StoryEditor
HrvatskaNEIZBRISIVE SCENE

Reporteri RTL-a o potresu u Petrinji: Slomilo mi se srce kada smo sreli oca i dva dječaka koji gradom koračaju u papučama s kruhom i vodom u rukama

Piše Vinko Paić
31. prosinca 2020. - 13:53
Ilija Radić i snimatelj Siniša PašićPrivatan Album

Reporteri naših televizijskih kuća već danima izvještavaju iz Petrinje i okolnih sela, a gledajući njihova javljanja ne možemo da se ne zamislimo nad sudbinama svih tih nesretnih ljudi koji su u sekundi ostali bez svojih domova. Ilija Radić s RTL-a razoran potres doživio je u Petrinji gdje je stigao sa snimateljem Sinišom Pašićem da izvijesti kakvo je stranje u gradu dan poslije prvog potresa.

Vjerojatno nisu ni slutili da će snimajući izjavu gradonačelnika Dumbovića o šteti doživjeti novi, još strašniji potres magnitude 6.2 po Richteru. Ni trenutka nisu dvojili kako bi priskočili u pomoć malom djetetu i jednoj ženi, a njihov herojski čin obišao je Hrvatsku. Kristina Čirjak također je iz zagrebačke redakcije RTL-a stigla u potresom razoreno područje. Njezine emotivne priče malo kojeg gledatelja uspjele su ostaviti ravnodušnim.

ILIJA RADIĆ

Nesebično ste pomogli nepoznatom djetetu i izvukli ga iz auta, niste dvojili ni trenutka da mu priskočite u pomoć. Vaš snimatelj Siniša istovremeno je u drugoj ulici pomagao ženi u smrskanom vozili. Kakvi vas osjećaju prožimaju sada, dva dana nakon ovog herojskog čina? Kako ste doživjeli sve što vam se tog dana dogodilo u Petrinji?

Herojski čin su napravili ljudi prije nego sam ja stigao do smrskanog automobila. Srećom, dečko je bio na desnoj strani auta pa nije ostao u dijelu koji je bio zatrpan i mogli su ga dohvatiti. Oca je prikliještio krov automobila na koji se sručila hrpa betona, cigli i greda. Tako zarobljen pitao je samo za sina. Kad smo mu rekli da je dijete na sigurnom, ostao je sabran i miran. Razgovarao sam s njim, pitao ga može li pomicati noge. Cijelo vrijeme odgovarao na pitanja.

Mi smo pokušali rukama iščupati vrata, lomili smo komad po komad lima, ali to nije davalo nikakvog efekta jer je on bio zaglavljen između krova i sjedala automobila. Pokušali smo uklanjat te cigle s krova, čak i ručnim autodizalicama podignuti krov, ali baš ništa nismo mogli dok nisu došli vatrogasci s hidrauličkim alatom. Mi civili smo im tada dali prostora da rade i, srećom, nakon nekog vremena čovjek je izvučen i sa sinom predan hitnoj pomoći.

Moj snimatelj Siniša Pašić je tada bio u susjednoj ulici. Snimao je drugi smrskani automobil i onda je vidio da je unutra ostala zarobljena žena. Pozvao je upomoć ljude, ostavio kameru sa strane i skočio na haubu auta i počeo, zajedno s ljudima, čupati dijelove lima da izvuku ženu. Dva dana nakon adrenalin je prošao, ali slike tog dana su stalno pred očima. Obje noći je bilo puno više budnih sati nego prospavanih.

Ne pomažu ni stalni potresi koji se konstantno osjećaju do Zagreba. No, neusporedivo je gore ljudima koji su u okolici Petrinje i Siska u 20 sekundi izgubili sve. Tek dio njih ima nekakav krov nad glavom po kiši i hladnoći. Još ih ima koji spavaju po automobilima i na otvorenom uz logorske vatre. Njima je gore nego nama koji se u sigurnim i toplim domovima samo prisjećamo tog dana.

Jeste li uspjeli stupiti u kontakt s ocem i djetetom?

Nisam. Ne znam niti kako se zovu, ali sam doznao da je čovjeku slomljeno šest rebara i nagniječen prsni koš, ali da bi se i on i sin trebali oporaviti. Fizički sigurno brže nego što će psihološke poslijedice nestati.

Što vaši najbliži koji žive na Klisu kažu na sve? Jesu li bili zabrinuti?

Jedino gore od toga da se nađeš usred potresa je kad si 300 kilometara daleko, ali je netko tvoj tamo gdje je najgore. Naravno da su bili zabrinuti, i roditelji u Klisu i djevojka u Zagrebu, pogotovo jer je u tom trenutku pala mreža i nije nas se moglo dobiti mobitelom, funkcionirali su samo pozivi i poruke preko aplikacija. Kada se situacija donekle smirila, kada sam uspio pogledati mobitel, dočekala me hrpa poruka i poziva. Javio sam se samo najbližima, ostali su morali čekati izvanredne vijesti RTL-a da vide da sam živ.

image
Kristina Čirjak
Privatan Album

KRISTINA ČIRJAK

Kako vam je bilo izvještavati iz potresom razorenog područja? Inače ste poznati po tome što pratite ljudske sudbine, pretpostavljam da je ovo bilo nešto čega ćete se još dugo itekako sjećati...

Sve je bilo nestvarno, kao u filmu. Potres je snimatelja Andreja Polaka i mene zatekao na putu za Petrinju kamo smo išli izvještavati o posljedicama potresa od dana ranije. U trenutku kada je snimatelj izgubio kontrolu nad vozilom uvjeravala sam ga da je to zbog rupe na cesti, novi potres mi nije bio ni na kraj pameti. Nestalo je signala, pokušavala sam uporno dobiti kolegu Iliju Radića kako bismo doznali što nas čeka za nekoliko minuta u Petrinji, ali nije bilo signala. Jednostavno kao apokalipsa: automobil nam nosi s ceste, nema signala, cesta je urušena…

Što vas se najviše dojmilo tiijekom razgovara s ljudima? Čini se da mnogi od njih hrabro podnose ovo kroz što trenutno prolaze. Jesu li vam prilazili, što su vam govorili?

Raditi i pitati nešto pametno ljude koji su u tom trenutku ostali bez svega je užasno teško. Svako pitanje i svaka izgovorena riječ su mi se činili glupima. Međutim, to su ljudi koji su prošli rat i koji su sinonim za hrabrost. Njihove suze same su ispričale priču o potresu u Petrinji.

image
Kristina Čirjak
Privatan Album

Najteže je bilo gledati tugu i nemoć tih ljudi, posebno starijih osoba koje su teško pokretne sjedile na ulici prekrivene dekicama, a pored njih su se nalazile vreće u koje su spakirali sve što im je ostalo. U sjećanju će mi zauvijek ostati i prizori ozlijeđenih građana te medicinskih djelatnika koji im pokušavaju pomoći, ali ih nemaju kamo zbrinuti jer je sve uništeno. Biti sabran i raditi, dok gledaš i slušaš krikove majke i oca koji su u potresu izgubili kćer je nešto najteže što sam doživjela u osam godina karijere.

Je li vam bilo teško suzbiti emocije? Možete li opisati neku situaciju koja vas je posebno rastužila?

Emotivno je to, za mene je  bilo jako zahtjevno s obzirom na to da je Petrinja grad iz kojeg sam često izvještavala. I baš svaki put te su priče govorile o teškom životu toga kraja. Slomilo mi se srce kada smo u centru grada sreli oca i dvojicu dječaka koji svojom razrušenom Petrinjom koračaju u papučama s kruhom i vodom u rukama.

Ostali su bez svega: stana, radnje i automobila, ali optimizam i nadu nisu izgubili. Samo su mi kratko rekli da se ne brinem, jer će se oni već nekako snaći. U tom trenutku shvatiš da ona babina izreka koju slušaš cijeli život "samo neka ste živi i zdravi" uistinu nije floskula i ima smisla. Ne ponovilo se!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
06. svibanj 2021 14:46