StoryEditor
Hrvatskagost u NU2

Relković ispričao kako je krenuo na hodočašće pa završio u srpskom logoru, prvi put javno iznio ime tamničara koji im je spasio živote

Piše PSD
17. svibnja 2020. - 15:28
Ranko Šuvar/HANZA MEDIA

Politički analitičar Ivica Relković gosovao je u HTV-ovoj emisiji Nedjeljom u 2 urednika i voditelja Aleksandra Stankovića.

Relković koji je 1991. godine pješice krenuo preko okupiranih krajeva Hrvatske do Međugorja, na pitanje je li to fanatizam, ludost ili domoljublje, odgovorio je kako se to ne može opisati.

- Ja se s više respekta zapitam kako je netko mogao s lovačkom puškom krenuti u rov gdje će na njega pucati, a ako ga uhvate će ga isljeđivati. Ljudi su to svejedno činili ne samo u Domovinskom ratu, već od kada je ratova, rekao je Relković.

- Što se tiče hodočašća, njega vjernici smatraju izletom i oduškom, a to ono nekada nije bilo već je bilo žrtva, naglasio je.

29. rujna bio je na misi u Katedrali, nakon toga spustio se do Ilice i zaputio se pješice do Karlovca bez kruha, vode i novaca te je smatrao da će ga dobri ljudi nahraniti i dati mu prenoćište. Trećeg dana su ga uhitili s obzirom na to da je bio na okupiranom području.

- Ja se nikada nisam plašio čovjeka, ali nakon što sam 20 kilometara prolazio kroz punktove straže i nakon toga sam zaustavljen i predan "Martićevcima”. Tada mi slijedi logor i susret s ljudima koji su maltretirani, mučeni te sam, kao po struci medicinski tehničar u logoru, organizirao stacionar, sjeća se.

Ispričao je kako mu se jedan događaj posebno urezao u sjećanje, a to je kada je došao kod jednog svog suzatočenika u Karlovcu, ovaj je svojoj ženi rekao kako je danima bio u bunilu i nije znao za sebe od batina, ali uvijek nakon batina čuo je glas koji mu je govorio "ne boj se, sve će biti dobro”, a to je bio glas, kako je rekao, ovog čovjeka.

- Njega je ta rečenica držala na životu. Rekao bih da je to bila placebo nada, naglasio je Relković.

Istaknuo je kako njega nisu zlostavljali, te kako je dobio samo dva šamara. On smatra da je dovodio tamničare do ruba upitnika.

- Moram reći kako su često urlici onih koji tuku bili jači od urlika onih koje tuku. Pitajte zatvorenike, pitajte Freda Matića i sve ostale koji su bili u toj situaciji, rekao je.

- Odnos prema meni je bio takav zato što su tamničari željeli promijeniti odnos prema logoru i ja sam svom tamničaru rekao da kada odemo iz logora da ćemo ga pamtiti po najljepšim stvarima. On se tada rasplakao, a nije smio otići među svoje uplakan. Nakon tog plača kad se smirio, odveo me iz te male ćelije i u hodniku vikao na mene ustašo kako bi ga drugi čuli, sjeća se Relković.

Prvi put je javno izrekao ime tamničara koji im je spasio živote - čovjek se zvao Dragan Sikirica, danas je pokojni, a njegova obitelj živi u Vojvodini.

- Što se tiče hrane, svaka vam je porcija koju gledate bila veća od one vaše i to je odnos prema hrani u logoru. Kada sam uspio neke ljude da poste sa mnom jedan dan, oni su se složili kako više nemaju opterećenje hranom, naglasio je u HTV-ovoj emisiji.

- Ljudsku slabost se ne može izbjeći tamo gdje ju se stavi na najveći test. To svi imamo, odgovorio kada mu je postavljeno pitanje da je i sam bio u logoru gramziv i pokušavao prvi doći do hrane . kazao je Relković.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

26. rujan 2020 10:30