StoryEditorOCM
Hrvatskadetalji iz života

Prije 45 godina ubijen je Bruno Bušić, prijatelj: ‘Tjerao je studente u partiju!‘, Imamo i nikad objavljene fotografije

Piše Marko Didić
16. listopada 2023. - 07:07

"Sve nas studente tjerao je da se učlanimo u Savez komunista Jugoslavije", govori o svom prijatelju i uzoru, poznatom hrvatskom emigrantu Anti Brunu Bušiću njegov zemljak, 73-godišnji umirovljeni satnik HV-a i nekadašnji profesor filozofije, logike i etike u imotskoj Gimnaziji Srećko Župić iz Vinjana Donjih.

Srećko, koji je jedanaest godina mlađi od Bruna, iznio je svoju priču na 45. godišnjicu Bušićeve smrti. Donio je obilje Brunovih fotografija iz raznih životnih situacija koje nikada nisu objavljene i koje pokazuju njegovu ljubav ne samo prema domovini, nego i prema zavičaju i obitelji. Na fotografijama se vidi da je jako volio izlete, a omiljeni hobi mu je bio oblačenje u vinjansku narodnu nošnju, ali mu nije bila mrska ni ona španjolska.

image

Bruno Busic u vinjanskoj nošnji.presnimka

/Cropix

Ustupio nam je fotografije, na kojima je Bruno s nekoliko svojih djevojaka, s Julienne Bušić, prije nego je sa suprugom Zvonkom otela zrakoplov, s bratovom kćerkicom Anitom, ocem Jozom kod "Zdenca života" u Zagrebu, sa suborcem Krunom Galićem iz Gorice. Prevladavaju motivi Beča i naročito Pariza.

image

Bruno Bušić i Zvonko Bušić u Rimu 1970. godine presnimka

/Cropix

Za Božić kod kuće

- Mogao je biti na kraju svijeta, ali je svaki Božić dolazio u Bušića Dragu i taj dan bi proveo sa svojim bratom Mirom i najužom obitelji te susjedima. Svoje djece nije imao, iako je imao dosta djevojaka i s njima odlazio i na putovanja i na izlete, a za Božić je uvijek dolazio sam - prisjeća se naš sugovornik.

image

S obitelji na proslavi Božića 1969. u Vinjanima Donjim presnimka

/Cropix

Bruno Bušić ubijen je u svojoj 39. godini života, deset dana nakon svog rođendana, na današnji dan 1978. godine u Parizu, u ulici Belleville, u kasnim večernjim satima. U njega je iz zasjede ispaljeno pet metaka, a dva su ga pogodila i usmrtila. Potpis za likvidaciju dao je tadašnji ministar unutrašnjih poslova Franjo Herljević uz Titov blagoslov. Bušić je pokopan 23. listopada 1978. godine na pariškome groblju Père-Lachaise, a na spovodu mu je bilo 1200 Hrvata. Ubojica nikada nije otkriven i procesuiran.

- Bila su na sprovodu i tri kamioneta puna cvijeća, a bilo je i nekih ljudi iz ovih krajeva koji su na sprovod išli po službenoj dužnosti. Stigao je i vijenac iz domovine tajnim kanalima s natpisom: "Svom vođi - nepokorena Hrvatska", sjetno će Župić.

U grobu s njim ležao je kamen iz Hrvatske, s torbom na kojoj je bio hrvatski grb i cvijet majčine suzice. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Hrvatsku i 16. listopada 1999. godine pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoju.

- Bruno nije puno vjerovao ni hrvatskim proljećarima, Savki Dabčević- Kučar, Miki Tripalu, Peri Pirkeru, Marku Koptrli i ostalima. Vjerovao je samo u mlade i u nas studente i smatrao je da hrvatski studenti moraju biti jezgra nove hrvatske države. Zato nas je tjerao da uđemo svi u Savez komunista Jugoslavije kako bismo bili na pozicijama kada dođe hrvatska vlast i sama samostalna, neovisna i neutralna Hrvatska te da budemo tada spremni upravljati zemljom.

- Trebate ući u SKJ jer jedino tako možete doći do važnih mjesta u policiji, pravosuđu, privredi, državnoj upravi, željeznicama i s tih pozicija možete puno više napraviti nego kao obični disidenti bez funkcija i društvenih uloga, često nam je govorio Bruno - sjeća se Župić. Sjeća se da se i on tome protivio, a i njegov otac Mate, ali je Bušić bio neumoljiv.

Tako pripremljeni trebali su primiti partijske knjižice i crvene karanfile u čuvenoj "Sedmici" zagrebačkog Filozofskog fakulteta 1970. godine gdje su mnogi disidenti studirali, ali ih je u tome preduhitrila policija.

image

Srećko Župić: Brunova ideja živi

Božidar Vukičević/CROPIX

Božidar Vukičević/Cropix

Budišin govor

- Sjećam se da smo tu bili Jozo Kapović, Markica Rebić, Marin Lončar, Ante Žužul, Milan Vuknić, Jerko Đerek, Srećko i Frano Mandić, ja i mnogi drugi. Bio je i predsjednik Saveza studenata Dražen Budiša koji nam je svima čestitao na prijemu u partiju i rekao da je to veliki dan za Hrvatsku.

Sve je išlo po planu, a onda se ustao i Budiši doslovce iz ruke uzeo mikrofon prof. dr. Mladen Zvonarević, pročelnik Odjela za psihologiju Filozofskog fakulteta. On je tada rekao Budiši pred svima okupljenima da je ulazak Hrvata u partiju opasan kros te je rekao da se ne slaže s našim ulaskom i da su takvi kao mi ubili njegove roditelje te da s nama može razgovarati samo preko nišana puščane cijevi.

Tada su se otvorila ulazna vrata i nagrnula je milicija. Zgazili su karanfile i zaplijenili partijske knjižice, koje nikad nismo ni dobili, a nas su rastjerali. Rekao sam Bušiću nakon toga, točnije nakon jedne mise, na kavi: "Eto ti tvoji crveni karanfili!" On se nasmijao i uz široki osmijeh mi reče: "E, moj Srećo, oni zgnječeni karanfili sada će još ljepše cvasti. Neće imati crvenu, nego crveno-bijelo-plavu boju i izrast će u prekrasne cvjetove."

Župić već godinama piše knjigu o Brunu i Zvonku Bušiću kojima su nadimci Roša i Taik, a knjiga će se zvati "Opojni miris Brunovih karanfila". Ne sumnjamo da će biti izuzetno zanimljiva jer Srećko o Roši i Taiku zna gotovo sve, pa i kako su dobili te nadimke. Srećkova majka Anđa je prva susjeda Bušićevih te je on s njom i kao dijete dolazio tamo, a s Brunom se intenzivno družio i za vrijeme svog studiranja u Zagrebu. To je odgovor na pitanje odakle on zna sve o Brunu Bušiću.

- Bruno je dobio nadimak Roša po jednom hajduku iz Bušića Drage koji je ratovao s Turcima, ali i sa svima koji su ugrožavali njegove interese i interese seljana, a Zvonko koji nije rođak Brunu dobio je nadimak Taik jer je kao mali dječak umjesto čovjek izgovarao - taik.

Bruno je imao težu govornu manu koja mu je ostala cijeli život i razumjeli bi ga samo oni koji su ga dobro poznavali. Zato je bio velikan pisane riječi, vrstan novinar, politički analitičar, konciznih revolucionarnih planova koje su neki obezvrjeđivali smatrajući da Hrvatska tada nije spremna za oružanu borbu protiv jugoslavenskih vlasti koju je on zagovarao.

Nije se slagao s Jakšom Kušanom, Bogdanom Radicom, Vinkom Nikolićem i još nekim hrvatskim intelektulacima koje je nazivao kunktatorima. To je inače nadimak rimskog konzula Kvinta Fabija Maksima koji je stalno izbjegavao bitke s Hanibalom i tako izgubio političku moć.

Osamnaest novela

Bušića su neki od njih zvali pastirskim, balkanskim ideologom bez razloga, jer to nije točno. On nije bio za popravljanje Jugoslavije kao mnogi emigranti, nego za rušenje Jugoslavije, odrješit je naš sugovornik.

Kaže da će njegova knjiga imati osamnaest poglavlja, točnije osamnaest novela, a napisao ih je za sada - trinaest. Ne sumnjamo da će knjiga biti bestseler kad iziđe.

U knjizi se piše i o tome da je Bušić dugo vjerovao da bi Dražen Budiša mogao biti na čelu te nove Hrvatske, a onda je u jednom pismu prijateljima napisao: "Budiša se oženio i nema od toga ništa, jedini čovjek koji to može napraviti je Franjo Tuđman."

- Jako je cijenio Većeslava Holjevca koji je bio istaknuti partizanski borac, poslijeratni gradonačelnik Zagreba, ali koji se pokajao i ispričao hrvatskom narodu i koji je bio spreman jurišati ponovno za hrvatske interese i hrvatsku državu te opet otići ako treba u šumu.

O Tuđmanu je govorio dosta, smatrajući da je on puno toga žrtvovao kada se odrekao komunizma, ta bio je tada jugoslavenski general-pukovnik. Detalje odnosa je pričao površno, a koliko ga je Tuđman volio i poznavao najbolje sam shvatio kada je pred prve parlamentarne izbore 1989. godine održao govor u Imotskome.

Govorio je o Bušiću te da možemo biti svi ponosni na njega i počeo recitirati: "Razvij mi se trobojnice mila, dugo si mi u potaji bila" i nastavio: "Trobojnice, moja ljubavnice, morasmo se ljubit kradomice."

Baš te pjesme je Bruno često slušao ispred mene s našim prijateljima u svom podstanarskom stanu na Zrinjevcu. Bruno je obožavao gangu, hrvatske narodne pjesme i često se družio sa Željkom Bušićem Bikanovićem koji je izvanredno guslio. Pozvao bi nas u svoj podstanarski stan i tu bismo pjevali i družili se. Bio je to stan od dvadesetak kvadrata, veličine jedne veće sobe, točnije mansarda s kosim krovom, u kojem je bilo toliko ljubavi i emocija za Hrvatsku da se i sada sjećam svakog detalja, pa i tih pjesama koje je Tuđman spomenuo - s ponosom govori Srećko.

Župićeva uloga u studentskim nemirima je bila - čuvar štrajka ili onaj koji se brine o redu, često je znao s Markicom Rebićem prodavati Hrvatski tjednik u kojem je Bušić pisao i bio jedan od urednika, a glavni urednik je bio Vlado Gotovac.

‘Šetanje‘ Udbe

- Znali smo i zaraditi na tom listu kada bismo uzviknuli "Dolje Milutin Baltić" (istaknuti komunistički rukovodilac op. a.), a onda bi nam gospođe na Opatovini i Zrinjevcu plaćale pet puta više nego je list koštao - smije se Srećko, a priča nam i kako je Bušić volio "šetati" Udbu.

- Stalno su pratili njega i fra Silvestra Aračića, njegova zemljaka iz Vinjana s kojim se intenzivno družio u Zagrebu. On i župnik bi se dogovorili da jedan iz svog stana krene s Jelačić placa prema Tomislavovu spomeniku u blizini željezničkog kolodvora, a drugi u suprotnom smjeru pa bi mahnuli jedan drugome kada bi se u šetnji mimoišli svaki na svojoj strani ulice. Onda bi nam govorili nakon tih šetnji - šetali smo danas Udbu.

Bruno je znao da će biti ubijen i o tome nam je često govorio, ali nije se bojao. Najbolji su mu prijatelji bili pokojni publicist i emigrant Marijan Gabelica, naš Podbabljanin koji je ove godine umro, i Rudolf Arapović iz Busovače s kojima se najviše družio.

I oni su bili svjesni opasnosti u kojoj se Bruno nalazi. Sjećam se da mu je Gabelica, koji je studirao kemiju u Parizu, rekao da će on pobjeći iz Pariza u Ameriku i da ide s njim, a Bruno mu je odgovorio - ubit će me i tamo, a u Parizu ipak uživam.

Bio je dva puta u zatvoru, jednom deset mjeseci, a jednom dvije godine. Nije mu bilo lako, čak je na dubrovačkom Stradunu bio i premlaćen od petnaestak huligana jugoslavenske provenijencije. Sjećam se da je s njim tada bio i Markica Rebić. Pričao mi je o svemu tome, ali nikada se nije bojao smrti niti ga je to natjeralo da prestane s političkim djelovanjem - napominje Srećko.

Skoro se naljutio kada smo ga upitali: "A dobro, što su to Bruno i njegovi revolucionari konkretno učinili na razbijanju Jugoslavije, koju konkretnu akciju, diverziju?"

- Tako pitati znači ne poznavati Brunovu doktrinu. Njegova teza je bila da će se Jugoslavija početi raspadati tek nakon Titove smrti i da do tada svi Hrvati moraju biti spremni preuzeti svoje uloge u toj borbi za Hrvatsku. Zato je puno radio na ukazivanju na nejednakosti, neravnopravnosti i potlačenosti hrvatskog bića, a naročito mladeži i studentima.

Tito je umro dvije godine nakon što je ubijen Bruno, a ono što je Bušić zagovarao ostvarilo se dvanaest godina nakon njegove i deset godina nakon Titove smrti. Ništa on nije radio loše, bio je veliki, duboki vizionar i izuzetno hrabar čovjek. To se možda ne bi reklo kada pogledate njegov imidž, onu lumbrelu od kose na glavi, kako smo mi zvali njegovu frizuru.

image

Bruno Bušić s djevojkom u emigrantskim danima
presnimka

/Cropix

Idealist bez novca

Bruno nikada nije imao novca, bio je idealist, ali s jasnim ciljem i velikim brojem sljedbenika. Većina njegovih prijatelja, pa i ja, odazvali smo se u borbi za slobodnu Hrvatsku. Ja sam ponosan što sam ušao u 115. brigadu gdje sam bio pomoćnik zapovjednika za informativno-psihologijsku djelatnost te poslije časnik za skrb ranjenima i obiteljima poginulih branitelja.

U Domovinskom ratu je poginulo mojih 60 učenika kojima sam predavao, a šestoro ih je nestalo. Znam da je mnogima od njih on bio uzor. Brunova ideja živi, naročito u srcu onih koji su ga istinski poznavali, a poznavala ga je i ova poginula mladost kojima je bio idol - siguran je Župić.

Govori nam i o teškom Brunovu djetinjstvu i njegovoj majci pokojnog Ani, djevojački Petric, koja je umrla vrlo mlada nakon što je rodila njegova brata Mira. Doktori su joj rekli da pobaci kako bi sačuvala svoj život. Nije htjela. Bruno je tada imao tek četiri godine. Priča i o Brunovoj polusestri Maji, ocu Jozi, sudskom pisaru.

Sjeća se Brunovih zezancija ispod murve u Bušićevoj Dragi, njegovih komentara kada bi igrali nogomet zaseoci Dočani protiv Vrbnja. Gledao bi utakmicu s bicikla bez sjedala, a ispod murve u zaseoku bio je nenadmašno duhovit.

Lažna poruka

- On bio naoružan, ma koje su to gluposti? Imao je jednu praznu kuburu iz turskih vremena i jedne gusle, te svoju pamet i hrvatsko srce. To su gluposti, takve priče.

I smeta mi još nešto da vam iskreno kažem. Svi govore da je Bruno govorio da će Hrvati dočekati Hrvatsku kao državu, ali da će je oni sami i razvaliti i uništiti svojim ponašanjem. Ja to nikada nisam od njega čuo, a znam i tko je to proturio kao Brunovu tezu, reče nam Srećko.

Ali o tome ćete ipak čitati u njegovoj knjizi. Za "Slobodnu" je dao i svoje vrijeme, i svoje privatne fotografije, i svoje emocije, želeći da i mladi koji o Brunu samo čitaju dožive onog istinskog i pravog Bruna.

Kada smo ga fotografirali kod Bušićeva spomenika koji se nalazi ispred vrtića u njegovim rodnim Vinjanima Donjim, Srećko nam je dobacio da i nije baš prezadovoljan spomenikom.

- Neke Brunove konture bista ima, ali nije pogođena ona dobrota i Brunova inteligencija i energija. Ali neka spomenika.

Zna da će se 45. godišnjica Brunove smrti obilježiti kod onih koji ga poštuju i vole, ali on bi volio da to bude institucionalno. Da to učini hrvatska država, na primjer Sabor, mjesto Vinjani Donji, grad Imotski.

Od Brunove uže obitelji, kaže nam Srećko, živi su Brunova nevjesta Marija (žena njegova pokojnog brata Mira) i njezine dvije kćerke Anita i Zrinka te Brunova polusestra Marija Grbavac.

Kaže nam i da je Brunova rodna kuća obnovljena, ali da je to učinila obitelj Petric, dakle obitelj njegove pokojne mame koja je bila vrsna krojačica i od toga prehranjivala obitelj.

Tadašnji predsjednik Libije Moamar Gaddafi je, kaže nam Župić, otvoreno govorio i pisao: ‘Zašto ja ne bih ubijao Amerikance, pa i samog predsjednika Ronalda Reagana, kada Tito može ubijati po inozemstvu?!’

’To je bila istina jer ubiti hrvatskog emigranta je značilo ne snositi nikave posljedice osim u zemlji u kojoj je ubojstvo počinjeno, ako Udba ne skloni tragove’, reče Župić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
04. ožujak 2024 21:17