StoryEditor
Hrvatskastravična sjećanja

Zvali su je ‘Plavi anđeo‘: ova Dalmatinka s ‘Tigrovima‘ je prošla sva ratišta i vidjela kako izgleda pakao. Pitali smo je bi li opet pošla u rat

Piše Dube Marjanović Ladašić
29. siječnja 2020. - 16:49
privatni album

Nije bilo akcije “Tigrova” u kojoj Sanja Šale nije sudjelovala i dala svoj doprinos. Umirovljena je 11 godina nakon što im se pridružila. Nastavila je život u Kućištu na Pelješcu, gdje je sve i počelo, i gdje smo se susreli gotovo 30 godina kasnije.

Počelo je nepromišljeno, jer kakav si s 20 nego nepromišljen, spontan, emotivan. Do tada je bilo najvažnije izići u disko, a onda je u njoj proradila želja da se pridruži obrani Hrvatske koja je već teško krvarila na Plitvicama i u Slavoniji.

Osjetio se miris rata

– Kako su se dogodile demokratske promjene u Hrvatskoj i izglasalo se da želimo samostalnost, tako se osjetio miris rata. Osjetili su ga stariji, iskusniji ljudi, a mi mladi smo i dalje živjeli mladenački život. Dogodio se krvavi Uskrs, ubijen je naš policajac iz jedinice kojoj ću kasnije pripadati – sjeća se Sanja, tada još mlada studentica i sportašica.

– Mi smo ovdje mislili da se to događa “tamo negdje” jer smo bili mladi i nismo imali pojma ni o čemu. Mislili smo, sve će to proći za 15 dana. No, negdje u rujnu 1991. moj otac je razgovarao s nama u obitelji i rekao “nije ništa dobro, meni se ovo ne sviđa”. Rekao je da mu se čini da nam prijeti ozbiljan rat.

Počele su se događati vrlo ozbiljne borbe u Vukovaru. Sve se više govorilo o ratu, a krajem rujna 1991. oformljen je Odred nenaoružanih ljudi i budući Krizni štab Kućišta. Mi mladi smo se okupili pred mjesnom zajednicom, 1. 10. 1991 godine i počeli uviđati da bi se trebali bolje organizirati. Nismo znali pucati, možda tek poneki mladić koji je bio u vojsci.

Osjećao se nemir, turisti su odjednom nestali, osjećala se napetost. Napadnut je Dubrovnik, ali mi i dalje nismo imali pojma kolika je ta neprijateljska sila.Tek ću kasnije, kroz par mjeseci, upoznati svu silu, tehnologiju i bijes Jugoslavenske narodne armije, Teritorijalne obrane i dragovoljaca koji su iz Srbije i Crne Gore došli u Hrvatsku, perfidno pobunili svoj narod u RH i pokušali legalno izazvati ono što tvrde sve ove godine – da je Domovinski rat bio građanski rat.

Smišljenu agresiju osmislio je intelektualni vrh ondašnje JNA sa Slobodanom Miloševićem na čelu. Dugo godina pripremali su rat u etapama, od Slovenije, preko Hrvatske do Bosne i Hercegovine. Tek kasnije ću shvatiti koliku sam sreću imala što sam sve preživjela i koliko je duboka ta mržnja, mada nikad nisam razumjela zašto.

Ni jedan hrvatski vojnik nije prešao na teritorij Srbije, ni jedna hrvatska granata nije ubila nijednog građanina u Srbiji – kaže danas Sanja Šale.

Raketiranje repetitora

Mladi u Kućištu počeli su na jesen 1991. držati noćne straže, počela su prva zamračenja i nestanci struje.

– U daljini su se čule granate o kojima do tada nisam imala pojma, a kasnije kroz život naučit ću kako brojiti sekunde do pada granate i kako sebi spasiti glavu. Shvatila sam da se ponavlja sve ono što su moji roditelji, bake i djedovi kao civili doživjeli u Drugom svjetskom ratu, a zašto? Mi nismo nikome ništa napravili kao narod, nismo otišli tamo i nekog maltretirali.

I onda me jedan dan probudio zvuk rakete jer je avion raketirao repetitor na Korčuli i na Roti na Pelješcu, tako da više nismo imali nikakve informacije. Tada sam shvatila da je gotovo. Počele su dolaziti prvi izbjeglice iz Konavala i Primorja, brodovi JNA su češće plovili našim akvatorijem. Moj otac bio je pomorski časnik za vezu i uvijek je bio okružen radiostanicama, pa je doma oformio radiostanicu. Slušali smo na raznim valovima što se događa, slušali smo egzodus Vukovara.

– To mi je bio okidač, odlučila sam da moram ići pomoći.To je bila moja sudbina. Rekla sam nekim prijateljima, a oni su mi rekli da sam luda. Majka i otac su poludjeli na mene. No, došla sam slučajno do jednog oglasa u novinama u kojima je 1. brigada “Tigrovi” tražila pomoć u ljudstvu.

Ono što se sjećam, jest da sam na snimkama vidjela taj znak tigra i neke žene, koje ću kasnije upoznati. Moja je želja bila kao i većine studenata toga doba, da pomognem, na bilo koji način. Nisam mogla sjediti skrštenih ruku i nijemo promatrati patnju, bol i stradanja građana na 3/4 okupiranog teritorija ove zemlje. Uostalom, u to vrijeme, to je bilo najčasnije što se moglo napraviti...ili pomozi i suprotstavi se agresiji...ili bježi i šuti zauvijek! Pa što nam Bog da...

– Prijavila sam se na taj oglas. Prve njihove jedinice došle su u moj kraj kad se otvorilo Južno bojište. Janko Bobetko je sa svojim timom, kao osoba koja je najbolje upravljala pješačkim postrojbama, odlučio da se elitna postrojba, koja je do tada uspješno ratovala diljem Slavonije, prebaci ovamo na ispomoć ljudima jer će sve ovo ovdje pasti. Poslije sam provela šest mjeseci vrlo blizu njega, svakodnevno surađujući.

Poslana u satniju Vojne policije

– Pozvali su me u Zagreb. Jedno vrijeme je bilo rečeno da žene u 1. brigadi više neće ići na borbene položaje zbog smrti i ranjavanja nekoliko žena. No, kad sam stigla tamo, na prijemu su odlučili da bi me voljeli vidjeti u Samostalnoj satniji Vojne policije 1. brigade, a zbog mojih psiho-fizičkih testova i sposobnosti odlučili su da ipak pređem u dio jedne takve elitne jedinice gdje ću doživjeti pravu obuku. Bilo je vrlo teško, ali meni moj despet nije dao da odustanem.

Čak su mi napravili jednu caku, da odustanem prvi dan – dali su mi čizme broj manje. U živim ranama sam završila obuku, ali inat nije dao da se predam. Mislila sam, ako su mogli drugi, mogu i ja. Završila sam obuku i postala dio najelitnije jedinice Hrvatske vojske koja je u ratu dala najveći broj poginulih – 367. Bilo je skoro 11.000 pripadnika “Tigrova” – neki su bili jedan, neki tri dana, neki tri tjedna, mjeseca ili godine, a netko od početka do kraja.

Takvi su vrlo rijetki, rijetkost je da su ostali živi i neokrznuti. Ranjeno je 1711 pripadnika “Tigrova”, od toga imamo 28 stopostotnih invalida, a 6 pripadnika još uvijek tražimo.

Torture srbijanskih logora prošao je 191 pripadnik. Četiri žene, pripadnice Tigrova, položile su svoj život. – “Tigrovi” su među prvim redarstvenicima u RH, i nakon demokratskih izbora sudjelovali u akcijama na Plitvicama, kada je stradao prvi policajac, i iz tih prvih redova MUP-a nastali su “Tigrovi”.

Josip Jović je prvi “Tigar” koji je ubijen. Tigrovi su sudjelovali od početka, zajedno s Vukovarcima kao prve redarstvene snage, u osnivanju obrane Vukovara. Jedan od najpoznatijih Tigrova koji je jedini od pripadnika postrojbe preživio masakr na Ovčari je Vilim Karlović.

Tigrovi, varaždinski policajci, dragovoljci iz Zagreba i ostalih krajeva zemlje, Vukovarci i pripadnici HOS-a su ljudi koji su branili istok zemlje, gdje je sve ovo eskaliralo i gdje se u meni probudio bijes, da ne možemo svi sjediti skrštenih ruka. Hrvatska je imala embargo na uvoz oružja jer je srpska diplomacija toliko jaka da ni svijet nije dobro prepoznao naše sukobe. Tu su hrvatski iseljenici dali strašan doprinos, raznim kanalima se nabavljalo oružje i oprema, a došli smo do oružja i oslobađajući od JNA hrvatske vojarne.

”Mala, drž’ se mene, poginut ćeš”

– Nakon obuke, vraćena sam na jug, na područje oko Slanoga. Tada sam se prvi put susrela s izravnom mogućnosti smrti. Strašan je to šok u kojem sam se potpuno izgubila. Nisam imala rutinu kao iskusni vojnici. Tu su bili ljudi koji će postati moji najveći životni prijatelji. Jedan od njih, Ivica, uhvatio me za ruku i rekao “mala, drž’ se mene, slušaj me, poginut ćeš”. Tako sam se polako uhodavala na terenu, a usput smo spašavali ljude i imovinu.

Prvi susret s borbom je strašan, a tko kaže da se nije bojao, laže. Mene je i danas strah! Onda sam doživjela većinu akcija u oslobođenju juga, uključujući i desant na Cavtat, izlazak na Stravču, svašta sam vidjela. Prvi put sam izbliza vidjela kako izgleda neprijateljska vojska i žene u neprijateljskoj odori, još u zimu 1991. godine, kada sam ih golim očima promatrala kako se voze prema Bistrinskom mostu, i kako pale kuće preko puta benzinske postaje u Dolima.

Te godine susrela sam se prvi put i sa smrću bliskih i dragih prijatelja, to je nešto što ću pamtiti cijeli život. Smrt je kasnije postala dio rutine, sastavni dio života i posla u vojsci. U oslobađanju Dubrovačko-neretvanske županije, konkretno Dubrovačkog primorja, Dubrovnika, Konavala, Župe, 520 pripadnika Tigrova je ranjeno, 66 poginulo, dvojica su zarobljena, a dvojica nestala...

Nakon akcije Maslenica, boravila je na surovom Velebitu gotovo godinu dana, na temperaturama od ponekad minus 23.

– Držali smo Tulove grede, stjenoviti i izrazito strm greben. Po danu se nismo smjeli kretati jer su ubijali snajperi, po noći pod ratnim svjetlima događale su se smjene ljudstva. Pripadnicima su se događale smrzotine, događali su se brojni užasi, a sve da bi se spasio zadarski dio koji je zamalo pao. U jednom mjesecu bila sam na 13 sprovoda mojih suboraca – sjeća se Sanja, koja je i sama ranjena.

Ranjena, a onda se vratila na bojište

– Bilo je to 11. rujna 1993., kada sam premještena na lički dio bojišnice. Na Maslenici su se sukobi smirili i otvorilo se novo bojište na ogulinskom području, Velikoj i Maloj Kapeli. Došla sam u to selo, prespavala noć do 6 ujutro i samo se sjećam zvuka prve granate velikog kalibra. Bila sam u potkrovlju jedne kuće na obali rijeke Mrežnice. Eksplodirala je blizu kuće, pokušali smo bježati, ali iduće dvije su pale odmah kraj nas.

Ja sam imala sreće i lakše sam ranjena, a dečki su me spasili i odveli u bolnicu. Bila sam potpuno gluha od detonacija, krvava i izbezumljena. Odmah nakon rehabilitacije vratila sam se u postrojbu jer ti to uđe u krv. Ne možeš prestati, vraćaš se svojima. Nitko od nas nije odustao sve do oslobođenja i to su mi najbolji prijatelji u životu – iskreno kaže Sanja, koja je i nakon rata ostala raditi u kopnenoj vojsci.

Bi li opet uzela oružje u ruke za obranu države?


– Ne, dosta je bilo! Meni je žao, ali branila bih se samo da sam životno ugrožena. Za to sam obučavana. Ne bih to preporučila nikome jer kad jednom izgubiš zdravlje, nikad ga više ne možeš vratiti.

Svaki rat može se spriječiti među razumnim ljudima. Oslobodili smo Hrvatsku i dali je na upravljanje političarima u dobroj vjeri, kao ‘kravu muzaru’. Nitko od nas nije mislio niti znao što od svega ovoga može ispasti.

– Provela sam s “Tigrovima” 11 godina, sve godine rata i još nekoliko u miru. Došlo je do nekih promjena u vojsci, pa sam umirovljena kao veteran Domovinskog rata. Prošla sam sve akcije sa svojom postrojbom od početka do kraja, znači, ne postoji akcija u kojoj su bili “Tigrovi”, a da ja u njoj nisam bila.

Znalo se dogoditi da bude jedina žena između 305 muškaraca u borbi, kao u akciji osvajanja planine Šator pred Bosanskim Grahovom, pred samu akciju “Oluja”. - To je bilo stravično teško ratište, za mene kao tada jedinu ženu u direktnom borbenom djelovanju moje postrojbe i vrlo traumatično. Ali izdržala sam – kaže dočasnica Hrvatske vojske.

– Mi smo željeli sve najbolje ovoj zemlji i ovomu narodu. Nitko od nas nije razmišljao o nikakvim privilegijama. Kad sam došla u “Tigrove”, nije bilo plaća, nije bilo nikakvih obećanja. Živjeli smo od danas do sutra. Došla sam dragovoljno, nisam mobilizirana, kao i većina ljudi koji se danas vode kao branitelji. U Tigrove je mogao doći tko god je želio, ali samo najhrabriji su ostajali. Zato smo se i zvali “Prva Brigada”.

Bili smo generacija koja je tek izašla iz školskih klupa. Nismo krivi što se dogodilo ovo čemu danas svjedočimo jer nitko od nas, sve one godine koje smo proveli u šumi, nije imao pojma da za to vrijeme drugi dijele plijen. Nismo imali pojma da će se dogoditi pljačka svih najvrjednijih resursa koje ova zemlja ima, pljačka ovog naroda. Mi nismo mogli učiniti ništa. Nismo bili svjesni da smo dio povijesti ove zemlje, a bili smo kao jedno tijelo i ljudi su bili uz nas. Hrvatska nikad nije bila jedinstvena kao tada.

- Žao mi je što danas hrvatski narod ima tako kratku pamet i sjećanje, pa zaboravljaju muku koju je narod prošao. Cijele obitelji su ubijene, sela su spaljena, puno je djece ubijeno. I onda dođeš u grad i vidiš da je ekipa raspodijelila plijen. Ne kužiš ništa, ništa ti nije jasno, a već su počela razdvajanja u vojsci, s činovima i raznim igrama. Zato smo umirovljeni. To je za mene kao obrazovanu ženu u naponu snage bilo žalosno. Onda skontaš da je sve to mudro osmišljeno – bez dlake na jeziku kaže Sanja Šale.

Izbrisana jedna generacija

‘Prašinarske priče’


Sanja piše autobiografsku knjigu, ustvari istinita događanja iz Domovinskog rata pod radnim nazivom ‘Prašinarske priče’ (…i dok palme njišu grane) koje bi uskoro mogle ugledati svjetlo dana uvezane u tiskano izdanje.

- To su moje uspomene, moja svjedočanstva, a pjesma ‘Dok palme njišu grane’ u naslovu je jer je moj prijatelj poželio da mu je otpjevam par sati prije nego je poginuo.

Zapravo je predosjetio i najavio svoju smrt. Bio je jedinac, a ubijen je zajedno sa svojim kumom zadnjom granatom koja će ikada pasti u ‘Oluji’ – kaže Sanja.

- O nekim stvarima neću pisati nikad, neke će stvari umrijeti sa mnom.

– Trebalo nas je obezvrijediti. Jedna generacija ljudi jednostavno je izbrisana. Spominju se samo kad su neke obljetnice. Ali dok smo živi mi, živjet će i sjećanja na one koji su bili bolji od nas – dodaje i sjeća se jedne mlade žene, Emine Hamulić, pripadnice “Tigrova”, koja je 1996. izvršila suicid, razočarana svime što ju je dočekalo nakon rata.

- Zbog istih razloga puno je samoubojstava među braniteljima, ističe Sanja.

- Neki istinski heroji Domovinskog rata umrli su kao beskućnici, gladni i žedni, svjedoči naša sugovornica. - Ja sam ih poznavala.

Neke od njih odgovorila sam od suicida i drago mi je da su me poslušali.

– Hrvati su narod koji zamjera i ne trpi tuđi uspjeh – dijagnosticira.

– Među današnjim građanima Hrvatske nestalo je svih oblika časti. Čast ne postoji, to je iznimno rijetko. Druga stvar, brzo su zaboravili muku svoga naroda. Uopće ih ne zanima. Okrenuti su trendu u svijetu, a to je brzinski uspjeh bez truda i muke. Zavladala je sebičnost, zaboravlja se sve.

Hrvatska je u svojoj tisućljetnoj povijesti uvijek dobivala ratove za svoju opstojnost. Hrvatska je uvijek imala svoje ratnike i junake, svoje osloboditelje i svoj narod hrvatski. Hrvatski su ratnici-junaci i u ovom pravednom ratu za opstanak svoje Domovine još jednom ispunili povijesni zavjet Hrvata. Zbog takvih junaka, mi koji smo ih poznavali i preživjeli, ne smijemo dopustiti da ih se zaboravi.

Hrvatsku branilo gotovo 11 tisuća građana srpske nacionalnosti


Pobijedili smo u ratu, ali izgubili u diplomaciji u miru. Jedna generacija se mora ciljano educirati da prenese istinu. Smatram da je Hrvatska u svim svojim vladama vrlo aljkavo odradila posao, to se vidi u procesuiranju ratnih zločina u RH, posebno u silovanju žena kojih je enorman broj na okupiranim područjima.

Naravno, bilo je zločina i s hrvatske strane, mi smo se od njih jasno ogradili. Svaki zločin ima svoje ime i prezime. Za vrijeme trajanja Akcije ‘Oluja’ nijedan ozbiljniji ratni zločin nije se dogodio na području djelovanja moje brigade. Prije akcije svima nam je objašnjeno na što moramo paziti.

Ponosna sam što sam spasila mnoge civile, oni će se prepoznati ako su i danas živi jer su tada bili stariji ljudi. Drago mi je da nisu doživjeli nikakva zlostavljanja, predani su Civilnoj zaštiti, poštovala se Ženevska konvencija. Mirno spavam. Ponosna sam i na brojne suborce kojima sam tada život spasila.

Hvala i onome koji je moj život spasio. U 1. brigadi bilo nas je iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Rame uz rame s nama su se borili brojni Bošnjaci, Slovenci, Albanci, Ukrajinci, Srbi, Česi i Mađari. Hrvatsku je od agresije branilo gotovo 11 tisuća građana srpske nacionalnosti, što mobilizirano, što dragovoljno.

U 1. brigadi ih je bilo jako puno. Neki su ubijeni, neki su završili u logorima, neki su invalidi. Jedni drugima čestitamo sve vjerske praznike i jako se poštujemo.

Izdvojeno

14. kolovoz 2020 18:36