StoryEditor
HrvatskaRealna slika

Prizivate švedski scenarij u Hrvatskoj? Ne budite smiješni, ostat ćemo doma jer moramo, a ništa drugo nismo ni zaslužili

Piše Marin Katušić
31. ožujka 2020. - 21:43
Piero Cruciatti

Nakon početnog šoka zbog eksplozije koronavirusa u Italiji i od građana (barem deklarativno) općeprihvaćene kampanje ostanka u kućama, u javnom prostoru sve češće se mogu čuti glasovi kako srljamo u katastrofu i pod hitno trebamo napustiti mjere koje će potpuno devastirati ekonomiju. Kao svijetli primjeri navode se zemlje poput Južne Koreje, Tajvana i Švedske koje, čini se, krizom rukovode daleko uspješnije od ostatka svijeta.

Azijske zemlje pandemiju su uistinu na nevjerojatan način stavile pod kontrolu, situacija u Švedskoj još uvijek ima neizvjestan ishod, no načelno je sasvim ispravno postaviti pitanje: je li Hrvatska mogla drukčije?

Ukratko - nije. A odgovor zašto tiče se podjednako Stožera civilne zaštite kao i nas samih.

Nekoliko je presudnih faktora koji su utjecali na de facto proglašenje karantene u Hrvatskoj. Prvi, ne i najvažniji, je geografski.

Ako pozornije pogledate gornji graf, vidjet ćete kako se Hrvatska nalazi u pojasu između 30 i 50 stupnjeva geografske širine u kojem su zabilježena najveća žarišta pandemije. Preliminarna istraživanja žarišta su povezivala s klimatskim uvjetima. Konkretno - temperature koje ne padaju ispod nule i ne rastu značajnije preko 20 stupnjeva te relativna vlažnost zraka koja ne prelazi 80%.

Čitava Hrvatska se nalazi u, koliko je zasad poznato, idealnim klimatskim uvjetima za širenje virusa čime je potencijalna ugroza automatski veća nego u, primjerice, Švedskoj.

Dodajmo ovoj činjenici informaciju da se blizu naše zemlje nalazi najveće žarište pandemije u svijetu (Lombardija) i jasno je kako geografska slika ne izgleda pretjerano povoljno za eksperimente. I, zapamtite, ovdje pričamo o ranim danima pandemije kada je nacionalni Stožer morao donijeti hitne odluke na temelju vrlo nepouzdanih informacija te odabrati strategiju o kojoj će ovisiti tisuće života.

Drugi razlog zbog kojeg Švedska može što Hrvatska ne može je sociološki. Jedna od potencijalnih strategija, o kojoj su u početku ozbiljno razmišljali i Britanci, bila je virusu izložiti dio populacije za koji se smatra da ga virus ne ugrožava značajno - tinejdžeri i svi mlađi od 40. Djeluje izvedivo u zemlji gdje je prosječna dob odlaska iz roditeljskog doma 21 godina, gdje je izražena tradicija samačkih kućanstava i gdje je socijalna distanca gotovo uobičajen način života.

Budući da Hrvati roditeljski dom napuštaju najkasnije u EU (32 godine), kakva korist ako pustimo mlade da se zaraze virusom kad će ga onda donijeti kući roditeljima, bakama i djedovima s kojima u velikom postotku žive?

Sociološki razlozi omogućili su u nekim azijskim društvima da mnogo efikasnije i s mnogo manje štete zaustave krizu. Južna Koreja, Singapur i Tajvan vjerojatno su među najboljim primjerima, a jedan od ključnih razloga za efikasnu reakciju bila je činjenica da se kod njih privatnost tretira nešto drukčije nego na Zapadu te da su početkom dvijetistućitih naučili lekcije u epidemiji SARS-a. Socijalno distanciranje, osobna higijena, ispravno nošenje maski - građanima ništa od ovih termina nije bilo potrebno posebno objašnjavati, od prvog trenutka kad je postalo jasno da je stigao novi virus - društvo je prigrlilo pravila ponašanja koja su im bila jasna i poznata. Uz takvu disciplinu mnogo je lakše provoditi eksperimente i kontrolirati epidemiju, a da ne govorimo o infrastrukturnim i financijskim uvjetima koji su im omogućili provođenje masovnih testiranja i izolaciju osoba koje bi inače još danima ili čak tjednima širile virus.

I, za kraj, stižemo možda i do najvažnije činjenice koja drugim zemljama omogućuje rizičniji pristup kontroli virusa - infrastrukture.

Gledajući slike iz Lombardije čovjek može lako zaboraviti na činjenicu kako Italija ima jedan od najboljih zdravstvenih sustava na svijetu (zauzeli su drugo mjesto prema izvješću WHO-a za 2000. godinu, a očekivana životna dob koja premašuje 82 godine također je indikator kvalitete zdravstvenog sustava iako, pokazuje se, i otežavajući faktor u pandemiji koronavirusa), a u top 10 nalaze se Švedska i Singapur.

Hrvatski zdravstveni sustav već godinama se nalazi na rubu kolapsa, a strašno je uopće i zamisliti što bi se dogodilo da ga u samo nekoliko tjedana “pregazi” pandemija novog virusa. I tu uistinu dolazimo do najvažnije činjenice zbog koje Hrvatska ne može slijediti švedske ili tajvanske primjere.

Pogledajte bilo koju bolnicu i javnu ustanovu i pokušajte pronaći osobu koja ih vodi bez stranačke iskaznice. Naš zdravstveni sustav savršena je preslika loše dizajnirane države, birokratiziranog mastodonta u kojem efikasnost i stručnost nestaju pred vojskom uhljeba, podobnika, korupcije i katastrofalne, desetljećima neodržavane infrastrukture. Nemojte da vas zavara sposobnost ili elokvencija aktualnog ministra zdravstva, nemojte da vas pljesak s balkona uljulja u lažnu sliku kako ćemo i ovu krizu pobijediti zajedništvom i herojskim naporima zdravstvenih radnika. To je, nažalost, istina, ali ne istina kojom se trebamo ponositi. 

Ne trebaju nam herojski napori potplaćenih medicinskih sestara i liječnika, treba nam sustav kojem su na vrhu stručnjaci i javne institucije koje se ne preuzimaju kao dio političkog plijena. Kad to ostvarimo, onda ćemo na najveće krize moći odgovarati onako kako to čine Šveđani, Singapurci ili Korejci. Ili barem razmišljati o tome.

A do tada, ostajemo doma. Drugog izbora nemamo, koliko god to ružno zvučalo, za ništa više trenutno nismo ni spremni ni sposobni. Nacionalni Stožer donio je jedinu logičnu i ispravnu odluku, sve drugo bio bi preveliki rizik i srljanje u katastrofu.

Šveđani koji sele iz roditeljskih domova s 21. godinom, ne nalaze se na geografskom žarištu, sami proizvode respiratore, imaju naviku društvenog distanciranja i, najvažnije, imaju vrhunski i fleksibilan zdravstveni sustav sebi mogu dozvoliti eksperimente i rizičniji pristup kontroli krize. Ako i pogriješe, imaju mnogo više šansi za sanirati štetu.

Hrvatska je, s druge strane, na krizu sposobna odgovoriti jedino najjednostavnijim mogućim rješenjem. 

Ono što je pozitivno - najjednostavnije rješenje ujedno se pokazalo i dobrim. Spasit će tisuće života, no ipak ne nasjedajmo na lažnu dilemu kako sada biramo između između ljudskih života i ekonomije. Sasvim je moguće spasiti oboje, čak i ako ostanemo doma. 

Kad pobijedimo virus, a to će se sigurno dogoditi, shvatit ćemo da je, zapravo, iza nas lakši dio posla. Tada ćemo postaviti novo ključno pitanje: A što sada? Nažalost, uputit ćemo ga istim onim ljudima koji su kreatori postojećeg sustava, a koji će svoju nesposobnost, isto kao za vrijeme prošle velike recesije iz koje smo izašli među zadnjima na svijetu, pokušati opravdati vanjskim faktorima te nadljudskom borbom protiv virusa.

Isprazan je to narativ na koji nitko ne treba nasjedati. Sada je ključno tražiti konkretne poteze i reforme koje uhljebnički aparat godinama nije bio voljan provoditi. Slično kao nakon rata, na ruševinama koje će iza sebe ostaviti ova kriza dobit ćemo priliku graditi jednu sasvim novu Hrvatsku. Prvi pokušaj nije polučio bogzna kakav rezultat, tko će nam biti kriv ako i u drugom ne budemo ništa pametniji?

#KORONAVIRUS

Izdvojeno

12. svibanj 2020 10:56