StoryEditor
HrvatskaBOLI DUŠA 100.000 KUNA

Političari su osjetljivi ljudi i obožavaju tužiti novinare; Odštete im znaju biti duplo veće nego onih koje sudovi dosude majkama ubijene djece... Kako suci znaju da baš toliko pate, pitaju se stručnjaci

23. lipnja 2019. - 22:01
U sudnicama se visina duševne boli često obavlja fušerski

Da vas netko upita je li teža duševna bol prouzročena ratnim zločinom ili ona izazvana novinskim tekstom, vjerojatno biste zdravorazumski smatrali da je pitanje jako glupo. Jer kako se, zaboga, može uspoređivati bol koju čovjek osjeća nakon što mu zločinci u ratu pobiju bližnje – ili mu bar svojim postupcima izazovu smrtni strah - s boli koju mu svojim drljanjem eventualno izazove neko novinarsko piskaralo?

No zdrav razum nije prečest gost hrvatskog pravosuđa, pa se u praksi često veće novčane naknade za duševnu bol izriču ako tužiteljevu dušu napadne novinar nego ako je napadne ratni zločinac. Za ilustraciju ove nelogične diskrepancije možemo početi s pričom o žrtvama ratnih zločina u Gospiću 1991.

U listopadu 1991. u stan Stojanke Borić – učiteljice hrvatskog jezika u gospićkoj školi, koja je živjela sa 7-godišnjim sinom Đorđem – banuli su jedan hrvatski vojni policajac i jedan muškarac u civilu. Ovaj potonji, kojeg je u kasnijem postupku Stojanka prepoznala kao Mirka Norca, otvorio je crni notes iz kojeg je pročitao njezino ime, te je potom s lisicama na rukama, skupa s još 50-ak gospićkih Srba, odvedena u vojarnu u Perušiću i zatočena u sobu skupa s dječakom. Taj i idući dan gotovo svi privedeni građani su likvidirani, a preživjelo ih je tek četvoro, među njima i majka i sin Borić.

Županijski sud u Rijeci je 2004. zbog zločina nad srpskim civilima u Gospiću pravomoćno osudio Mirka Norca na 12, Tihomira Oreškovića na 15, a Stjepana Grandića na 10 godina zatvora, nakon čega su Stojanka i Đorđe pokrenuli odštetnu parnicu protiv države, te je Općinski sud u Gospiću 2012. presudio da hrvatska država mora isplatiti ukupno 107.000 kuna, od čega za pretrpljeni strah i bol majci pripada 35.000, a sinu 27.500 kuna, dok ostatak otpada na zatezne kamate i sudsko-odvjetničke troškove.

Gdje je psihijatar?

Država je potom pokrenula regresnu parnicu kako bi taj iznos solidarno naplatila od osuđene trojke, ali je sudac zagrebačkog Općinskog suda Nikola Raguž nedavno presudio da se država ne može naplatiti od osuđenika, jer da taj dosuđeni iznos gospićki sud nije smio određivati sam, već temeljem izračuna sudskog vještaka psihijatra.

Valja reći da je gospićki sud prethodno proveo psihijatrijsko vještačenje Borićevih. Sudski psihijatar proveo je vještačenje žrtava i stručno utvrdio opseg i intenzitet njihove duševne boli, a gospićkom sucu Nikšiću prepustio tek da odredi financijski ekvivalent te boli. Pa opet, zagrebačkom sucu Ragužu ni to nije bilo dovoljno da uvaži Nikšićevu presudu, već je ustvrdio da je psihijatar morao odrediti i cijenu duševne boli u kunama.

S druge strane, kad se duševna bol određuje povodom novinskog teksta, u praksi ne samo što nitko od sudskog vještaka psihijatra ne traži da odredi novčani iznos duševne boli, nego tu psihijatra niti nema. Kod tužbi protiv medija i novinara nikakav stručnjak uopće ne utvrđuje ni postojanje duševne boli, a kamoli njezin novčani ekvivalent.

Umjesto toga, suci u medijskim parnicama jačinu duševnih patnji procjenjuju sami, na temelju slobodnog sudačkog dojma. Ako je pritom duševna bol nanesena njihovu kolegi sucu, presude znaju biti financijski obilate, pa imamo slučajeve da su pojedini hrvatski suci za svoje duševne boli izazvane novinskim tekstovima dobili znatno veće naknade – čak i deseterostruko - od one koja je za pretrpljeni smrtni strah dosuđena Stojanki Borić i njezinu sinu Đorđu.

Dakle, duševna bol prouzročena ratnim zločinima hrvatskih vojnika značajno je jeftinija od boli izazvane mirnodopskim tekstovima hrvatskih novinara. Kako je to moguće?

Političar duševniji od majke

- Naravno da to nije logično. Prije svega, mislim da je duševna bol žrtava ratnog zločina znatno podcijenjena - kaže poznati odvjetnik Anto Nobilo, koji je u karijeri radio i na slučajevima ratnih zločina i na medijskim parnicama.

 

 

Nobilo podsjeća na to da je po odluci Vrhovnog suda maksimalni iznos odštete za duševnu bol kod ratnih zločina ograničen na 220.000 kuna, bez obzira kako zločin bio grozan za onoga tko je bio prisutan, neovisno o stupnju strahota kojima je bio izložen i jačini šoka koji je doživio.

- A takvog financijskog limita kod medijskih tužbi nema, pogotovo kad se s druge strane nađu političari ili drugi javni službenici koji bi po opisu radnog mjesta trebali biti manje osjetljivi na kritike javnosti. Takve odštete znaju biti i za 50 i više posto veće od dosuđenog iznosa za bol koju pretrpi majka ubijenog djeteta – kaže Nobilo, koji drži da odlučivanje o duševnoj boli izlazi iz okvira sudačkih kompetencija.

- Po meni, u svakom predmetu gdje se razmatra duševna bol, isto kao i fizička, trebao bi doći odgovorni stručnjak koji će utvrditi visinu i posljedice duševne boli, jer sudac nije obrazovan da bi to procijenio – zaključuje naš odvjetnik.

 

 

S Nobilom se slaže i nekadašnja ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt:

- Suci nisu stručnjaci za utvrđivanje duševne boli. Ako je tužbeni zahtjev postavljen na nematerijalnu štetu, onda vještak mora utvrditi koliki je intenzitet duševne boli bio u trenutku objave teksta, koliki ako je tekst prenesen u drugim medijima itd. Suci nisu eksperti za psihologiju – smatra bivša ministrica, a njezine riječi potvrđuje i naša ugledna klinička psihologinja dr. Mirjana Krizmanić:

 

 

- To su se suci davno tako izborili, desetljećima prije nego što su se psiholozi uopće i pojavili. Pravo da vam kažem, ni psiholozi i psihijatri ne mogu utvrditi karakteristike duševne boli bez detaljnijih ispitivanja, a kamoli suci, koji to rade ofrlje – kaže dr. Krizmanić.

Naša sugovornica ističe da je duševna bol kompleksna pojava koja se ne izučava na pravnim studijima.
- Čovjek može i glumiti duševnu bol, može pretjerivati. Ljudi mogu lagati koliko hoće i to je vrlo nesigurno područje. Zato bi utvrđivanje duševne boli trebalo raditi stručno i pažljivo, a suci za to nemaju ni vremena ni znanja – zaključuje dr. Krizmanić.

 

Vještak mora utvrditi koliki je intenzitet duševne boli bio u trenutku objave teksta, koliki ako je tekst prenesen u drugim medijima itd. Suci nisu eksperti za psihologiju – smatra Vesna Škare Ožbolt

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

18. rujan 2020 16:14