StoryEditor
Hrvatskapravo na normalan život

Pet životnih priča: izbjeglice objašnjavaju zašto žele u Europu, zašto se ne bore, odakle im novac...

Piše PSD.
20. rujna 2015. - 00:34
Zašto dolaze ovamo, gdje ni mi nemamo posla, zašto ne idu u bogate arapske zemlje? Ima li među njima i ubačenih terorista? Zašto ne ostanu u svojoj domovini i bore se protiv onih zbog kojih bježe? Kako to da imaju novca za plaćanje prijevoza ako im je tako loše? Zašto neki od njih izgledaju kao da su iz viših slojeva društva, sređeni, situirani, što njih tjera na izbjeglištvo?...

To je samo “top 5” uobičajenih predrasuda koje dočekuju izbjeglice, ne samo u Hrvatskoj. Razgovarajući s desecima njih proteklih dana, pitali smo ih i o tome. Ali i saslušali njihove osobne, životne priče. A to je nešto sasvim drugo nego kad nečiju sudbinu stavite u kategoriju, odnosno ladicu “izbjeglice”, “tamo nekog Sirijca, Iračanina, Afganistanca”...

Profesor Waad Alsha Ikhli: Bijedan sam i ponižen

Profesor Waad:Osjećam se kao zadnje smeće

Waad Al-Shaikhli je 34-godišnji sveučilišni profesor hebrejske kulture i jezika u Bagdadu kojemu je ovih dana jedina želja – topli tuš. “Osjećam se kao zadnje smeće. Pogledajte me, izgledam prljavo, bijedno, poniženo”, kazuje nam ovaj Iračanin.

Oči su mu zasuzile kad smo ga pitali je li sam ovdje. “Dvije kćerkice, od dvije i osam godina, i supruga su ostali u Bagdadu, dok se ja ne snađem”...

“U Europu sam došao jer želim živjeti s takvim standardom ljudskih prava. Ne želim živjeti u neizvjesnosti tko će danas baciti bombu. Mir, samo mir želim!” kaže nam Al-Shaikhli.

“Možda to vama zvuči patetično, ali da ste zadnjih nekoliko godina proživjeli u kaosu Iraka, i vi biste imali tako jednostavan popis želja”, dodat će.

Studentica Yasmin: Neće mi nedostajati strah od smrti

Iz Bagdada dolazi i obitelj Sadoon. Dvadesetjednogodišnja studentica prava Yasmin želi kod starije sestre, koja je već tri godine u Švicarskoj, gdje studira.

“Nedostajat će mi Irak, naravno, ali neće mi nedostajati strah od smrti, stalni obračuni vjerskih i političkih struja. To nikako!” kaže nam ova pristojna djevojka, koja nas je više puta pitala smetaju li ona, njezina sestra, brat i majka vlasniku dvorišta u čiji su se hlad sklonile od sparine.

“Ostavili smo kuću, svu imovinu da bismo došli ovamo.”

Na putu su dva tjedna. U Tovarniku su od četvrtka. Nisu oka sklopile. Iako to nije decidirano kazala, jasno je da joj je sva ova gužva u Tovarniku ipak previše.

“Spremni smo čekati na bolji život, pa koliko potraje”, kazat će rečenicu punu odlučnosti koju smo proteklih dana čuli toliko puta od ljudi koji su na put u potpunu neizvjesnost krenuli tek s jednom torbom ili ruksakom.


Student Hassan: Ne mogu živjeti čekajući da me ubiju džihadisti

Hassan ima 27 godina i dolazi iz Sirije, iz Homsa, gdje su mu ostali roditelji. Student je ekonomije, posebno zainteresiran za investiranje. Došao je s grupom vršnjaka u potrazi za boljim životom. I zbog terora islamskih radikala iz ISIL-a.

“Vi ih prezirete, ali zašto netko u Europi može uopće pomisliti da ih svi mi, normalni muslimani, ne preziremo?!” pita se.

Kad bismo na trenutak smetnuli s uma da smo razgovarali na ledini prihvatnog izbjegličkog centra u Tovarniku, zapravo smo izgledali kao društvo koje ćakula uoči nekog rock-festivala, možda na Ultri... Hassanu se sviđa u Hrvatskoj, ali ni ne pomišlja da ostane baš ovdje.

“Moj cilj je bilo koja zapadna zemlja koja omogućuje pristojan život. Valjda svako ljudsko biće na planetu ima pravo na to. Ili samo neki? Znam da mnogi govore ‘zašto niste ostali i borili se’. Ali, za koga da se borim?! Frakcije koje ratuju u Siriji se ne bore za nas, obične ljude, nego za svoje interese, to je obračun politika, a ne borba za Siriju”, govori nam, i zaključuje:

“Ne vidim budućnost u Siriji. Ne mogu protratiti cijeli svoj život čekajući na mir ili da me ubiju džihadisti.”

Hassan Atta: Frakcije u Siriji ne bore se za nas, nego za svoje interese

Pokazuje ozljede na nogama. Oštre porezotine, kao od žice ili...

“To je od stijena, kad smo se pokušali dokopati grčkog tla. Ukupno sam platio 3000 dolara za put dovde, a opet smo morali plivati jer nam se brod pokvario na putu iz Turske. Grci su nas pokupili, a onda smo išli preko Makedonije do Srbije i evo nas sad tu.”

Vijest da Slovenija ne pušta izbjeglice preko granice nije ga demotivirala.

“Sjedit ćemo na granici dok nas ne puste. Nema natrag, to je jedino sigurno!” kaže.


Učitelj Hasan: Ostali bismo u Hrvatskoj

Jedini izbjeglica koji nam je kazao da bi ostao s obitelji u Hrvatskoj jest 35-godišnji Sirijac iz Hasake Abdalkadir Hasan Al-Hashemy. Tu je s desetoročlanom širom obitelji, ima troje male djece. Donedavno je radio kao učitelj. Sada spava pod golim nebom, odnosno pod lipom u jednom tovarničkom dvorištu.

Abdalkadir Hasan Alhashemy s djecom: Hrvatska je, koliko sam vidio, prelijepa

“Hrvatska je, barem ovo što sam vidio, prelijepa. Ostali bismo tu, zašto ne. Radio bih bilo što, ali stvarno bilo što. Samo da sam daleko od terorista ISIL-a! Hrvatska mi ne treba pomoći; pomoći ću ja sam sebi, biti uredan građanin”, kaže.

Doputovali su u grupi u kojoj je svaki pojedinac platio 2200 eura, dobro uhodanom rutom preko Turske i Grčke.

Profesor Anas: Ako treba, vozit ću tramvaj

Sirijac Anas Ramadon (36) za prijevoz morem do Grčke, autobus i vlak dosad je potrošio također 2200 eura po članu obitelji. I, naravno, puno živaca i dva tjedna velikog strahovanja. U Tovarniku je sa suprugom i dvoje djece. Inače je profesor engleskog jezika i želi u Njemačku.

“Čitav svijet govori o ISIL-u. A zamislite kako je nama koji živimo u zemlji gdje oni šire svoj teror! To vam je odgovor na pitanje zašto bježimo. Uostalom, u mnogim mjestima više nema ni struje, a ne pomaže ni ako imate novca jer nemate gdje kupiti hranu. Sve plijene razne milicije.”

Kaže da pripada srednjem sloju sirijskog društva.

“Takvih je negdje 20-30 posto, siromašnih i jako siromašnih je oko 60 posto. Desetak posto su bogati, oni koji ne bježe pješice”, kaže.

Profesor Anas Ramadan: Izbor između Assada i ISIL-a baš i nije neki

Socijalne su razlike, naglašava, vidljive i kod spašavanja glave na ramenima.

“Oni koji imaju novca na bacanje su za 16.000 eura u Ateni kupovali lažne putovnice, najčešće s lažnim rumunjskim podacima, i avionima letjeli do Njemačke. A čuo sam i za slične opcije u Danskoj”, govori nam profesor Ramadon.

Pitamo ga je li pomišljao na migriranje u neku od Siriji susjednih arapskih država.

“Ne, jer tamo migrante smještaju u logore u pustinjama koji nalikuju na logore iz nekih mračnijih epizoda svjetske povijesti. Prepušteni ste sami sebi, spava se u šatorima, uz jedva nešto malo vode i hrane, izloženi zmijama, škorpionima, otrovnim paucima... To je neusporedivo s uvjetima u Europi!”

Kao da mu je malo neugodno što nas je “ugostio” na tovarničkoj tratini, kaže i ovo:

“Ja nikoga ne sudim samo po tome koje je vjere ili kako se zove. Mene zanima koliko si čovjek. Vjerujem da su to vrijednosti koje zapadna Europa živi, i zato sam tu. I moja djeca zaslužuju normalan život, a ne da odrastaju u uvjetima stalnog rata. Izbor između Assada i ISIL-a baš i nije neki, zar ne... Ako treba, bit ću vozač tramvaja, što god treba, samo da svojoj djeci omogućim neki normalniji život.”

E pa, sretno, profesore!


HRVOJE PRNJAK
SNIMIO: DUJE KLARIĆ / CROPIX

Izdvojeno

05. kolovoz 2020 10:44