StoryEditor
Hrvatskabiljana demić

Ova je samohrana majka iz Petrinje jača od svih nedaća: ‘Sanjam da ću sina odvesti na more, naučit će i plivati, samo da mu zdravlje bude dobro‘

Piše Lenka Gospodnetić
25. srpnja 2021. - 20:34

Dok naši političari uživaju u godišnjem odmoru i povremeno odašilju izjave za javnost iz svojih ljetnih rezidencija nadglasavajući se s cvrčanjem cvrčaka, vapaj sirotinje s Banovine nitko ne čuje. Onih koji godinama, a možda i nikad nisu bili na moru, koji već sad po paklenoj vrućini sa zebnjom gledaju na zimu koja stiže.

Biljana Demić (50) samohrana je majka dvoje djece iz Petrinje, i ne voli se nazivati socijalnim slučajem. No, surova je istina da spava u kontejneru s djecom, kćeri Leom (19) i sinčićem Tonijem (12), malenim astmatičarem pod trajnom i teškom terapijom, koje je dobila u dva nevjenčana braka, i za čije uzdržavanje nikad nije dobila ni lipe, eura, dinara.

Lein otac, Talijan Pino, nastanjen je u Njemačkoj, dok je Tonijev tata Nemanja pobjegao od problema u Banju Luku, gdje je zasnovao novi brak. Biljana je sama s djecom, ima potporu svojih starih roditelja, ali više emocionalnu nego tehničku; naime, Ankica (82) i Dragan (74) Demić vremešni su ljudi i zapravo su i sami potrebiti pomoći u svakodnevnom funkcioniranju. K tomu, kubure s bezbroj dijagnoza, i potres od kojih im je stradala kuća samo je točka na "i".

I oni stanuju u kontejneru, nešto manjem, bez sanitarnog čvora. Zbog te okolnosti gospođa Ankica, bubrežna bolesnica, više je puta tijekom noći primorana odlaziti iz "kampice" urinirati u kuću - neprikladnu za stanovanje, sa srušenom peći i dimnjakom, ali barem sa sanitarnim čvorom koji funkcionira - što ljeti i nije tako neugodno. Bit će kad dođe zima...

Teta iz noćne more

Biljana, Ankičina kći, žena je koju je doista život - posebice onaj ljubavni - ni krivu ni dužnu dobrano "išibao". Potres joj je srušio svaku vjeru u poboljšanje situacije, dom roditelja koji je sad silom prilika i njezin. Nevolje su za nju počele još početkom Domovinskog rata...

- Tada smo morali bježati, a ja sam poslana teti u Njemačku, koja prema meni baš i nije bila "cvijeće". Teško sam radila za nju bez plaće, pa sam se onako mlada i zelena, sa završenom srednjom Upravnom školom u Sisku, radije zaposlila - u tvornici. U gradiću blizu Frankfurta proizvodile su se teglice, ambalaža za delikatesne proizvode. Radila sam tamo petnaest godina, imala sam lijepa primanja, a šef i njegova supruga tako su me cijenili da me i dandanas putem Facebooka zovu da se vratim raditi u njihovu tvornicu, da su mi vrata otvorena...

- Na moju žalost, ali i na sreću, jer imam divnu kćer, u Njemačkoj sam upoznala Talijana, Calabresea Pina Scrivana s kojim sam ušla u ljubavnu vezu i zajednički život. On je vodio restoran, a i ja skupa s njim. Kad bih završila smjenu u tvorničkom pogonu, radila sam u našem restoranu. Bili smo zajedno šest godina, dobili smo našu Leu, a onda su počele nesuglasice, ljubav je kopnjela, Pino me se htio riješiti. Zbog toga je učinio nešto strašno, zbog čega sam preko noći ostarjela: prijavio me za rad na crno u restoranu, što se u uređenoj zemlji poput Njemačke nikako ne tolerira! - uzrujava se Biljana dok je preplavljuju sjećanja na stresnu 2004. godinu.

- Došli su policajci po mene, doslovce s dugim cijevima kao da sam šefica narkokartela, a ne jedna od bezbroj radnica na crno u njemačkom ugostiteljskom sektoru. To inače nitko ne bi ni provjeravao, ali na dojavu dolaze kao da je teška racija u pitanju. Prepraćena sam na aerodrom zbog deportacije s jednom torbom u ruci, i dvogodišnjom djevojčicom koju su mi htjeli oduzeti! Srećom, imam prisebnu kumu koja je nazvala naš konzulat, sredila brzu putovnicu za dijete i tako je završena moja njemačka, ali i talijanska epizoda...

Kći prvi put na moru

Lea više nikad nije vidjela biološkog oca koji joj, govori Biljana, duguje 400 tisuća kuna za cjeloživotno uzdržavanje jer nije platio ništa za nju.

- Ne možemo se naplatiti od njega jer Interpol ne reagira u takvim situacijama, njemački Jugendamth (nešto kao socijalna služba) ne može uopće vjerovati da Hrvatska nije u stanju riješiti sličan problem u korist oštećenice, majke (a sad i punoljetne kćeri). Imam sve papire, ali nemam novca za odvjetnika koji bi se uhvatio tog međunarodnog spora. Naš DORH kaže da ga ne mogu kazneno goniti, trebam ići na privatnu tužbu. Mi smo stvar takoreći prekrižili - krši ruke Biljana, trenutačno bez zaposlenja.

Njezini su poslovi posebna priča, ipak, veseli je što je kći završila Srednju upravnu školu kao i ona, i što je ove godine uspjela prvi put u životu otići na more!

- Lea je u Vodicama s prijateljicom čiji je tata bio pripadnik specijalne policije Ose, pa je dobio tamo apartman na korištenje. Presretna sam zbog nje; Toni još nije bio na moru nikad, i sa svojih devet godina nije imao priliku naučiti plivati. Nema veze, naučit će jednom, samo da mu zdravlje bude dobro. Kao malen dječak bio je hiperaktivan, dijagnoza ADHD, a sad je koncentracija puno bolja, smirio se, pogotovo otkad smo mu nabavili mačka, kućnog ljubimca u kojeg je zaljubljen - kaže Biljana.

- Toni je jako inteligentan, obožava zemljopis i zna glavne gradove svih država svijeta. Na žalost, ima probleme s disanjem, astmu zbog koje pije dvije tablete svaku večer: jednu protiv alergija i jednu za nesmetano disanje. Ima i epistaksu (sklonost krvarenju iz nosa). Inhalator i odlasci na Hitnu s njim su mi "kruh svagdašnji"; zbog toga sam neizmjerno zahvalna donatorima iz Splita koji su mi posredstvom mojih susjeda, obitelji Slanac, trenutno su na moru, divni ljudi, darovali automobil da mogu Tonija voziti liječniku, u školu... Da, imam susjede "za deset", dječak Matija Slanac inače je prvak Hrvatske u gimnastici i Tonijev prijatelj - ponosno će Biljana, kao da je njezino dijete u pitanju.

Partner u bijegu

Toni je plod ljubavi između nje i Nemanje Dujića u kojega se zaljubila nakon povratka iz Njemačke. Upoznali su se u Petrinji, gdje je i on tada živio, i s njim je također bila u vezi šest godina. Rodio se Toni, a Nemanja je zbog nekih neriješenih računa i lokalnih razmirica preko noći pobjegao iz Petrinje u rodnu Banju Luku. Bilo je to prije pet godina; otada se Biljana s oboje djece snalazi sama...

- Htjela sam imati dom za nas i uspjela naći stan po najamnini od samo 400 kuna mjesečno u središtu Petrinje, onoj srušenoj glavnoj ulici; hvala mom bivšem stanodavcu na susretljivosti, i on je roditelj, ima dijete s posebnim potrebama pa je bio osjetljiv na moju situaciju. U taj smo stan uložili svaku kunu, radila sam poslove u sektoru trgovine, stalno neki "tri plus tri" mjeseca ugovori, ali izlazili smo na kraj. Od ljubavi sam digla ruke, svu sam energiju uložila u djecu. U jednom trenutku puno mi je pomogao bivši gradonačelnik Dumbović jer mi je dao posao u udruzi, da ne ostanem bez prihoda. Na žalost, puno energije mi je oduzimala briga i odlasci liječniku s Tonijem...

- Ironija je što su mi u jednom trenutku ukinuli socijalnu naknadu "jer imam automobil", a taj stari Peugeot sam doslovce iskamčila od Tonijeva tate da ga mogu voziti na Hitnu. U očaju sam automobil prodala za tri tisuće kuna, a Centar za socijalnu skrb vratio mi je naknadu u visini 1680 kuna tek nakon tri mjeseca. Oko odlazaka liječniku priskakali su mi rođaci, susjedi... Ovaj autić sada mi ne mogu oduzeti, navodno se donacije ne diraju - nada se Biljana, koju je u najtežim danima "ošamario" i teleoperater Optima.

- Nakon potresa izašli smo iz srušenog stana i vratili se roditeljima, a Optimi javili da više ne želimo i ne možemo plaćati naknadu za televiziju i internet jer nismo na toj adresi. Oni su nam, međutim, dali poček plaćanja na tri mjeseca i najnormalnije nastavili dalje slati račune! Priprijetili su i prodajom duga Eos Matrixu, tvrtki za naplatu potraživanja! Rekla sam im: dođite, uzmite mi neki organ, drugo ništa nemam. Polovni automobil mi je darovan za zdravlje sina, to vam ne dam - očajna je Biljana.

Roditelji jedva žive

Od države nije dobila ništa; zapravo, Civilna zaštita dala je neuvjetan kontejner njezinim roditeljima, a onaj udobniji, za sebe i djecu, dobila je posredstvom prijatelja. Kad govori o tome, plače.

- Kuću vjerojatno nećemo obnoviti nikad, a kontejner nije rješenje jer se teško zagrije, a naše zime na Banovini znaju biti surove. Klima-uređaj ugrije dnevni boravak, ali do soba na dopire to grijanje, a Tonijeva astma po hladnoći podivlja. Dobili smo doduše od lokalne zajednice drva, ali nemamo peć jer je srušena. Ako nabavimo grijalice za kontejner, strahujemo od visokih računa za struju jer nam HEP neće zauvijek opraštati račune; trenutno su susretljivi, ali do kada? Navodno do kolovoza - mračno će Biljana.

Biljanini roditelji imaju malene mirovine: tata je bio vozač u "Slavija transu", mama kuharica u vrtiću, i jedva pokriju svoje mjesečne potrebe režija, hrane i lijekova. Biljana, pak, uz 1680 kuna socijalne naknade ima još 300 kuna dječjeg doplatka; isto toliko su joj nedavno oduzeli jer je kći postala punoljetna.

Najviše od svega želi svoga malenog Tonija podignutu u velikog momka solidnog zdravlja, a za to bi joj pomoglo stalno radno mjesto - nije izbirljiva, može i ispod stručne spreme koju ima, samo da je pošteno plaćen - i obnovljena kuća u kojoj njezina obitelj ne bi morala već po ljeti zepsti od dolaska zime. Da joj se, kao u nekim lijepim, prohujalim danima, vesele.

San o ljetovanju

Mnogi među nama razbijaju glavu gdje će provesti godišnji odmor, u kojem će kupaćem kostimu izgledati vitkije na plažnim fotografijama namijenjenim Instagramu. Biljana i njezin sin, kao i njezini roditelji, dvoje pak hoće li moći izgurati još jednu zimu u kontejneru. San o ljetovanju na moru za njih je u pravom smislu riječi - san...

- Vi ste iz Splita, stvarno? Tamo sam bila na maturalcu, i divan je grad, pravi ste sretnici! Na tom smo putovanju išli doduše na Korčulu, ali meni se Split u tom tranzitu toliko svidio da sam odlutala dok sam ga na svoju ruku razgledavala; toliko me očarao, skoro je zbog mene cijeli razred propustio trajekt! A na moru, kad sam zadnji put bila? Pa tada, prije tridesetak godina - sjetno će Petrinjka Biljana.

Njemačka zove, ali...

Biljanu zovu njezini davni poslodavci da se vrati k njima u Frankfurt, čeka je radno mjesto. No, kći i sin ne žele iz Petrinje...

- Predlagala sam djeci da idemo odavde, u bolji život, s pravom plaćom, sigurnim poslom. Tonija bih možda još i nagovorila, malen je, jako vezan uz mene. No, Lea ne želi ni čuti, a ja ne želim nigdje bez nje - iskrena je mama Biljana.

Petrinja nekad i sad

Petrinja Biljanina djetinjstva bila je - idila. Ono što je pomutilo tu sliku bila je jedino obiteljska tragedija u kojoj je sestra Biljanine majke izgubila život; utopila se u Kupi. Zbog te traume Biljana i njezina obitelj ne idu na riječno kupalište, pa im je uskraćen taj nadomjestak za more. Da nije bilo tragedije, možda bi djeca danas bila dobri plivači, ali svejedno su do potresa imali svoje ljetne radosti; najviše su se veselili Lovrenčevu, danu zaštitnika grada, svetome Lovri koji se časti 10. kolovoza.

- Tada se u gradu uvijek pjevalo, dolazili su naši najbolji glazbenici, Grašo (sestra mu se udala za Petrinjca inače), Danijela, Stavros, čak i Severina. Sad od toga, bojim se, nema ništa, ali drago nam je da se barem obnovilo tenisko igralište zahvaljujući zakladi Marina Čilića. Obnavljaju se i sportske dvorane, to ipak budi optimizam - zaneseno će naša sugovornica umornih očiju.

item - id = 1115230
related id = 0 -> 1137565
related id = 1 -> 1135413
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
26. listopad 2021 16:27