StoryEditor
HrvatskaVLAŠKA POSLA

Ante Tomić: Otišao je političar koji je bio i ljudsko biće ili se uspješno pretvarao. Bandić je umro neporažen, a iza sebe ostavio nerazrješivu zagonetku

2. ožujka 2021. - 19:01

Bio je to užasan trenutak, predsjednički izbori 2010. godine. Znajući kako među lijevim glasačima nema šanse protiv Ive Josipovića, Milan Bandić je zasjekao oštro udesno. Okružio se s ratnim zločincem Tomislavom Merčepom, ubojicom američkog policajca Zvonkom Bušićem, s Mladenom Schwartzom i nizom drugih luda i spadala koji su dugo, prvo u Račanovo, a kasnije u Sanaderovo doba, bili zaboravljeni na političkom rubu.

Premda mnogi danas drže da je desničarsku rekonkvistu prije desetak godina pokrenuo Tomislav Karamarko, prava je istina da je Bandić probudio ustaše u vampirskim lijesovima u podrumu. On je razgorio zanos u kojemu su se dogodili i šatorski prosvjed ispred Ministarstva branitelja, i široka omiljenost Bujice, i teferići na bleiburškom polju, i pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović, a s nesposobnjakovićem i antitalentom Karamarkom nacionalistička se ciklona ustvari počela gasiti.

Partijski sekretar

Gledajući Milana Bandića na predsjedničkim izborima 2010., jedva smo mogli pojmiti da je on isti onaj peščenički partijski sekretar s diplomom općenarodne obrane, šampion Socijaldemokratske partije još dok je Zoran Milanović bio samo jedan od mnogih s gitarom iz pjesme Srebrnih krila. Koješta u to vrijeme nismo poimali, ni o Milanu Bandiću, a ni o sebi, o narodu i zemlji u kojoj živimo.

Bandić nam je otkrio da politika uopće ne mora imati veze s ideologijom. Ideologije je on brzo i lako mijenjao, već kako mu je koja u trenutku odgovarala, od prilike do prilike uzimao je onu koja mu se slagala s odijelom i cipelama, i takav, nevjerodostojno vjerodostojan ili vjerodostojno nevjerodostojan, gotovo je bez iznimke gazio konkurenciju.

Istina, predsjedničke je izbore 2010. izgubio, i dugo je nakon njih djelovao razbijeno i smeteno, ali je u utrci za gradonačelnika još dvaput pobijedio, 2013. i 2017. godine, i tek je sad, u proljeće 2021., trebao izgubiti. Ali, to je, naravno, bilo na dugačkom štapu. U to ne možemo biti sigurni.

Pouzdano je samo jedno, umro je neporažen. Pa i ako je katkad i djelovao umoran, dezorijentiran i smiješan s botoksiranim čelom i dugonogom mladom suradnicom u obilasku krznarskih i zlatarskih obrtnika, jedno ne smijemo zaboraviti. Dvadeset godina je on vladao, dva puta dulje od Franje Tuđmana, a da nitko od nas nije znao što je njemu zaista u glavi, navija li on za ustaše ili partizane, je li mu draži Tito ili Stepinac, drži li važnijom socijalnu jednakost i bratstvo i jedinstvo ili predbračnu čistoću i blagoslov kuća? Je li Milan Bandić uopće razmišljao o tome?

Prepun strasti

Reklo bi se da nije. Politika njemu nikad nije bila ideologija, već emocija. Pobjeđivao je jer je izgledao zabrinut, kao da mu je ozbiljno stalo za bližnjega. I znao je razgovarati, nije se plašio nepoznatih. Uvjerljivo bi se rasplakao, poput svih velikih lažljivaca i varalica, i nije bilo neugodno kad bi se nasmijao. Imao je strast, koja je katkad čak djelovala kao mahnitost. Na licu mu se nešto događalo, za razliku od mnoštva drugih političara s nepomičnim maskama ispred očiju i usta. Bio je, u jednu riječ, ljudsko biće.

Ili se, mnogo vjerojatnije, uspješno pretvarao da je ljudsko biće.

Da je zbrojiti štetu koju je napravio u dvadeset godina vladanja glavnim gradom, sve one pare koje su nestale na štandovima, tržnicama, fontanama, stupićima, suhom ledu, kućicama, adventima, nadstrešnicama, zahodima, vrtićima i mnogim drugim domišljatim lupežarijama, nakupilo bi se naposljetku možda više nego što je pokradeno u Sanaderovoj i Tuđmanovoj epohi zajedno. S više od dvjesto pedeset kaznenih prijava njegova je politička ostavština, izvan je sumnje, sramotnija od svih. Ali, opet, takozvani mali ljudi u dugačkim redovima satima strpljivo stoje da u knjigu žalosti upišu nešto nenadahnuto i glupo. Potpuno su slomljeni što Milana Bandića više nema. I to je, ako mene pitate, najveća zagonetka.

Kakva je to čarolija bila? Koji je bio njegov mojo, njegov voodoo, njegov kung-fu, kako to uopće nazvati, da je znao i s premijerom Plenkovićem i s patrijarhom Porfirijem, i s Tomislavom Merčepom i s Lepom Brenom? Ta je tajna Milana Bandića mračnija od one gdje su nestali milijuni.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
26. srpanj 2021 23:18