Moja prijateljica je nakon jedne zime dala jorgan u praonicu pa potpuno na to zaboravila. Iz primozga joj je to nadošlo tek nakon ljeta, negdje s prvim hladnijim danima. Kako će, nakon više od pola godine, po svoj pokrivač dva sa metar šezdeset, a da ne propadne u zemlju od stida?
- Pa kako te nisu zvali već - pitale smo je nas nekoliko, urnebesno se zabavljajući.
Zato jer joj nisu zapisali broj što im je, doznat će se kasnije, bila pouka za buduće zaboravne klijente. Jer imaju oni, rekoše, sličnih “pacijenata” što im ostavljaju poplune, deke, jastuke, stolnjake... Čak ni sami nekad ne znaju u gomili robe da nešto kod njih leži mjesecima. Ubuduće će klijente nazivati pa provjeravati jesu li zaboravili ili su možda nedajbože umrli. E sad mi komotno zamislimo da je životno važan zdra...