Konačno dobra ideja iz Vlade. Pod egidom "priuštivo stanovanje", država će podstanarima za mjesečni najam plaćati do dvjesto, a stanodavcima – tristo eura. Tako će spasiti sve one koji nemaju dovoljna primanja da bi podmirili najamninu, a vlasnike praznih stanova koji zaziru od nesavjesnih najmoprimaca, namamiti da ih prepuste državi na upravljanje. Znači, gazdi ide u džep petsto eura mjesečno, a podstanara najam dođe tristo.
Na to se otprilike svodi plan prema kojem bi Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine subvencioniralo podstanarima do 30 posto ekonomske cijene najma, a najmodavac bi dobio tržišnu cijenu najma na određeno vrijeme.
Onaj tko je osmislio ovaj model, očito je dobro analizirao situaciju iz obje perspektive: istina je da mladi teško mogo unajmiti stan jer na ovu skupoću nemaju dovoljno visoka primanja ili ih stanodavci jednostavno ne žele primiti s djecom. Problem je i to što je dobar dio stanova prešao u turistički najam, pa svakog svibnja ili lipnja moraju tražiti novi krov nad glavom. Osim toga, podstanaru se smještaj može praktički otkazati u svakom trenutku, što ih pretvara u građane drugog reda.
Soli na rep
Muka najmodavaca nije ništa manja. U ovako slabašnoj pravnoj državi, gdje i najjednostavniji sporovi traju po deset godina, najmoprimcu koji namjerno ne želi podmiriti režije, najamninu ili ono što je razbio u stanu, ili se ne drži slova ugovora, može se staviti soli na rep.
Često takve ni policija ne želi najuriti iz stana, pravdajući se činjenicom da se tu radi o imovinsko-pravnim sporovima za koje nisu nadležni jer je za njih jedino mjerodavan sud.
Imaš, dakle, uredan ugovor s podstanarom, on ne izvrašava svoje obaveze, dapače, dužan je mjesecima, i ti ga ne možeš izbaciti iz stana?! Nečuveno, ali to tako u Hrvatskoj funkcionira.
Djeluje nevjerojatno, ali toga je toliko da se dobar dio vlasnika praznih stanova ne usuđuje iste staviti u funkciju, da im se ne bi dogodio spomenuti scenarij. Kad podstanar još ima djecu, situacija je tim gora, jer se onda vlasnika hvata na emocije, kao da je njemu taj stan pao s kruške i kao da i on nema dugovanja prema državi, gradu, bankama, komu već ne, koja mora podmirivati.
Uglavnom, sad će ta briga s najmodavaca koji sklope ovakav poslovni aranžman s državom, prijeći na činovnike, preciznije APN, koji će se brinuti da najmoprimac uredno podmiruje svoje obveze i vrati stan u stanju u kakvom ga je preuzeo. Pa to je fantastično!
Država je loš najmodavac
Postoji li kvaka dvadeset i dva u ovom modelu kojim bi se, prvenstveno mladim parovima, pomoglo saviti ljubavno gnijezdo izvan roditeljskog doma po pristupčnoj cijeni mjesečnog najma?
Čini mi se da bi država vlasnicima praznih stanova prvo trebala na svom primjeru pokazati da će zamišljeno funkcionirati. Neka iznajme svoje stanove po subvencioniranim cijenama, a kad se oni popune, privatni vlasnici praznih stanova osokoljeni činjenicom da će država voditi računa o njihovoj imovini kao svojoj i nadzirati najmoprimca kao da su ga primili pod svoj krov, požurit će napraviti isto.
Sudeći po onome kako je država do sada vodila računa o svojoj imovini, zapustivši doslovno na tisuće poslovnih prostora i stanova koji su uzurpirani, a uljezi koji su u njih provalili ne plaćaju najam i iz njih ne žele izići, ne ulijeva povjerenje da će se ubuduće ponašati drugačije.
Je li onda i ova odlična ideja unaprijed osuđena na propast? Hoće li i ona zapeti u realizaciji?