Devet dugih godina mješanac Don čeka svoj novi dom pod skrbi volontera Udruge "Vau Vau", koja brine o njemu i još 45 napuštenih pasa. Volonteri su se više puta trudili pronaći mu obitelj, a Donova priča na Facebooku podijeljena je čak 1300 puta. Nažalost, unatoč tome, nitko se nije pojavio niti nazvao kako bi mu pružio dom.
"Kad bi ljudi znali kakav je Don pas, sigurno ne bi dvojili ni trenutka," kažu volonteri iz azila, a piše Mojportal.hr.
- Don je divan pas. Kao i većina pasa u našoj udruzi, stariji je, ima 11 godina i teži oko 20 kilograma. Nije nimalo zahtjevan. Sve što mu treba je malo maženja, povremena poslastica i dvije-tri šetnje dnevno, i to vrlo kratke šetnje, od svega nekoliko minuta. Najviše voli odmarati i spavati – priča volonterka Anabela Ivorek.
Kaže, vjerojatno bi se najbolje osjećao uz nekog umirovljenika, koji i sam živi sporije. Odgovarao bi mu dom u kojem nema drugih pasa jer se stari psi teško navikavaju na druge ljubimce, pogotovo ako je riječ o mladim životinjama, punima energije. No, meka Donova duša sigurno bi, kažu u udruzi, ugrijala svaki dom.
A imao je Don nekada svoj vlastiti dom. Prekrasan dom. Živio je u Bjelovaru, sve dok mu, dok su Donu bile samo dvije godine, nije umro vlasnik. Nesretna životinja završila je prvo na ulici, a zatim u skloništu u susjednom gradu u kojem su se psi, ako nakon 90 dana nitko ne bi došao po njih, uspavljivali zauvijek. Po Dona nitko nije dolazio i bio je osuđen na smrt. No, onda je za njega doznala upravo Anabela koja ga je odlučila spasiti.
- Zvala sam u sklonište i molila da još malo pričekaju i daj mu priliku da ga netko udomi. No, nitko nije dolazio. Na kraju sam otišla po njega i dovela ga u Predavac. I nakon toga smo mu pokušali naći novi dom, no čini se kako jednostavno nema sreće – kaže Anabela.
I nije Don jedini. Udruga ‘‘Vau Vau‘‘ posebna je po tome što se u njihovom skloništu u Predavcu nalaze uglavnom stariji psi. Svi imaju između 8 i 13 godina. A takvi psi, upravo zbog svojih godina, teško nalaze nove vlasnike.
- Posljednja dva psa, Miu i Atilu, udomili smo prije dvije godine. Štence će ljudi još i uzeti, ali starije pse teško. Mnogi se boje kako će se odrastao pas priviknuti na novi dom, posebice ako u kućanstvu ima drugih životinja – kaže Anabela.
Još češće, kaže, potencijalni udomitelji strahuju od troškova.
- Mnogi se boje kako će se stari psi brzo razboljeti pa ih muče potencijalni veterinarski troškovi. No, valja znati kako naša udruga ne prestaje brinuti o svojim psima ni nakon što ih udomimo. Ako se netko i nađe u takvoj situaciji, učinit ćemo sve kako bismo pomogli novim vlasnicima – tumači.
Iako je novi dom ono što priželjkuju svakom svom psu, volonteri ih neće dati u svačije ruke.
- Prije nego što nekome damo psa, provjeravamo u kakvim će uvjetima živjeti, moramo biti sigurni da će im u novom domu zaista biti dobro. Većina njih u životu se napatila i nikako ne bismo željeli da ponovno dožive nešto slično – kaže Anabela.
Iako nemaju puno te ponekad ni sami ne znaju kako drže glavu nad vodom, u Udruzi ‘‘Vau Vau‘‘ ne odustaju od pomaganja nemoćnim psima. Nove ne uzimaju, a svjesni su kako će većina pasa koja se trenutačno nalazi u skloništu, s njima biti do kraja svojih života.
- Mi nismo azil ni sklonište, nemamo stalni izvor prihoda od općine ili županije. Drugim riječima, ovisimo prvenstveno o donacijama dobrih ljudi i zato svaku s radošću prihvaćamo – kaže Anabela.
Najteže im, dodaje, padaju već spomenuti veterinarski troškovi.
- Kako su naši psi stari, prije će se razboljeti nego neki mladi pas tako da gotovo stalno imamo otvoren dug kod veterinara. Srećom, još uvijek ima dobrih ljudi koji nam pomažu u saniranju dugova i podmirenju ostalih računa pa nekako preživljavamo – kaže Anabela.
Osim novčanih donacija, u udruzi će rado primiti i druge donacije, poput hrane i potrepština za pse. S obzirom na dugogodišnji staž, već imaju i stalne donatore, a uvijek dođe i netko novi. Povremeno se za njih organiziraju i akcije u školama i vrtićima, a svaki novi posjet predstavlja pravu radost, i za volontere i za pse.
I svaki put kad netko zakorači u njihovo dvorište u Predavcu, u udruzi se ponadaju kako će taj netko sa sobom kući povesti bar jednu njihovu njuškicu.
- Dona ili bilo koga drugog. Uz njega, imamo još nekoliko pasa koji su kod nas već jako dugo i čije fotografije i priče stalno vrtimo na društvenim mrežama, nadajući se da će osvojiti nečije srce – kaže naša sugovornica.
Tako svoje nove ljude čekaju i Montana koja je prije osam godina u Predavac stigla kao napuštena beba. Zatim Lea i njezina sestra Sisi koja je više puta darovala krv i tako spasila druge pseće živote.
Tu je i Riki koji je spašen iz neljudskih uvjeta. Volonteri su ga pronašli na rubu života, na kratkom lancu koji mu se urezao u vrat. Bez skloništa, dan je provodio na otvorenom i po suncu, i po kiši, i po snijegu. Bio je slijep, s mrenom na oba oka, a zahvaljujući dobrim ljudima koji su se angažirali oko njega, danas ovaj prekrasni mješanac opet vidi.
Tu su i Rex, Apollo, Dona, Đipsi... Svako tužno oko, svaka njuškica, svaki repić priča posebnu priču, no svi oni imaju istu želju – da pronađu topli dom i novu obitelj u kojoj će se osjećati voljeno i sigurno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....