StoryEditor
HrvatskaIZ ŽARIŠTA EPIDEMIJE

Potresna ispovijest dviju liječnica iz covid odjela varaždinske bolnice: ‘U jednoj noći svi su nam umrli... Desetoro ljudi‘

Piše Višnja Gotal/Jutarnji list
29. studenog 2020. - 13:56
 Duje Klarić/Cropix

Šest puta su doktorice varaždinske Opće bolnice od utorka navečer do srijede ujutro pogledale na sat i konstatirale vrijeme smrti. 17,30, 21.32, 04.16, 04.55, 06.20, 07.30. I svaki put isključile respirator uz postelju izmučenih ljudi. Bijela ravna linija na crnom ekranu. Još je četvero preminulih na drugom bolničkom odjelu, prenosi Jutarnji list.

Bolnica na sjeveru u 24 je sata izgubila deset pacijenata oboljelih od covida-19. Rekordan je to broj smrti u tako kratkom vremenu. Iako se službeno izvještava o broju preminulih u razdoblju od 24 sata, Varaždin je desetero izgubio u samo jednoj noći. Doktorice Renata Krobot i Draženka Pavličević proglasile su smrt i sjele za telefon.

Mučan dio - reći najbližim osobama pokojnika da ih više nema. Svaka za umrle u svojoj smjeni. Dr. Pavličević tijekom noći, primarijus Krobot ujutro. Zvoni mobitel preminuloga. Svoj je broj na prijemu ostavio kao kontakt. Lako im te noći nije bilo, ali, kažu, ne i neočekivano. Više nema ublažavanja. Iako se lijepo nadati čudu, predugo su u medicini da zakonom velikih brojeva ne bi mogle naslutiti što slijedi. Jedino što nisu znale, je - kad.

Kao što ne znaju ni je li ova besana noć bila kulminacija ili slijedi mnogo sličnih. Ili još gorih. No, nemaju sad vremena o tome razmišljati. Idu dan po dan. Svi su slični, često ne znaju koji je dan u tjednu. Sad im se čini da će ovaj utorak pamtiti, no znaju, već sutra se može dogoditi drugi "dan za pamćenje".

Brojke su neumoljive. U tjedan dana više je od 2000 novih slučajeva. Do petka. Do objave ovog teksta i više. Već u petak novih 400 zaraženih. Incidencija u 14 dana veća je od 1000. Nema naznake pada. Ovogodišnji je studeni najcrnji mjesec u županijskoj povijesti. Od 80-ak osoba preminulih od covida-19, samo je troje njih bitku izgubilo prije 1. studenoga 2020.

Na jedinici intenzivne njege na Odjelu kirurgije Opće bolnice Varaždin utorak je počeo mirno. Covid mirno. Draženka Pavličević bila je dežurna. Ustala je u 6.30 pa pripremila sve što može zatrebati njezinim dečkima. Troje ih je, suprug i dva sina. Automatikom priprema više. Od 17. listopada je naučila da nema radnog vremena. Taj je dan došao prvi jesenski pacijent od covida. Nema kukanja, prekovremeni se ne broje.

Prošetala je do posla 15-ak minuta. Uz gradilište budućeg objedinjenog hitnog prijema u varaždinskoj bolnici, kroz kompleks je bolničkih paviljona, na odjel stigla u 06.50. Za dvadesetak je minuta bila u skafanderu na covid-odjelu. I ostala unutra, s mirisom svojeg znoja u nosnicama ispod hermetički zatvorenog skafandera, dulje od optimalna četiri sata. Došla su dva nova pacijenta koja se bore za zrak. Oni su jedino važni. Adrenalin.

- Uskoro sam opet ušla na odjel. Unutra ne sjedam. To je Odjel abdominalne kirurgije, privremeno, zbog potrebe za dodatnim kapacitetom, prenamijenjen u Odjel intenzivnog liječenja covid-pacijenata. Tu su klasične bolničke sobe, pacijenti vam nisu stalno na oku kako ste navikli. A ja ne mogu ne vidjeti ih. Pa stalno zujim okolo. I svi mi, kao pčelice - kaže. Bilo je 16.30.

- Odmah vidim tko nije dobro. A, kad krene smrt, sve ide jako brzo. Kao da se isključio prekidač. U 17.15 alarm. Mašina puše za čovjeka, pojačavamo lijekove, jedan po jedan otkazuju organi, frekvencija srca slabi, parametri divljaju. Reanimiramo... sve to traje samo nekoliko sekundi - prepričava.

Covid-smrti su nagle smrti. Više od 77 posto osoba na respiratoru, više se ne probudi. Jedan po jedan otkazuju im organi. Isto kao kod sepse, samo što je tamo kriva bakterija, a ovdje virus. Ako to i prežive, opasnost je tromboza. Tko je nije vidio na djelu, ne bi vjerovao da sitna osoba poput dr. Draženke Pavličević može s toliko snage masirati srce. Ona i tehničar su se izmjenjivali. Ipak, bezuspješno. Muškarac je umro. Prvi od njih šestero do jutra. I još četvero na susjednom, infektološkom odjelu. Kako se osjećala?

- Kako? Čovjek se uvijek pita što bi bilo da je to moj otac, majka, brat, sestra... Tako se osjećate, ali nema vremena za emocije. Idemo dalje - kaže nam doktorica. Ipak, emocije i iscrpljenost dovele su je na rub suza. Nekoliko sekundi. Pa krene dalje. Sve mlađi ljudi dolaze na intenzivnu i tu umiru. Prosjek podleglih covidu-19 u Varaždinskoj županiji je manji od 60 godina.

image
Duje Klarić/Cropix

U noći s utorka na srijedu životnu je bitku, među ostalim, izgubilo dvoje ljudi u ranim šezdesetima te muškarac u dobi od 52 godine. On je zasad najmlađa žrtva u bolnici. Još dvoje preminulih bilo je godinu dana starije. Radno aktivni, u punoj životnoj snazi. Dr. Pavličević se u životu školovala 24 godine. Ni jedna je knjiga, profesor, ispit, nisu mogli na ovo pripremiti. Uči u hodu, kao i svi.

- U današnje vrijeme, s obzirom da je razvijena tehnologija, znanost, medicina... mislim da nitko od nas nije mogao očekivati da će se naći u ovakvoj situaciji. S toliko mrtvih u jednome danu i sa šatorima umjesto bolničkih odjela ispred bolnice - govori. Od takvog stresa rekuperira se dugim šetnjama i odlascima na selo vikendom.

- Umiru ljudi, ali ono s čim idete doma je 'ja sam napravio sve i više od toga ne mogu'. Ipak, sad emocije nosite doma, prije ste je ostavljali tu. Ljudi umiru i umiru puno više nego inače. Tata mi uvijek ponavlja rečenicu jednog liječnika: 'Mi jesmo liječnici, ali nismo čudotvorci'. Dođete do točke kad napravite sve što ste mogli kao znalac i čovjek. I to je to. Osobno mi je najgori taj kontakt. Inače je kod nas protočno. Pacijenti dođu nakon operacije i budu tu koji dan, odlaze. Sad su pacijenti tjednima s nama. Nisu svi odmah na respiratoru. Neki prvo dođu na high flow, brzi protok kisika. S njima razgovarate. S našim redovnim pacijentima, to nije moguće. Često su nakon razgovora bolji parametri. Ljudi su jako umorni kad im fali kisika. Toliko da im se teško okrenuti na bok. Ali ima ih koji se bore kao lavovi. Zamolite ih da se okrenu na trbuh, na bok... nemaju snage, ali naprave to. Gledaju vas kao mali mišeki. I onda završe na respiratoru. Tu ste nemoćni - kaže doktorica za Jutarnji.

Od svih teških situacija, jedna ju je najviše pogodila.

- Čovjek je došao na 'high flow', danima je bio tu, razgovarali smo. Bio mu je rođendan. Saturacija je padala nekoliko puta, mislili smo 'gotovo je'. Razgovarali smo, parametri su se popravili, bio je skroz bolje. Idući je dan završio na respiratoru - kaže.

Kratko prekidamo razgovor, zove je 8-godišnji sin. Viče u slušalicu, čujemo ga, da opet nije na vrijeme došla po njega u školu. U njezinu glasu osjeća se grižnja savjesti.

- Mama, što si opet dežurna, pita me. Jednom mi je stariji sin nacrtao sliku kuće uz koju su tata, baka i djed koji ne žive s nama. A gdje sam ja, pitam. Kaže 'Tebe nema, ti radiš' - trpi obiteljski život medicinara. Ne žale se. Konstatiraju i idu dalje.

Smrtni se niz nastavio do jutra. Pred jutro je umrlo dvoje ljudi, s razmakom kraćim od 40 minuta. Umire i muškarac star 52 godine. U punoj snazi, nije patio od kroničnih bolesti. Dotad je, nakon četvero mrtvih u desetak sati, i doktorica Draženka emotivno otupjela.

Dok si dr. Pavličević, Slavonka, i dopusti emociju, njezina šefica, primarijus Renata Krobot, o emocijama uopće ne želi. Ne da ih ni spomenuti. Varaždinka je, iz liječničke obitelji. Majka, otac, brat i šogorica, kćeri, zet, nećak svi su doktori. Čak i dečko mlađe kćeri studira medicinu. Samo suprug nije. Voditeljica Odjela za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje Opće bolnice Varaždin, u srijedu je ujutro preuzela smjenu od dr. Pavličević. Tu je od 1991. godine i kaže da je ovo drugo ratno stanje u njezinu životu. Primarijus je od 1993. godine kao dio mobilnog kirurškog tima sa Specijalnom policijom, odradila ratni staž na Velebitu. Težak posao. Ima status hrvatskog branitelja.

- Varaždin proživljava drugi rat. Naučila sam se nositi sa stresom - govori. Nije, kaže, očekivala da jedan "virus u trećem tisućljeću može napraviti toliko problema čovječanstvu". Nakon što je ujutro, u vrijeme primopredaje smjene, umrlo još dvoje ljudi, životnu su bitku izgubila još dva pacijenta. U 10.40 i 14,12.

- Intenzivisti rade u salama, rade puno dežurstava, danu i noću, ali na toliko veliku smrtnost nismo navikli. To je dodatni stres i problem. Ima nas tu 15 specijalista, ali troje, četvero je uvijek u izolaciji. Kolege imaju i po devet dežurstava mjesečno, što je dvostruko više nego obično - kaže.

Sve su smrti teške, ali najgorima smatra "iznenadne smrti", one koje nisu očekivali. Korona virus zgrušava krv pa čovjek već ode doma, ozdravio od covida, a dobije moždani udar ili emboliju pluća. Kao direktnu posljedicu koronavirusa. I poznati fratar, fra Bono Šagi, liječio se od korone, ozdravio, otišao doma pa dobio emboliju pluća i umro.

- Te iznenadne smrti su najgore. Kod drugih su parametri danima bili loši, pogoršavali se i najgori ishod je bio izvjestan. Mogla se obitelj pripremiti na to - kaže primarijus. Teško bi joj bilo bez njezine ekipe, sestara i tehničara Ksenije Kukec, Mirne Korpar i Gorana Jaganjića. Desna ruka u smjeni joj je mlada doktorica Ana Bahunek. Odjel ima 23 respiratora, tog su jutra, u srijedu, stigla još dva. Svaki novi respirator vrijedan je zlata. Smjenu je počela s dvoje mrtvih.

- Pogodi nas, jasno, ali spremni smo na to. Tu se broje mrtvi, živi i koliko još imamo respiratora. Tako danas živimo - realna je. Jednako realno kaže da nema šanse da njezine riječi, apeli liječnika ili novinarske priče, potaknu ljude na odgovornost.

- Nema šanse. Ono što ljude može potaknuti je da snimimo umiruće bolesnike koji se bore za dah, na TV, umjesto reklama. Sve drugo ne pomaže. Pa pročitajte komentare na društvenim mrežama, ja ih više i ne čitam - pragmatična je.

Zaraženi covidom-19 u bolnicu, na Odjel infektologije, dođu s kuferom na kotačiće koji vuku po hodniku kao po aerodromu, prepričava nam primarijus Krobot. Još ne vjeruju da se umire od korone. Sretnici će preživjeti. Tko završi na respiratoru, šanse su mu slabe.

- Imaju sa sobom pidžame, veš, stvari za osobnu higijenu. Laptop, iPod, mobitel, punjač, hranu, ne znam što sve ne. Jedno vrijeme sve to koriste, komuniciraju s obitelji. Onda im se pogorša i više se ne mogu javljati na mobitel. Pa dođu k nama na intenzivnu, a mi tu hrpu stvari deponiramo. Čovjek premine, a mobitel i dalje zvoni. Pa nazovu nas: 'Ja sam supruga toga i toga, ne mogu ga dobiti, molim vas kako je'. I to je najteži trenutak. Kad morate reći da je on preminuo. Kad slučajno nazovu prije nego što ste ih stigli obavijestiti. O smrti obavještavamo u roku sat, dva, kad riješimo sve što moramo. Puno ljudi na formularima za prijem napiše svoj broj kao kontaktni. Pa zovemo, a telefon zvoni pacijentu koji je mrtav - svakojake se situacije događaju ovih dana.

Primarijus Krobot kaže da su se liječnici navikli. Za nju osobno više nema drame. Drama je, kaže, s "druge strane".

- Komunikacija bolesnoga s familijom je otežana. Ne mogu se vidjeti, čuti. To su ljudske drame. Lako za nas, to nam je posao. Nemojte nas prikazati žrtvama, jer ja žrtva nisam - zahtijeva primarijus. Nije ju teško razumjeti.

Ono što ona neće reći je da su mnogi Varaždinci postali teško predvidljivi u ovom vremenu. Dok bolnica ima crne rekorde, dok je pitanje trenutka kad će prvi pacijenti u šatore, dok svatko poznaje barem jednu zaraženu osobu, oni i dalje na društvenim mrežama negiraju bolest.

Korone nema, doktori lažu jer bolnice na tome zarađuju (?!), novinari su potkupljeni. Spremni su povjerovati u sve, osim u covid-19. Mjera se rijetki pridržavaju. Zato je Varaždinska županija prije tjedan dana uvela najstroži set mjera u Hrvatskoj. Predsjednik Gradskog vijeća protestira odlaskom na kavu u susjedno Međimurje, gradonačelnik s obitelji ruča u Čakovcu.

Zaraženih je sve više. U petak ih je bilo 400, nema mjesta u gradskoj mrtvačnici. Renata Krobot ignorira društvene mreže. Stres rješava sportom, pasionirana je sportašica. Što je vježba teža, njoj je draža. Izmuči tijelo, jača duh. Za normalnih vremena putuje. Često i daleko. Papua Nova Gvineja, Kolumbija... njezine su destinacije. Danas su na čekanju. Najmlađi pacijent na njezinu je odjelu imao 38 godina. Prvi zaraženi u jesenskom valu na Odjel intenzivne njege stigli su 17. listopada.

- Od 17. listopada do 25. studenoga lani imali smo 60 bolesnih na intenzivnoj njezi, umrlo ih je četvero. U studenome je pacijenata dvostruko više, a smrtnost je deset puta veća - kaže primarijus.

Danas na Odjelu leže pacijenti zaraženi početkom studenoga. Da se sutra i ne zarazi nitko, još će dugo liječiti zaražene u najcrnjem mjesecu. Samo u petak ujutro bilo ih je 390, do poslijepodne vjerojatno i 400.

- Deset posto zaraženih sedmog dana bolesti razvije upalu pluća i završi u bolnici. Kad iscrpe 25 litara kisika, prelaze na 50 litara, a nakon toga na respirator. Od njih deset kod nas završi barem jedan, a ponekad i dvoje. Sreća je ako i jedan preživi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

18. siječanj 2021 07:38