StoryEditor
Hrvatskakriž svoj nosin

Operni prvak i otac splitskog heroja Ratomir Kliškić: Moj Goran bi mi reka, tata pivaj Zrinskog, a ja ću sredit četnike

25. ožujka 2017. - 23:00
ratomir_kliskic7-210317

Kad je Goran poginija, oni dan, 24. ožujka 1992. godine, ja san reka da mi je to odnilo dvadeset godin života. Nosin svoj križ. Ali san obeća da ću na tom mistu, na mostu Bistrina kod Stona, podić mu spomenik. Punih dvadeset i pet godin san na tome radija i sad je napokon zaokružen. Napokon san uspija, pa će se tako danas, uz dvadeset i petu obljetnicu njegove pogibije održati na Bistrini kod spomen-obilježja čitav program - navalile bi i sad suze, ali ne da se, mora ovo iznit do kraja, pa će ponosno o Goranu njegov otac Ratomir Kliškić, proslavljeni splitski bariton koji je, kaže, ostatak svog života posvetio uspomeni na sina, ali ne samo na njega, nego i na sve hrabre momke koji su branili našu Hrvatsku.

- Gotova je i monografija koja govori o Goranu, junaku Domovinskog rata, ali i svemu onome šta je Goran moga bit u životu da nije bilo rata i srbočetnika koji ni danas ne miruju, pokazuje nam među tvrdim koricama njegov otac tako osim fotografija s ratišta i isječaka iz knjiga o Domovinskom ratu gdje se spominje i Goran, i uspomene iz Goranovih školskih dana, s izleta, u društvu s gitarom u ruci, s maturalne "Ćire Gamulina", odnosno nekadašnjeg MIOC-a - Matematičko-informatičkog centra, iz obiteljskog albuma, fotografije s rođendana, okupljanja, Goran kao prvopričesnik..., pa onda opet isječci iz novina, iz knjige Janka Bobetka 'Sve moje bitke', odjeća i oružje koju je Goran koristio u obrani domovine...

- Misto di je poginija, to vam je bilo jako strateški važno, to vam je malo prije nego se ulazi na Pelješac. Srpsko-crnogorski četnici su imali naum da kad prođu taj most da će prije noći pit kavu na našoj splitskoj Rivi, ali zbog tih mladića ka šta je bija i Goran, to im nije uspilo - ističe Ratomir Kliškić pa nam pokazuje i podlistak u knjizi s imenima svih poginulih pripadnika Četvrte gardijske brigade.

- To vam je bila jedna zlatna generacija, to su sve bili momci od dva metra, sportaši, domoljubi, koji su ostavili svoju obitelj, svoje fakultete, svoje mladenačke ljubavi i velike sportske karijere, a među njima je i Goran. Primjerice, moj je Goran ima crni pojas i bija je vicešampion u taekwondou. Taj svoj sportski talent je pokaziva od malih nogu. Kad je tek naučija plivat u Jadrana, čim bi skočija u bazen, u more, zagarantirana bi bila neka diploma ili medalja. Kad je ojača, uvatija se onda vaterpola, a onda se posli zaludija taekwondoom. Tu su s njim bili i bivši ministar Dragan Primorac, pa njegov brat Damir, odmah po utemeljenju se uključili u Taekwondo klub "Kocunar". Bilo je uz Gorana još članova tog kluba koji su dali život za Hrvatsku. Kad je iša u rat, Goran je ima dvadeset i jednu godinu, a poginija je s dvadeset dvi i po godine, proša je sva bojišta, od Zadra pa doli do Dubrovnika - priča otac pa kazuje kako je Goran bio dobar i veseo dečko i uvijek svima spreman pomoći, što se vidjelo i u ratu.

Prisjetio se kako je 1991. godine, u borbama kod Zadra, Goran ranjen u trenutku kada se bacao na suborca da ga zaštiti svojim tijelom.

Goranova cijela lijeva strana bila je otvorena od te granate, trideset centimetara, pokazuje fotografiju Kliškić na kojoj se vidi dugi, zašiveni rez.

- Bija je u jako teškom stanju. Odveli su ga u KBC u Split, a velikim zalaganjem liječnika spašen mu je život. Bija je cili zamotan i u žicama, a on je takav poručio svojin suborcima: "Evo me kod vas za desetak dana, opet ćemo rokat po četnicima!" Mislili su oni da on to samo tako kaže, ali on vam je to stvarno i napravija.

Ja san ga ka otac isto pokuša odgovorit, zadržat doma barenko dok to ne zareste kako triba, al on mi je na to reka: "Kad svrši rat, vadit ćemo gelere, sad neman vrimena, čekaju me moji momci!"

Nedavno me dirnija opet jedan takav detalj na predstavljanju knjige profesora Josipa Jurčevića. On u knjizi opisuje devetnaest naših heroja među kojima je i moj sin. Nadam se da će i drugi nastaviti pisati jer ima još puno heroja ka šta je Goran.

Volio bi šjor Ratomir da se i o njima isto ovako napiše, od sveg srca.

- Veliki domoljub i branitelj Ivan Lela, bija je ranjen u isto vrime ka i Goran, zna ga je tako posjećivat u sobi. Brojili su ko ima više punata... Ispriča je tako kako je jedno jutro doša i vidija da Gorana nema u sobi. Pita on medicinsku sestru:

- Di je Goran?

- Napustio je bolnicu na svoju odgovornost - na to će mu ona.

- Eto, to je naša zlatna generacija mladosti koji su položili svoje mlade živote da mi danas živimo u slobodi. Da nije bilo njih i svih dičnih branitelja, mi bismo se danas brojili na ostatke ostataka.

Dirnilo me kad je na toj promociji Lela govorija da je ima puno puta prilike čut da se Gorana uzdiže jer je sin opernog pivača. 'Nek se srame oni koji to govore', poručija im je i tad Lela.

Goran je, govori Ratomir, poginuo spašavajući ranjenog suborca Ivicu Vucu. Goran ga je iša spasit, ali u tom trenutku pada još jedna granata i tako oba junaka ginu.

Nedugo iza Gorana od prevelike tuge i boli preminula je i Ratomirova supruga Jozica.

- Platija san veliku cijenu, ali znam da je ona našla mir kod svog anđela Gorana - skupilo se šjor Ratomiru u prsima, ali istinu treba ispričati, istinu o svim herojima Domovinskog rata.

Uložija je cilog sebe u to, nema predaje. Najbolji opis Gorana u knjizi, naglašava, dao je njegov zapovjednik, general Ivo Jelić. Spominje ga kako mu je zbog pouzdanosti i odgovornosti davao više zapovjedno mjesto koje nije bilo na prvoj crti, no Goran se na tome nakon dva dana zahvalio uz zamolbu da ga vrati među njegove diverzante i u borbene okršaje.

- Goran je bija prvi zapovjednik specijalne jedinice diverzantskog voda za posebne namjene, a to mogu samo zdravi sportaši takve građe ka šta su bili oni. Oni su takorekuć morali zavirit u neprijateljski kazan šta imaju za ručak i te informacije dojavit svojin nadređenima. Koja je to bila odgovornost za te mlade momke od dvadesetak godina.

Odazvali su se preko noći, vidili su sva ta zlodjela koja su radili četnici, dalo im je to još više snage da obrane našu najlipšu domovinu Hrvatsku - veli šjor Ratomir, pa nam priča kakvu je snagu njemu dao njegov Goran.

- Moj Goran je strada kad sam ja bija na vrhuncu karijere i u tom trenutku mislija san da je s mojim pjevanjem gotovo. Tu je bila moja prekretnica stat ili nastavit. U to vrime, naime, dobija sam ponudu iz Zagreba za praizvedbu opere "Petar Svačić" Jakova Gotovca. Na 30. svibnja, na tadašnji Dan državnosti. Znači, Goran je poginija u ožujku, a to je bilo samo dva miseca kasnije. Kako sam ja isto bija sudionik obrambenih snaga u Splitu pri Mjesnoj zajednici Bol, zna san ić s puškon u Teatar, a Goran bi mi zna reć:

- Ostavi tu pušku, tebe čeka pozornica, ti se bori na pozornici, ti si najbolji Zrinski. I pivaj naše domoljubne pjesme nek se sve trese, a mi ćemo se obračunati s četnicima. To je naš posal!

I u jednon trenutku moga, takorekuć mirovanja upalila mi se ta lampica, te njegove riči su mi bile poruka. Bila mi je zaista potrebna jedna vodilja kako krenuti dalje. Tako san nastupija u "Lisinskom". Bija je tako veliki pljesak, traja je pola ure, pala je i koja suza nakon toga. Danas san ja jedini interpret Petra Svačića jer su bile samo te tri javne izvedbe, kao da se i mi u tom prisjećanju penjemo na pozornicu s proslavljenim opernim pjevačem Ratomirom Kliškićem koji je za svoje zasluge dobio brojna priznanja, među kojima su i ona od Grada Splita i Županije.

- Meni je moj Goran zna doć, stoji onako pun prašine i blata, ja sam bija na pozornicu, a on čeka na ulazu... i to mi je u mislima ostalo čitav život. I uvik sam ga vidija na tom mistu. A prije svih mojih nastupa, bilo koncerta bilo predstava ja se prikrstin i rečen: "Idemo, moj Gorane!"

Tako je i sada on još uvik zaslužan šta ja izlazin na pozornicu. Za Svetog Duju ću opet bit u Spli'skon akvarelu, i to opet zbog njega. Zbog mog Gorana.

Nedavno smo na poziv profesora povijesti 'Roberta Kučića bili u osnovnoj školi "Dobri" koju je pohađa i moj Goran i pričali o Domovinskome ratu. Uz mene i branitelja Ivana Lelu bija je i bojnik Ivica Bubić, zapovjednik 158. brigade i Šeste domobranske pukovnije. Nisam im priča samo o ratu, priča sam im o Goranu, da je bija sportaš, da nikad nije pija, ni pušija, i da to ni oni ne smiju radit, da to stave u glavu.

Važno je da pričamo o Domovinskom ratu, da se istina ne zaboravi, jer ta istina mora i može živit samo na taj način. Ja bi rado priča svojim unucima o herojstvu njihova oca i njegovih suboraca, ali Goran nije bija oženjen, govori.
Ovim putem apeliram da naše heroje, branitelje, ne smimo isključit iz društva. Njihova smrt ne smi umrit, ona mora trajat, ona mora živit u nama, veli.

Oni su to zaslužili, oni su nas zadužili. Zato pričajte dici, pričajte unucima o njima, ili, pivajte, nek se ori, o hrabrim junacima naše hrvatske grude!

Goran Kliškić, pukovnik

Goran je rođen 29. rujna 1969. godine u Splitu, sin Jozice i Ratomira.

Hrvat, student. Nije bio oženjen. U Domovinski rat pristupio je dragovoljno i bio pripadnik Četvrte gardijske brigade Hrvatske vojske. Poginuo je 24. ožujka 1992. godine.

Posmrtno je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata i redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, Odličjem "Red kneza Domagoja" i Medaljom zahvalnosti "Pauk" 4. gardijske brigade.

Hvala vam, prijatelji moji

Sve sam financira sam, ali velika podrška u stvaranju monografije bija je moj dragi prijatelj Jovica Škaro, nije šedija vrimena ni truda, a bojnik Ivica Bubić u ovom organiziranju obljetnice koja je promocija istine o Goranu. Zahvaljujem mu od srca, to je veliki čovik i branitelj. Ne priznaje ništa nego pravdu i istinu.

Tijekom svih ovih godina zahvala ide svim mojim dragim prijateljima koji su mi činili društvo pa taman da su sa mnom počistili travu ili smeće oko spomenika, samo da nisan bija sam.

Sve ono šta san radija za spomen-obilježje: kapela, reljef, granitna ploča... sve su mi to radili majstori, struka s Lovrinca, i ovim putem im najsrdačnije zahvaljujem jer su suosjećali sa mnom u svakom trenutku, napravili su ono šta bi želija, šta mi je bilo u srcu. A, na Braču di san piva, napravili su mi jedan lipi križ za Gorana.

U ovih 25 godina odija san doli, na Bistrinu, sa svojim prijateljima za obljetnice i svaki put nas je ugostija branitelj i prijatelj, Božo Šare u svom restoranu u Malome Stonu i njegova supruga Tanja koja je Goranu u knjizi posvetila i pismu. Uvik smo bili dobrodošli. Na oblježavanje na Bistrinu za ovu prigodu čak iz Kanade dolazi i veliki domoljub Anton Kikaš, veli Ratomir.

Monografija

Monografija će ostati kao dokument, a kad sam počeja slagat materijal, želija sam da tu bude samo ono šta je Goran zaslužija, ne treba mu ništa dodavat, ali ni oduzimat.

- Kad će biti predstavljanje monografije?

- Podilit ću je ljudima u autobusu do Stona, sudionicima ovog svojevrsnog hodočašaća. Čitat će ovaj tekst iz "Slobodne" i monografiju.

Dječji zbor "Srdelice" Jovice Škare bit će također na obilježavanju na Bistrini, dat će svoj doprinos u programu kao i na misi u Gospe od Zdravlja, jer na mladima svit ostaje - poručuje Kliškić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

28. rujan 2020 20:51