Poslije bitke lako je biti general. Iako ne znamo puno o pojedinostima čina, one nam i ne trebaju za kazati da je preplavljujuće zastrašujuć i da, ne samo da je odnio čitav niz mladih života, nego je unio i neizlječive traume u obitelji preminulih, ali i kod preživjelih i njihovih obitelji.
Tko imalo prati ovu problematiku, stanje društvenog duha, vrijednosti i trendova, ne čudi se. Bilo je samo pitanje kada i gdje će se trendovi koje smo dosad viđali uglavnom na Zapadu, i to u SAD-u, preseliti i u naše susjedstvo, a možda i kod nas – kaže prof. dr. sc. Tomislav Franić, psihijatar, subspecijalist dječje, adolescentne i forenzičke psihijatrije na Klinici za psihijatriju KBC-a Split.
– Ono što jest iznenađujuće, zaprepašćujuće i drukčije u odnosu na slične slučajeve jest dob počinitelja, koja je jezivo niska. Brzim pregledom kroz najpoznatije masovne školske pucnjave u SAD-u i svijetu nalazim najmlađeg počinitelja kao 16-godišnjaka. Ovdje počinitelj ima 14 godina, osnovnoškolac je i učenik sedmog razreda.
Prokletstvo Balkana
Na temelju prvih informacija, zastrašujuća je i dostupnost oružja i odgovornost roditelja koji to oružje nisu čuvali izvan dohvata dječaka. Opis situacije u kojoj dječak s kratkom cijevi ubije desetak osoba ukazuje da to možda i nije njegov slučajni i prvi susret s oružjem.
U svom pohodu on je pokazao osobine dobro uvježbanog strijelca i rezultat njegova pohoda je bio smrtonosniji od nekih školskih pucnjava u kojima je bilo više napadača s ofenzivnim, napadnim, jurišnim automatskim puškama. To je očito prokletstvo tog dijela Balkana, gdje na 100 stanovnika ide 39 komada vatrenog oružja, čija kultura se veliča. Ne bi začudilo da je nakon tragičnih događanja od devedesetih, do sada još više oružja zakopano u sjenicima i voćnjacima – ističe psihijatar.
– Pri svemu ovome jasno treba naglasiti da nasilje i psihijatrija nisu ista stvar – kaže prof. Franić. Prema prvim podacima, dječak je pokazao visoko organizirano i promišljeno ponašanje koje je i sproveo u djelo. Dakle, visoko vjerojatno je bio ubrojiv, znao je što radi i nije to bio neubrojiv čin ili čin u afektu, gdje bi on pri ruci imao nekakvo oružje i nekakva emocionalna pobuđenost bi ga izazvala da to oružje i upotrijebi namah.
Ovdje je izvjesnije riječ o nemogućnosti kontejniranja i ovladavanja emocijama i kao odgovor na nešto što je on smatrao za frustraciju. Pri tome ta frustracija može biti bizarno beznačajna promatračima, a posljedica je najčešće toga da je odgajan u uvjetima u kojima nije bio izložen frustraciji i u kojima je na neki način za njega sve probleme rješavao netko drugi jer bi u suprotnome znao s njima izići na kraj.
‘Beznačajan‘ povod
Neka izvješća navode da je ta bizarno beznačajna frustracija neželjena ocjena na koju nije navikao.
Druga mogućnost je da je odrastao u sredini koja probleme rješava nasiljem i podržava nasilje pa je i on kao model rješavanja problema preuzeo nasilje. Pri tome nije ta sredina samo obitelj, nego i društvo, i svi se trebamo zapitati kako reagiramo na nasilje svih vrsta, od verbalnog do ovakvog, i kakvu poruku svojim činjenjem ili nečinjenjem i okretanjem glave u stranu šaljemo djeci i mladima, a djeca nisu pala s Marsa, nego su naš "proizvod" i odraz.
Tragični događaj je signal da kao društvo negdje gadno griješimo i premda je nasilja bilo oduvijek i bit će ga zauvijek, nije nam baš na ponos da četrnaestogodišnjak u maniri profesionalnog ubojice počini pokolj u školi koja je mjesto nulte tolerancije na nasilje – zaključuje dr. Franić.