostima upriličiti susret, ali kako su bili školski praznici trebalo je pričekati početak nove školske godine. Čekali i dočekali. Evo priče:

Anđela Budimir iz sinjskog naselja Čitluk završila je specijalistički studij javne uprave akademske 2013./2014. godine. U listopadu prošle godine pokucala je na vrata škole “Juraj Bonači” i ponudila se volontirati.

- Imam rođaka s Downovim sindromom i znam da su to osobe s posebnim potrebama. To me potaklo pomagati potrebitima. Centar “Juraj Bonači” rado prima volontere.

U početku, kad su mi omogućili volontiranje, dolazila sam svakodnevno, ali kad sam primljena na stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa smanjila sam na tri, četiri puta tjedno, ponekad zbog zauzetosti manje.

Ovi mladi naučili su me puno toga: prijateljstvu, pravim vrijednostima i radovanju malim stvarima, zapravo radovanju životu.

Dali su pečat svemu

Što vas je potaklo da ih pozovete na svoje vjenčanje?

- Upravo to što su oni obogatili mene, omogućili mi da otkrijem ljepotu i vrijednosti života i druženja s tim krasnim osobama. Pripremajući se za vjenčanje, a vidjevši što sve oni znaju raditi, odlučila sam da će mi upravo oni napraviti pozivnice za vjenčanje.

Teta Jasa je dala ideju, pomogla je volonterka Marina, koja je inače dizajnerica, a onda smo krenuli na posao koji je trajao dva-tri mjeseca. Konačni je proizvod bio 120 unikatnih pozivnica.

Toliko sam se s njima zbližila, toliko su mi prirasli srcu, da sam odlučila svoje svadbeno slavlje podijeliti s njima pa sam njih sedmero pozvala da mi budu gosti, zajedno s njihovom učiteljicom Jasenkom, voditeljicom programa socijalne rehabilitacije.

Kako je bilo?

- Prekrasno. Oni su dali pečat svemu. Otkako su došli na plesni podij nisu stali plesati do jutarnjih sati. Prilazili su svim gostima. Zezali se, šalili, grlili ih, svakoga su pozivali za ples.

Jesu li sva trojica muškaraca plesala s vama?

- Ivan i Stipe jesu. Petar nije. Umalo su eliminirali Krešu. Kad smo mi mladenci trebali otvoriti ples preda mnom su se stvorili Stipe i Ivan. Oni su očekivali prvi zaplesati. Ali nisu se ljutili što su me prepustili Kreši.

A jesu li djevojke plesale s mladoženjom?

- Je, Marina. Ona ništa nije propustila. Digla je za ples mojega oca. Prije toga je pitala moju mamu smije li. Ta gesta je bila prekrasna. Sve u svemu svoju svadbu pamtit ću i po ovoj skupini gostiju i na to ću se sigurno cijeloga života ponositi.

Volontiranje u ovoj ustanovi potaklo vas je i na razmišljanje o promjeni zanimanja?

- Pomogli su mi da otkrijem sebe. Odlučila sam se doškolovati. Idem na studij defektologije. Želim radni vijek provesti s ovakvim predivnim osobama i pomagati im koliko to bude u mojoj budućnosti - veli nam Anđela.

A što su nam o Anđeli i sudjelovanju u njenom slavlju kazali njeni posebni gosti? Evo njihovih priča:

- Anđela je stvarno draga osoba, najljepša. Posebno je bila lijepa u vjenčanici, poput anđela s neba. Bio sam sretan što sam plesao s njom - kaže Stipe.

- I meni je bila čast zaplesati s Anđelom, da me vide s njom dok je na sebi imala vjenčanicu. Dijelim njenu sreću, a dao sam joj i dar, i njoj i Kreši - veli Ivan.

- Dok su Anđela i Krešo plesali prvi ples ja sam plesala sa Stipom. Kad je taj prvi ples završio pitala sam Anđelu mogu li plesati s Krešom. Dopustila je, baš kao prava prijateljica. I nije bila nimalo ljubomorna - kaže Marina.

- Na Anđelinu piru mi je bilo super. Naplesala sam se do mile volje. Našla sam i prijateljicu Anu - kaže Tomislava.

- Meni je bilo najljepše plesati s Anđelom. Upoznala sam i Anđelinu strinu. Htjela sam uhvatiti Anđelin buket, ali nisam uspjela - kazuje Duška.

- I meni je bilo lijepo. Bila sam u dugoj haljini. Malo su me zezale cipele pa sam ih skinula i plesala u japankama. Ja se nemam namjeru udavati pa nisam ni lovila buket. Imam sestru. Neka se ona prva uda - veli nam Nevenka.

- Bio sam sretan kad sam vidio Anđelu na njezin najljepši dan. Cure su lovile buket. Ja sam pokušao uhvatiti podvezicu. Žao mi je, nisam uspio - kaže Petar.

Marina: Uh, htjela sam uhvatiti buket Žao mi je što sam sa svadbene zabave morala ići prije nego je Anđela bacila buket. Planirala sam ga uhvatiti kako bih ja bila slijedeće mladenka. Još nemam momka, ali željela bih da moj izabranik bude bogat, lijep i zgodan. Ma i ne mora biti baš puno bogat.

Stipe: Bila je prekrasna klopa Ja sam bio na puno vjenčanja i drugih zabava. Ovo je bilo prekrasno. I neka se zna da je bila odlična klopa. Najprije pršut, sir i francuska salata. Onda arambaše, pa teleći i crni rižoto, pašticada, pečeno i kolači svih vrsta. I voće. Na nas je pazila Jasa. Ona je naša najbolja učiteljica.

Centar u Sinju skrbi o 45 korisnika ‘Juraj Bonači’ u Sinju radi od 1972. godine. Podatke o radu kazuje nam Jasminka Pleadin Raić, voditeljica programa specijalne rehabilitacije: - Danas imamo 45 korisnika starosne dobi od 7 do 45 godina od kojih je 18 uključeno u program obrazovanja, koje traje do 21. godine, a 27 ih je uključeno u program socijalne (re)habilitacije. Još 12 korisnika povremeno dolazi radi usluga psihosocijalne podrške. Od 2004. godine radimo u primjerenom prostoru. O našim korisnicima skrbi devetero stalnih zaposlenika, a još troje dolaze jednom ili dva puta tjedno. Za većinu korisnika imamo osiguran organiziran prijevoz. Imamo dobru suradnju s društvenom zajednicom, posebno gradom Sinjem, motoklubom Sinj, UTIS-om, BZ Patriot i Krnjevalskom udrugom Sinj. Otvoreni smo volonterima koji se rado odlučuju upravo za našu ustanovu. To su uglavnom fakultetski obrazovane mlade osobe, ali i drugi. Anđela nije prvi slučaj koja je, volontirajući kod nas, odlučila primijeniti zanimanje i doškolovati se upravo za rad u ovakvim ustanovama.