Premijeru, Turudić nakon svega ne bi smio biti ni sudski zapisničar! Na tim funkcijama sve se gleda i ništa se ne prašta

Tvrde sada najžešći kritičari da Ivan Turudić ne samo što nikako ne smije postati glavni državni odvjetnik, nego ne bi smio više biti ni sudac. I onda vele da su Hrvati strog i neumoljiv narod: prava mjera stvari je ocjena da Turudić više ne bi smio biti ni sudski zapisničar, neka se ne uvrijede sudski zapisničari.

Podsjetimo, skandal oko HDZ-ova kandidata za novog šefa DORH-a – za kojeg se od subote ispostavilo da je bio u prisnim odnosima s poznatim hrvatskim kriminalcima i optuženicima - začeo se u petak, kada je predsjednik države Zoran Milanović iz Dubrovnika poručio da Turudić ne smije biti glavni državni odvjetnik jer postoje "ozbiljne sigurnosne zapreke".

Osim što je zagolicao maštu svekolikog pučanstva, predsjednik je dodao da će premijeru Andreju Plenkoviću dati par dana vremena "da se informira i reagira", pri čemu je za svoje komunikacijske standarde prema premijeru bio čak i pristojan:

- Polazim od toga da mu neke stvari nisu, kako on voli kazati, prinijete pozornosti. Pričekat ću još koji dan u nadi da čovjek radi u dobroj vjeri i da je sve ovo zabuna. Naprosto, Turudić to ne smije biti - rekao je Milanović u petak, da bi već u subotu pozvao novinare na Pantovčak, gdje je otkrio da se Turudić 2015. godine, dok je bio čelnik Županijskog suda u Zagrebu, više puta sastajao sa Zdravkom Mamićem, i dok je Mamić bio osumnjičenik i kasnije, kada je bio pod istragom.

Poručivši Plenkoviću da ne može gledati kako se "jednog opskurnog lika proizvodi u glavnog državnog tužitelja", Milanović je iznio da je te 2015. Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) provodila nad Mamićem tajne mjere praćenja, te je tako i registrirala njegova tri susreta s Turudićem. Ti su se susreti događali i prije

i nakon Mamićeva hapšenja 3. srpnja 2015., kada je protiv njega pokrenuta istraga pred Županijskim sudom u Zagrebu, čiji je predsjednik tada bio – Ivan Turudić.

Nedopustivi kontakti

- Mamić skuplja novac za jamčevinu, velik novac, i izlazi van. Već prije toga SOA dolazi do saznanja da se gospoda sastaju pod vrlo čudnim okolnostima... Ali tada Mamić još nije pod istragom. Cijelu tu godinu Turudić je predsjednik Županijskog suda. Krajem 8. mjeseca gospoda opet imaju tajni susret pod plaštom noći, vozili se satima, skrivaju na tajnim mjestima. Tada Mamić više nije bio osumnjičenik, nego pod istragom – iznio je Milanović na toj subotnjoj presici.

Iako SOA nije zabilježila o čemu su tom prilikom Mamić i Turudić razgovarali, Milanović je primijetio kako je "svakom jasno da takva vrsta kontakta nije dopustiva".

- O čemu su mogli razgovarati u trenutku kada je jedan pod istragom, a drugi predsjednik suda? Onaj tko želi zadržati i trunku kredibiliteta mora o tome razmišljati – rekao je Milanović.

U svojoj obrani, dan kasnije, Turudić pred novinarima nije poricao te susrete s Mamićem, ali je negirao njihovu tajnovitost:

- Nismo se sastali ni na kakvim konspirativnim mjestima, to je bilo ispred moje kuće, ispred stana u kojem živim i u ljetnom dobu oko devet sati. Nismo se vozili satima, nego pola sata – rekao je čovjek koji bi trebao postati novi glavni državni odvjetnik: nisam kršio sudački kodeks satima, nego samo pola sata.

No Mamić nije bio jedina Turudićeva briga proteklog vikenda. Samo koji sat nakon Milanovićeve presice Jutarnji list je počeo objavljivati serije telefonskih poruka koje su od 2016. do 2020. izmjenjivali Turudić i bivša državna tajnica Ministarstva uprave Josipa Rimac (danas se preziva Pleslić), koja je u svibnju 2020. uhićena pod optužbama za korupciju.

Triput zatajio istinu

Pokazalo se da tih poruka ima čak stotinjak i da su neke od njih vezane za konkretne predmete na Županijskom sudu u Zagrebu, dok su druge prilično intimne, a također se pokazalo da su se njih dvoje često nalazili - što u Turudićevom uredu na Županijskom sudu, što po zagrebačkim kafićima - što ne bi bio toliki problem (sve poruke i susreti datiraju iz vremena prije nego što je Rimac uhićena) da Turudić zadnjih godina nije više puta u javnom prostoru iskazivao kako jedva da poznaje Josipu Rimac.

Kako je Petar kobne noći tri puta zatajio Isusa, tako je i Turudić tri puta javno zatajio svoju bliskost s Rimac. Prvi put to se dogodilo 2. lipnja 2020., četiri dana nakon njezina uhićenja, kad su ga novinari N1 televizije podsjetili da je Tportal još 2015. objavio da su njih dvoje viđeni na kavi u jednom zagrebačkom kafiću, te su ga upitali je li u prijateljskim odnosima s netom uhićenom državnom tajnicom.

- Ma ne, nismo prijatelji. Nije to bila ciljana kava, mi smo bili u istom prostoru, u istom kafiću, pozdravili smo se i to je to – rekao je tada Turudić.

Drugi put se dogodilo u travnju 2023., kada je Turudić gostovao u emisiji Nedjeljom u 2 na HRT-u. Suočen s pitanjem voditelja Aleksandra Stanovića je li točno da ga je Rimac posjetila i na sudu - taj se posjet dogodio 9. siječnja 2020., pet mjeseci prije uhićenja Rimčeve – Turudić je morao priznati taj susret, ali ga je posve banalizirao:

- Ja sam je primio na pet minuta. Mislim da ni kavu nije popila – rekao je tada Stankoviću.

Treći put Turudić je bliskost s Rimac zatajio 17. siječnja ove godine na saslušanju pred saborskim Odborom za pravosuđe, kada je na izravno pitanje zastupnice Sandre Benčić o svom odnosu s Rimac odgovorio da ju je vidio "jednom na pet minuta".

Dva tjedna potom objavljene poruke će pokazati da je Turudić sretao i gledao Rimac mnogo češće: samo u siječnju 2020. sastali su se tri puta.

Blagost hrvatskog naroda

Upravo bi ova treća Turudićeva laž mogla i trebala biti presudna za njegovu daljnju karijeru, jer je izrečena tamo gdje je izrečena – pred ovlaštenim parlamentarnim tijelom. U razvijenijim demokracijama iznošenje neistinitog sadržaja na takvom mjestu automatski diskvalificira počinitelja iz političkog života, a ponegdje je to i kazneno djelo.

Turudićev moralni krimen je toliki da je aktivirao čak i poslovično letargičnu hrvatsku opoziciju, koja sada traži od Vlade da odustane od Turudićeva imenovanja za šefa DORH-a, ili da barem odgodi glasanje o imenovanju, zakazano za ovu srijedu.

"Osoba koja se na ovaj način dopisuje s jednom osumnjičenicom umočenom u niz afera, koja se u noćnim satima sastaje s ljudima koji su netom pušteni iz zatvora, ne da ne smije biti na čelu Državnog odvjetništva, nego ne smije biti pravosudni dužnosnik", poručio je vođa najjače oporbene stranke, SDP-ovac Peđa Grbin.

Drugim riječima, strogi i neumoljivi vođa hrvatske opozicije poručuje da Turudić ne može biti ni glavni državni odvjetnik, niti uopće može biti sudac, ali bi, eto, na primjer, ipak mogao biti sudski zapisničar. To je ta blagost hrvatskog naroda koju smo spomenuli na početku teksta.

Ivan Turudić, naime, nakon svega ne bi trebao biti ni sudski zapisničar. Ako je lagao na televiziji i pred saborskim odborom, lagat će i u sudskom zapisniku. Sutkinja će reći "to i to", a on će napisati "ovo i ono". Sutkinja će izdiktirati kako je u postupku dokazano da je osumnjičenik NN više puta prekršio zakon, a Turudić će napisati da je NN prekršio zakon "samo jednom, na pet minuta".

Ili, recimo, sutkinja izdiktira kako je u postupku dokazano da je HDZ u ovih trideset i nešto godina razorio hrvatsku privredu i društvo, a on će u zapisnik našvrljati kako je sutkinja utvrdila da je došlo do zastare postupka. Uglavnom, ne vjeruj sudskom zapisničaru koji laže pred saborskim Odborom za pravosuđe.

Suci i dimnjačari

Da je Ivan Turudić dimnjačar, njegovi susreti sa Zdravkom Mamićem i Josipom Rimac uopće ne bi bili sporni, da se sada ne uvrijede dimnjačari. Ali Ivan Turudić je sudac Visokog kaznenog suda koji pretendira biti glavni državni odvjetnik. A na tim funkcijama sve se gleda i ništa se ne prašta.

Suci su jedno od ključnih zanimanja u društvu: ne samo što provodeći pravo dijele pravdu, nego su i jedan od tri stupa vlasti na kojima počiva demokratsko društvo. Nitko stoga ne bi trebao biti kivan ako suci imaju visoke plaće, ali s time idu i visoki zahtjevi javnosti prema sucima, ne samo stručne prirode, nego i moralne. Sudac naprosto ne bi smio biti baraba, protuha i lažov, niti bi se trebao družiti s ljudima koji jesu takvi. To je cijena ovog zahtjevnog i odgovornog, ali časnog posla.

A sve što vrijedi za suca, za glavnog državnog odvjetnika vrijedi još i više: kao čovjek koji ima ovlasti da pokreće i stopira istrage na teritoriju čitave zemlje, on bi trebao biti ona simbolična figura sustava koja svojom personom - kako stručnim znanjem, tako i moralnim integritetom – javnosti jamči da živi u pravnoj državi.

Ukratko, glavni državni odvjetnik bi trebao biti strah i trepet kriminalnih i sumnjivih tipova, a ne netko koga takvi tipovi mogu nazvati usred noći i pokupiti ga autom da se vozikaju zajedno satima. Pardon, da se vozikaju zajedno pola sata. To je trideset minuta previše.