Vrlo često, u različitim sferama djelovanja, ljudi se boje priznati da su u nečemu pogriješili. Zašto je tako teško prihvatiti da su pogreške zapravo sastavni dio života i da nikoga, ali baš nikoga, ne mimoilaze? Jasno da su pogreške ponekad pokazatelj neznanja, bahatosti i uobraženosti, ali nije uvijek tako. Upravo pogreške, ako ih prihvatimo kao neminovnost života, mogu biti prigoda da se nešto novo nauči, da se neki problem sagleda iz drugog kuta i, što je najvažnije, da se ista pogreška ne ponovi!
Odgajamo li djecu tako da zapravo očekujemo da sve rade bez pogrešaka? Slijede li u protivnom kritike i kazne te strah djeteta od gubitka ljubavi i prihvaćenosti? Uništavamo li tako malo-pomalo samopouzdanje djece i mladih? Pripremamo li ih na pogrešan način za život?...