Najapsurdniji štrajk u povijesti hrvatskog sindikalizma – a koji je apsurd sam po sebi jer u hrvatskom realnom sektoru koji jedini privređuje više gotovo uopće i ne postoji – došao je vrlo brzo do svog antiklimaksa. Izostanak potpore javnosti potkopao ga je već na samom početku, a današnja odluka Županijskog suda o nelegalnosti štrajka zagrebačkih komunalaca i zetovaca zaključila je, nadajmo se i konačno, tu nategnutu politikantsku priču. Dva-tri dana nerada štrajkašima naposljetku neće biti plaćena pa će nakon svega biti još siromašnijih džepova, ali bogatiji dragocjenim iskustvom. Pohlepa i sebičnost teško nailaze na razumijevanje, a još manje služenje za interese raznih krezova na daljinskom upravljaču.
Već sad se može zaključiti da su apsurdniji od organizatora i naručitelja ovoga nazovištrajka bili samo oni pravednici i politički propagandisti koji su ga od početka ozbiljno smatrali legitimnim načinom borbe za tobože ugrožena radnička prava. Kao da su zagrebački komunalci i vozači tramvaja obustavom rada ustali protiv zlog kapitalističkog gazde koji ih drži gladne na minimalcu dok sebi kupuje šestu jahtu, sedmi penthouse i osmi maybach, umjesto protiv vlastitih sugrađana koji ih, pokazalo se tijekom ove balade, poprilično masno plaćaju samo da im svakodnevno omoguće čiste ulice i prometnu dostupnost radnih mjesta, škola, vrtića ili bolnica. Da bi im oni sad sve to iz čista hira i gluposti svojih sindikalnih nalogodavaca bahato uskratili, ne osiguravši im za trajanja štrajka ni onaj nužni zakonski minimum.
Ako je išta dobro izišlo iz svega, to je onda javna objava primanja ovih "nezadovoljnih" korisnika javnog novca. Najmanja isplaćena neto plaća vozača zagrebačkog autobusa sa srednjom stručnom spremom iznosila je u ovoj godini 1661,14 eura. Taj iznos u Zagrebu ima radnik na pola radnog vijeka i s 15 godina staža koji je odradio puno radno vrijeme u dvije smjene, i to bez prekovremenih sati i bez dodatnih poreznih olakšica.
Vozači tramvaja i autobusa, podsjetili smo se i toga, imaju beneficirani staž i idu u punu mirovinu s 58 godina, kao da su vatrogasci ili piloti kanadera. Prema službenim podacima ZET-a, prosječna isplaćena neto plaća vozača autobusa i tramvaja sa stalnim dodacima u srpnju 2026. iznosila je gotovo okruglih 2000 eura, odnosno 1992,12 eura, a o kojima prosječan smrtnik s fakultetskom diplomom u realnom sektoru uglavnom još može samo sanjati. O istom iznosu mogu sanjati i mnogi zaposlenici na još intenzivnijim, stresnijim i društveno odgovornijim dužnostima na javnim proračunima: od medicinskih sestara, pa do prosvjetnih radnika.
Zagrebački Holding, dugogodišnje rodijačko i prijateljsko leno Milana Bandića i njegovih političkih žetončića, razotkrilo se ovim obijesnim štrajkom kao još uglavnom kadrovski netaknuta uhljebnička jazbina nerazboritih i prilično pohlepnih glava. Da još jedan zanimljiv aspekt ovog štrajka ni ne spominjemo: ni jednog javnog slova o teškim uvjetima rada, manjku ljudi, ćelavim gumama na vozilima, rashodovanim i starim tramvajima ili autobusima, neplaćenim prekovremenim satima...
Ne, problem štrajkaša leži samo i isključivo u novcu, a kad su im primanja postala javna i ispala veća od prosječnih i pristojnih, onda su pojedini režiseri šarade čak počeli prijetiti kako će tražiti sudsku zadovoljštinu radi tih objava. Šef jednog od ključnih sindikata, zaposlenik javnog poduzeća i svakomjesečni primatelj obilnih količina javnog novca, čak se proslavio i izjavom da njegova plaća nipošto nije javna stvar. Ma vidi, bogati. Neka još angažiraju odvjetničke timove i da je proglase vojnom tajnom.
Tijekom dvadesetogodišnje vladavine Milana Bandića izostanak štrajkova u ZET-u i Holdingu bio je potpun i nikad pomućen, usprkos znatno manjim plaćama i radničkim pravima. To, naravno, nije bio rezultat iznimno kvalitetnog socijalnog dijaloga ili zaposleničkog entuzijazma već modela upravljanja koji je počivao na klijentelističkom paktu sa sindikatima čiji su čelnici sve do danas ostali u svojim foteljama. S ljudima koji danas više nego olako štrajkaju Bandić je održavao sustav izravne interakcije i politike "mrkve i batine". Sindikalni vođe u ZET-u i Holdingu uživali su brojne osobne privilegije, utjecaj pri zapošljavanju te sigurna mjesta u pregovaračkim odborima. Zauzvrat, osiguravali su Bandiću socijalni mir. Iako su osnovice i osnovne plaće bile kudikamo manje nego danas, pokojni zagrebački gubernator sustav je održavao u pogonu netransparentnim aneksima, izvanrednim dodacima, stimulacijama i masovnim zapošljavanjem administrativnog i sporednog osoblja (supruga, djece, rodbine postojećih zaposlenika).
Unutar ZET-a vladao je osjećaj da je cijeli sustav "zaštićen" sve dok se previše ne "talasa". Štrajk protiv Bandića bio je teoretski nezamisliv jer se pregovaralo neformalno i iza zatvorenih vrata, umjesto kroz institucionalni pritisak.
Dolaskom nove gradske uprave pod Tomislavom Tomaševićem pravila igre u potpunosti su se promijenila i demokratizirala. Nova uprava prekinula je praksu neformalnog osobnog "trgovanja" sa sindikalnim šefovima. Odnosi su prebačeni u strogo formalne, kolektivne pregovore kroz Upravu ZET-a i Holdinga. Sindikati su izgubili dotadašnji neformalni politički utjecaj, što je stvorilo otpor ključnih sindikalaca prema novim strukturama i upravama.
Tamo gdje prestaje klijentelizam, nastupa čista tržišna matematika, i upravo se u tom procijepu dogodio ovaj naprasno organizirani štrajk.
Gledano kroz prizmu prosječnih hrvatskih primanja, teza o vrlo dobrim plaćama u ZET-u stoji na izrazito čvrstim nogama. Kad vozač autobusa ili tramvaja uz sve dodatke i prekovremene sate na kraju mjeseca zaradi između 1800 i 2000 eura neto, on objektivno ulazi u gornji sloj hrvatskih radničkih primanja.
U državi u kojoj mnogi s visokom stručnom spremom rade za znatno manje iznose, prosječnom je građaninu iznimno teško prosuđivati o opravdanosti obustave rada, osobito dok stoji na stanici i ne može stići na posao. Premijer i njegovi ministri s primanjima od 5000 do 6000 tisuća eura možda su u prilici biti solidarniji s komunalcima i vozačima ZET-a, no to je isključivo posljedica činjenice da su sami sebi u samo par godina doslovce udvostručili plaće.
Većina zaposlenika i vozača zagrebačkog javnog sektora pošteno radi svoj posao, no njihovi sindikalni lideri su ljudi s evidentnim limitima u logičkom i realnom zaključivanju. Vjerojatno su osobno navikli na visoke financijske standarde i razne privilegije još u Bandićevu vremenu, pa ne treba gubiti iz vida ni mogućnost njihove političke instrumentalizacije, tj. daljinskog upravljanja. Kakogod, pošten savjet radnicima Holdinga i ZET-a nakon ove štrajkačke epizode glasio bi da ubuduće ne biraju needucirane šupljeglavce i ljude s bremenitom poviješću za sindikalne čelnike. Pogotovo ako isti evidentno imaju svoj privatni interes za kolektivno uprezanje radnika u svoja borbena kola.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....